Piše: Goran Marasović
Dalmacija odavno nema čovjeka koji bi je izvukao iz govana u kojima se zadnjih 30 godina nalazi. U biti, ima ali zbog medijske blokade u kojoj se ta osoba nalazi riječi te osobe ne dolaze do izražaja, a, žalosno, veći utjecaj imaju protivnici Dalmacije koji se usiljeno nazivaju Dalmatincima od onih koji rade za interes Dalmacije.
Kada se spomenu veliki reformatori u tranzicijskim državama, prvo se izdvajaju Leszek Balcerowicz u Poljskoj, Mart Laar u Estoniji, Václav Klaus u Čehoslovačkoj, kasnije u Češkoj, Yegor Gaidar u Rusiji, Mikhail Saakashvili u Gruziji, Mikuláš Dzurinda u Slovačkoj itd. Ali kako uspostaviti neku adekvatnu metodologiju za mjerenje utjecaja lidera na reforme?
Faktor osobnosti političkog leadera jedna je od najprisutnijih tema u raspravama najšire javnosti. Posebno kada govorimo o njegovoj/njezinoj ulozi u provedbi promjena od kojih bi čitavo društvo trebalo da ima koristi.
Padom Berlinskog zida 1989. i raspadom multinacionalnih složenih država, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije stvorila se jedinstvena povijesna prilika za širim društvenim promjenama u mnogim državama, zemljama i regijama. Pa tako i u Dalmaciji. Ovim procesima započela je tranzicija koja je podrazumijevala prelazak iz autoritarnog političkog sustava u demokraciju, odnosno iz centralno-planskih ekonomskih sustava u tržišnu privredu.
Većina zemalja iz prve grupe na početku tranzicije bila je u priličnoj sličnoj situaciji – polazna osnova im je, u biti, bila jako slična. Međutim vrlo brzo su se pokazale velike razlike među njima. Iako nisu sve države imale isti nivo dohotka među njima nije bilo baš ni prevelikih razlika na početku tranzicije. Neke države su odstakale od sivog socijalističkog prosjeka, Češka, Slovenija, Republika Hrvatska, bile su tri najrazvijenije socijalističke države u trenutku pada Belinskog zida i početka tranzicije. Danas, tri desetljeća nakon početka tranzicije, ove razlike veoma su izražene. Na primer, BDP po stanovniku u Ukrajini i Poljskoj bio je gotovo identičan, da bi danas Poljska bila tri puta bogatija.
Kada je Republika Hrvatska u pitanju, u cijelom tom procesu najviše je stradala Dalmacija, koja je od regije koja je, uz Sloveniju, držala kičmu jugoslavenske privrede uspravno i bila najbogatija regija na Mediteranu, sada najsiromašnija regija u Europskoj Uniji, a procjenjuje se kako su samo ratom pogođeni Donbas u Ukrajini, te Transnistria u Moldovi siromašnije od Dalmacije danas.
Najvažniji pojedinačni čimbenik koji može objasniti ovakva kretanja – koje države i zemlje će izgraditi uspješnu privredu, a koje to neće – bila je brzina i dubina reformi. One države i zemlje koje su ranije krenule i reforme, i koje su se više reformirale imale su i bolje rezultate. Ove reforme podrazumijevale su makroekonomsku stabilizaciju, privatizaciju državnih poduzeća, liberalizaciju vanjske trgovine, liberalizaciju cijena roba i usluga, i stvaranje tržišnih institucija. I vrlo brzo su se pojavile razlike između sporih i brzih zemalja u reformama – najveći dio reformi dogodio se do 1996, osim u Jugoslaviji koja je bila zahvaćena ratom, ali ni nakon ovog perioda nije došlo do ozbiljnijeg sustizanja – države i zemlje koje su bile predvodnice u reformama 1996. uglavnom su to i danas.
No, nemojmo se zavaravati, rat u Jugoslaviji nije bio jedini razlog stagniranja državica nastalih raspadom te socijalističke države, već prvenstveno nikada sankcioniran kriminal u gore navedenim stavkama tranzicije iz socijalizma u tržišno gospodarstvo.
Koliko leaderi utječu na stvaranje bogatijeg društva?
U analizi rezultata ekonomske politike često se umanjuju uloge leadera. To je prvenstveno zbog logičke činjenice: ako se nešto dogodilo za vreme nečijeg mandata to onda znači kako se to dogodilo zbog nečijih dobrih ili loših političkih poteza. Jer, ekonomska politika je jedina stvar koja ima utjecaj na ekonomska kretanja. Iako, često primat mogu imati opća kretanja u svjetskoj, kontinentalnoj ili regionalnoj ekonomiji – što smo vidjeli u situaciji natezanja oko formiranja vlasti 2015. kada su se reforme vlade Zorana Milanovića osjetila tek u vrijeme političke krize. Činjenica kako je utjecaja imala i konjuktura europske privrede koja je pogurana monetarnom politikom Europske centralne banke i to s programom kvantitativnih olakšica. Dok je za loše ekonomske rezultate 2007.-2011. kriva isključivo loša politika vlade Ive Sanadera te kasnije Jadranke Kosor što se sasvim slučajno poklopilo sa svjetskom financijskom krizom i općom recesijom.
Ali ovo svakako ne znači kako uloga leadera nije i ne može biti važna, pa često čak i ključna u pojedinim situacijama. Politički leaderi su ti koji ulažu svoju političku reputaciju i karijeru provodeći ili ne provodeći neke bitne poteze popračene kvalitetnim odlukama. Veliki broj njih mogu biti ljudi koji će provesti i “nepopularne mjere”, jer vjeruju u njihove dobre rezultate. Ovo može ilustrirati situacija u Gruziji i Slovačkoj, koje su provele velike porezne reforme za vrijeme Mikhaila Saakashvilija, odnosno Mikuláša Dzurinde.
Ovim reformama smanjene su stope poreza na dohodak i pored velikog protivljenja MMF-a i Svjetske banke čiji su ekonomisti tvrdili kako će to dovesti do nenadoknadive rupe u javnim financijama. Umjesto toga, porezni priljevi su se povećali jer se dio sive ekonomije vratio u regularne tokove – s nižim poreznim stopama postalo je profitabilno zaposliti nove radnike ili starima povećati plaću. Ovo je primer kako ulogu leadera ne treba zanemariti, već razumjeti.
Rangiranje reformatora
Kada se spomenu veliki reformatori u tranzicijskim državama, prvo se izdvajaju Leszek Balcerowicz u Poljskoj, Mart Laar u Estoniji, Václav Klaus u Čehoslovačkoj, kasnije u Češkoj, Yegor Gaidar u Rusiji, Mikhail Saakashvili u Gruziji, Mikuláš Dzurinda u Slovačkoj itd. Ali kako uspostaviti neku adekvatnu metodologiju za mjerenje utjecaja lidera na reforme?
Dobar korak mogao bi biti godišnja promjena u indikatorima EBRD-a koji mjere koliko se neka država ili zemlja u različitim domenama približila tržišnim privredama Zapadne Europe. Posebno zgodno je to što ovaj indeks time mjeri isključivo ono što je u domeni ekonomske politike, dakle ono što je pod kontrolom političara. Oni lideri koji imaju najveću godišnju promjenu u ovom skoru trebali bi biti i najveći reformatori. Na vrhu ove liste nalaze se Yegor Gaidar u Rusiji (sa skorom 0,25), Dimitar Popov u Bugarskoj (sa skorom 0,2) i Leszek Balcerowicz u Poljskoj (sa skorom 0,18).
No, ovakvo prosto rangiranje lidera ne mora nam pokazati pravu istinu. Prvo, kada država ili zemlja već dostigne visok stupanj reformi, tada nema baš puno mogućnosti za dalji napredak, pa su leaderi na početku tranzicije stoga bili u boljem položaju. Također, kulturološke posebnosti imaju veliki utjecaj na društvena, politička i ekonomska kretanja: svima je jasno kako nije isto biti premijer/predsjednik u Litvi ili Sloveniji, u odnosu na Rumunjsku ili Bugarsku, a kamoli u odnosu na Turkmenistan ili Uzbekistan.
Trebali bi očekivati kako je reformski posao lakši u onim državama i zemljama koje su imale kraći period komunizma, jaču disidentsku kulturu, koje su geografski bliže Zapadnoj Europi, odnosno koje imaju jače izraženu individualističku kulturu. Međutim, čak i kada se ovi efekti uzmu u obzir, prva tri leadera ostaju na svojim mjestu (Gaidar, Balcerowicz i Popov) dok na ostatku liste dolazi do pomaka.
Leaderi su, drugim riječima, i dalje veoma važni, iako nije sve do njih. Oni moraju odigrati s unaprijed podijeljenim kartama. Neki reformski rezultati koji na prvi pogled uopće ne djeluju impozantno zapravo su izvedeni u okolnostima koje otežavaju njihovo izvođenje, usljed čega je posao leadera koji su ih provodili zapravo bio i značajno teži.
Pitanje je kako bi pojedino područje izgledalo danas da je Yegor Gaidar svoje reforme vršio u Ukrajini umjesto u Rusiji, ili da su lideri kao Mikhail Saakashvili i Mikuláš Dzurinda došli na svoje upravljačke pozicije znatno ranije nego što je to bio slučaj 2008. odnosno 1998. Možda bi Ukrajina sada bila na istom nivou razvoja kao Poljska; Slovačka bi možda već prestigla Češku, a Gruzija bi pak bila kao Rumunjska.
Što se tiče situacije u Dalmaciji, tko zna kako bi ona izgledala danas – ne samo ekonomski, nego i politički – da HDZ nije ubacio bombu u prostorije Dalmatinske Akcije, te da je npr. 1997. ta stranka osvojila vlast u Dalmaciji na lokalnim izborima? Stoga, treba uvijek promišljati o leaderima i čitati Programe stranaka te na taj način birati one za koje mislite da rade pravu stvar. Tako ja preporučam da se učlanite u DDF i toj opciji jednog dana date svoj glas.
Comments