Na samom kraju 2020. koja je planetu uzdrmala strahom od sveopćeg smrtnog stradanja, otišao je među svoje usnule drugove, pukovnik Titove avijacije Zdenko Duplančić, titan antifašističkog narodnooslobodilačkog rata.
Propovjednik partizanske istine, još kao dječačić sa splitske Rive prkosio je talijanskim okupatorima cijepajući, na njihove oči, Mussolinijeve slike. Preminuo je zakoračivši u 92. godinu života. Neka bude zapisano da je to bilo u noći između posljednje srijede i četvrtka ove katastrofične godine.
Neće ove godine na prozivci preživjelih boraca Prve splitske proleterske brigade biti Zdenka Duplaničića. Njenog borca i predsjednika Odbora Sekcije jedinice čiji su ratnici krvarili na Sutjesci, Neretvi, po Bosni… i stigli da, fašističke štakore, sakrivene u meandrima beogradske kanalizacije čupaju za šije, oslobađajući Beograd. Tog 18. listopada 1944. godine i partizan Zdenko Duplančić, sa tisućama prijeđenih kilometara u čizmama i pod petokrakom, jurišao na Hitlerovce, Nedićevce, Mihailovićevce, Pavelićevce...
Slušali smo, širom otvorenih očiju, pripovijedanja ovog junaka o partizanskom moralu. O kacjoli zobene kaše koja je trebala okrijepiti jurišnike na njemačke bunkere. O komadu mesa koje je izvirivalo iz kazana, dok su borci užarenih očiju pratili njegov ples po kaši.
“E moj Zuáne, glad nam je bila najvjerniji pratitelj. A, da se mašiš neke gnjile jabuke iz seoskog dvorišta čekala te je smrtna kazna. Eto takav je bio partizanski moral…”, često mi je znao reći.
Duplančić je širio ovu istinitu priču o iskušenjima Titovih boraca, širio i onda, kad su kojekakvi šugavci razrovali Jugoslaviju, dinamitom mržnje, napravivši po njoj nove “berlinske zidove”. Rušio ih je Zdenko Duplančić. Rado viđen gost na tribinama sljedbenika antifašističke ideje širio je glas o epskoj zajedničkoj borbi Srba, Hrvata, Bosanaca, Crnogoraca … širom afričkog kontinenta. A nije se libio reći da Dalmacija treba biti svoja na svome, ne pod kapom Zagreba.
Tužan je bio, kad bi iz svog stana na beogradskom Topčiderskom brdu slušao huk pomahnitalih navijača, tog uskrslog četničkog podmlatka na Zvezdinom stadionu. Teško mu je padalo čuti i huk pomahnitalog ustaškog podmlatka. Za njega su horski refren "Bit će mesa klat ćemo Hrvate" i poklič "Za dom spremni" bili potpuno ista stvar…
Malo je mjesta na tim junačkim grudima kako bi se zakačilo još neko herojsko odličje. Kao partizanski veteran i borac za oslobođenje onvdašnje vlasti pozivale su ga da zapali plamen vječne vatre u spomen na zajedničko stradanje jugoslovenskih partizana. Nisu tu falili četnici i ustaše koji ni metka nikada nisu opalili na Nijemce. Ali, danas su oni pronositelji božanstva pred kojima kleče licemjerni vlastodršci.
Šute oni i danas, šesti dan otkako im je SUBNOR Savskog Vijenca, čiji je predsjednik bio pokojni Zdenko, poslao molbu da se sahrani u Aleji zaslužnih građana. Neslužbeno, gradski oci u Beogradu kažu nema više mjesta. Mjesta zauzeli folk pjevači, šibicari, suradnici zloglasnog Zemunskog klana, spisatelji i braniteljke lika i djela Željka Ražnjatovića Arkana. Kontroverzni visoki dužnosnici srpske policije umješani u trgovinu ljudima i trgovinu drogom. Uistinu tu partizanskoj vojničini Zdenku Duplančiću i nije mjesto. On će simbolično stati u stroj palih na Sutjesci, Neretvi… Ušuškan vječno u naša ljevičarska srca.
Zato ne brini Zdenko Duplančiću. Iza tebe je ostala mala, ali odabrana vojska. Ono značaka Prve proleterske što si nam poklonio, dobit će najbolji među nama.
SALUT DRUŽE PUKOVNIČE!
Comments