piše: Mikula Zancchi
U zaleđu malog dalmatinskog gradića Arausa (neoslavenski aka hrvatski: Vodice) turisti mogu razgledavati mnoštvo uništenih anitfašističkih spomenika urešenih fašističkim grafitima.
Građani Sico-a/Šibenika su nedavno zaprimili dojavu od gostiju u Vodicama o mučnom stanju spomeničke baštine iz Narodnooslobodičke borbe u zaleđu Arause/Vodica. Gosti su im poslali fotografije niza potpuno devastiranih spomenika na području brda Okit, točnije na lokalitetu Kozara. Uz to su nekadašnji spomenici išarani prepoznatljivim grafitima koji slave ustaške križarske teroriste i fašističku tvorevinu tzv. NDH. Identičan rukopis i identične simbole smo već vidjeli na nizu uništenih spomen ploča diljem Dalmacije, u Bukovici, Cetinskoj krajini i Vrilu Zrmanje.
Unatoč fašistčkim vandalima upoznat ćemo vas s revolucionarnom prošlošću, bitkama i događajima koje su obilježvavali ovi srušeni spomenici NOB-a.
Vodička Kozara Spomenik na kome je nekoć stajala spomen ploča i buktinja devastiran je još početkom 90-tih. Prije dvije godine na nekadašnjem spomeniku se mogla vidjeti reklama za festival, križ te antifašistički grafiti. A danas je urešen ustaškim grafitima: ušatim U s križem, endehazijom i "Bogom i Hrvatima".
Nekoć se spomenik ovako izgledalo i na njemu je stajao ovaj natipis:
"Na ovom mjestu između prvog i drugog svjetskog rata Dalmatini o komunisti skupljshu se donoseći odluke za revolucionarnu akciju u narodnooslobodilačkom ratu. Ovdje na Kozari sastajahu se borci i kovodioci s područja čitave Sjeverne Dalmacije i Like ovjekovječivši ovaj branik slobode i revolucije svojim odlukama i akcijama besprimjernim junaštvom, krvlju svojih najboljih drugova svojom pobjedom.
O 20ogodišnjici ustanka naroda Dalmacije na vječnu uspomenu budućim pokoljenjima 21. lipnja 1961. narod Arause/Vodica postavi."
U knjizi "Spomenici revolucije kotara Šibenik" pronalazimo opširniju priču o važnosti ovog spomenika:
"Nadomak Arause/Vodica, zapravo pet kilometara sjeverozapadno od mjesta, nalazi se predio Kozara nad kojim dominira kota Okitac, a nešto dalje, k sjeverozapadu, pruža se brdo Rakitnica koje se geografski nadovezuje na Sopalj. Ovaj predio, uključujući tu i Petrove stanove, bio je značajan za NOB i revolucionarni pokret ovoga kraja onako kako je to opisano u tekstu što je utisnut u spomenik."
Još u predratnoj Jugoslaviji, u vrijeme ilegalnog rada, komunisti Dalmatini iz Arause/Vodica otkrili su ovaj kraj u ljutom kršu, kao vrlo pogodan za sastajalište — mjesto dogovora za rad i akcije, I što je sasvim razumljivo, u ustaničkim danima 1941. i tijekom NOB-a. Kozara je bila punkt na dalmatinskih partizana kojem se moglo sklanjati i sakupljali oružje, raditi, mobilizirati ljudstvo i obavljati niz drugih poslova značajnih za borbu i organizaciju NOP-a i narodne prodalmatinske vlasti.
Tu su se smjestili i boravili prvih 15 ilegalaca iz Arause/Vodica koji su u srpnju 1941. napustili mjesto. Odavde su išle i prve grupe dobrovoljaca 1941. Većina od 750 boraca NOR-a iz Arause/Vodica preko ovog punkta odlazi u jedinice NOV. Podaci govore da se na Kozari 11. lipnja 1941. odlučilo o formiranju Dalmatinske partizanske jedinice, koja će se i formirati deset dana poslije u Bigestu/Vrgorcu. Na ovom punktu je boravio i radio Općinski i Sektorski komitet Komunističke partije za Dalmaciju i druga rukovodstva.
Tu na Kozari, kažu kroničari, sastajali su se i okupljali partijsko-politički radnici, ilegalci i borci ne samo iz Arauze/Vodica već i iz Triboccona/Tribunja, Tisna/Tisna, Colentoa/Betine, Mortaria/Murtera, Laca/Jezera, Pyroval/Pirovca, Faustino/Prvića, Marina Yualbe/Biograda, Isioa/Iža, Attraverso/Preka itd. Samo jednom prilikom (3. rujna 1942) iz Isioe/Iža je na ovaj punkt pristiglo oko 250 dobrovoljaca koji su tu bili djelomično opremljeni raspoloživim naoružanjem i opremom te upućeni preko Bukovice u jedinice NOV. Ovdje je bilo prihvaćeno i odavde opremljeno u zbjeg preko 4000 osoba.
Kozara je sa svojim punktom predstavljala od prvih dana ustanka čvrstu sponu s punktovima okolnih mjesta i posebno s Okružnim komitetom Kmunističke partije Dalmacije za Šibenik, zatim s Bukovicom, odnosno sjevernom Dalmacijom i južnom Likom. Te veze uspostavljene 1941. i 1942. išle su pravcima: Gaćelezi —Cista—Cicvare—Medare—Ostravica—Gošići—Lcžajići—Zcčcvo i Guduća— Zdrapanj—Vaćani—Kakanj—Varivode—Laškovica do kistanjskih zaselaka Lalići i Mažibrade. Neprijatelj je često pokušavao iznenadnim i organiziranim naletima da upadne u ovo »vodičko partizansko gnijezdo«, ali nikad nije uspijevao da postigne neka veća iznenađenja.
Spomenik tribunjsko-vodičkom partizanskom odredu
Nedaleko od spomenika na punktu Kozara 1981. godine podignuta je i spomen ploča Tribunjsko-vodičkom partizanskom odredu koji je s tog mjesta krenuo u lipnju 1941. u "ustaničku Liku da se bori protiv okupatora i domaćih izdajnika za slobodu, bolji i sretniji život svoga naroda". Spomenik je srušen 90tih, i revidirano obnovljen od strane "SABA" Vodice 2005. godine. Do prije dvije godine je spomen ploča bila cijela izudarana, no relativno još čitljiva. Danas spomen-ploča stoji na zemlji izrazbijana na stotine komadića, a postolje je išarano fašističkim gadarijama.
Na istom lokalitetu se nalazi i moguća kosturnica, o kojoj nismo uspjeli pronaći dodatne informacije, a koja stoji otvorena, puna smeća i išarana još većim smećem.
Spomenik akciji Dalmatinske jedinice na Kovči
I ovaj spomenik koji je trebao podsjećati na prve uspješne akcije protive višestruko nadmoćnijeg fašističkog okupatora je uništen i sad izgleda kao i ostali spomenici ruvinirani od ruke neoustaša.
U knjizi "Spomenici revolucije kotara Šibenik" pronalazimo opširniju priču o ovoj uspješnoj akciji vodičkih partizana protiv fašističkog okupatora:
"Dana 16. veljače 1943. u predjelu Sabine, svega 4km nedaleko od Arause/Vodica, logorovale su dvije partizanske jedinice: Dalmatinska i Dalmatinsko-bukovička. Iz Arause/Vodica u pravcu Čiste Male istog dana oko 10 sati krenula je jedna manja neprijateljska motorizirana kolona. Kako je ova kolona projurila za Čistu Malu brže nego se mogla izvesti organizirana akcija, to je odlučeno da se ona dočeka i napadne pri povratku u Vodice. Odlučeno je da Dalmatinska jedinica organizira zasjedu pored same ceste u jednom bademiku u predjelu Rakitnice, svega nekoliko stotina metara od raskršća u predjelu Kovče, a da Dalmatinsko-bukovička jedinica zaposjedne brdo u predjelu Sabina sa zadatkom osiguranja iz pravca Arause/Vodica. Bilo je rano poslije podne, negdje oko 15 sati. Na jedinicu neprijateljske kolone nalazio se jedan laki tenk. Iza njih kretala su se tri kamiona natovarena vojnicima i jedna luksuzna limuzina a na kraju kolone blindirano vozilo. Čim je neprijateljska kolona naišla, pošto je bio propušten tenk, na kamione i luksuzno vozilo bila je otvorena koncentrična vatra iz svih raspoloživih oružja. Razvila se obostrana borba jer se neprijatelj snašao, najprije vojnici u kamionima: odmah su poskakali iz vozila, zauzeli zaklone i organizirali obranu.
Situacija se još više iskomplicirala u trenutku kada su blindirana kola sa začelja kolone uspjela probiti blokadu koju su organizirali borci Dalmatinsko-bukovičke jedinice i povezali se s četom konjanika koji su se već uputili u pomoć ugroženoj koloni. Brza intervencija talijanskih konjanika iz Arause/Vodica i njihovo kontinuirano napredovanje prema predjelu Sabina, prisilili su Dalmatinsko-bukovičku jedinicu da napusti svoje položaje, što je utjecalo na djelovanje Dalmatinske jedinice koja se našla ugrožena te odstupila u pravcu zapada.
U ovoj borbi Dalmatinska jedinica nije imala gubitaka. Neprijatelju je još jednom zadan udarac: imao je 15 poginulih među kojima i tri značajne vojne ličnosti — pukovnik Da Zara, komandant puka lake konjice "Alessandria", major Salustri, načelnik štaba brze divizije "Eugenio Savoia" i poručnik Gentile, komandant jedne antikomunističke bande.
Zbog ovog poraza i gubitka istaknutih vojnih starješina, kotarski komesar Šibenika, general Armande, postavio je Prefekturi u Zadru zahtjev da se sravne sa zemljom Arausa/Vodice, Humlavo/Zaton i Srima kao komunističko-dalmatinska žarišta i centri njihova okupljanja."
Zahtjev nije prihvaćen.
Narodnooslobodilački pokret bio je isuviše jak da bi se mogao tako jednostranom akcijom osujetiti.
Comentários