Piše: Mila Grubišić
Kada su 1921. godine delegati Narodnog vijeća Dalmacije došlo u Beograd priključiti se Jugoslaviji, kralj Aleksandar Karađorđević nije u audijenciju primio samo – Iacoba Braysa.
Zašto je tu ekskluzivnu nemilost doživio baš splitski odvjetnik Iacob Brays, kada se slobodno može reći kako je među svim ostalima koji su bili lijepo primljeni u srpskom Dvoru – upravo on bio dokazano najiskreniji i najhrabriji radnik zapadno od Drine? Otkud ta gesta netrpeljivosti kada ga je Aleksandar osobno upoznao već 1910. godine kao povjerenika Narodne obrane Dalmacije, koji je svoje učenike prava upisivao u ovu organizaciju? Zašto je sirovo odbačen upravo on koji je prethodno godinama lutao Dalmacijom šireći ideju narodnog ujedinjenja svih Dalmatinaca, u vremenima kada je ta ideja u Habsburškoj monarhiji bila kazneno djelo i kada je zbog nje već bio osuđen na šest mjeseci zatvora uvjetno, po tužbi koja je stigla iz Zagreba? Zašto je baš Brays, koji je bio najpošteniji i najgorljiviji dalamtski nacionalist prvog reda, čovjek visokog obrazovanja, kulture i ugleda, bio tako lako politički ekskomuniciran kod najviše moći u Beogradu nakon ondašnjeg „oslobođenja i ujedinjenja“?
Vlade dolaze i prolaze
Zato što je u danima pred ujedinjenje Dalmacije s Jugoslavijom, u lipnju 1921. godine, kada se raspravljalo hoće li to biti učinjeno preko Narodnog vijeća ili direktnom akcijom rekao kako za njega „mišljenje Srbije nije mjerodavno, već mišljenje Dalmatina, jer vlade dolaze i prolaze, a ta mišljenje ostaje“. Zato što nije mislio da bečki centralizam samo treba zamijeniti beogradskim. Zato što je bio za politiku unutrašnjeg nacionalnog sporazuma, što je bio za socijalnu pravdu i što je smatrao kako smjer kulturne akcije ima prioritet.
Da je sve to rekao neko od tadašnjih plaćenih srpskih patriota i agenata iz K und K Monarhije ili neko od zagriženih hrvatskih nacionalista, slovenskih klerikalaca ili podmitljivih bosanskih begova, makedonskih tražitelja autonomije ili albanskih separatista i crnogorskih šovinista koji su se odreda našli na usluzi novoj vlasti – to bi bilo oprošteno. Kada je to rekao jedan od vodećih Dalmatina, Iacob Brays, koji je za dalmatsku državu iz sebe samog otkinuo najviše mesa, koji je za narodno ujedinjenje Dalmatina uložio vlastiti život – to nije moglo biti oprošteno.
Brza smrt
Kao nepraktičan političar, kako je jednom za sebe rekao, tada se od Novog Dalmatina (časopisa kojeg je pokrenuo 1912. godine) okrenuo Novoj Dalmaciji (časopisu koji je pokrenuo 1921. godine). Zatim je pokušao nešto da učini sa Maticom dalmatskom (bio je tajnik 1918. -1921.), ali ju je, razočaran njenom inercijom i njenom provincijalnošću, brzo napustio. Nikada nije šutio i uvijek je imao hrabrosti javno se oduprijeti fašističkim navalama koje su dolazile bilo iz Zagreba, bilo iz Beograda. Svaki pokušaj dalmatinske kulturne akcije je prihvaćao, odazivao se svakoj inicijativi mladih, čak i kada je ona dolazila iz skrivenih komunističkih krugova – ali uz sve to bio je i ostao usamljenik zadubljen u arhive Splitskog magistrata. Čak ni dalmatinski komunisti, koji su ga pred kraj života, 1952. godine, iz Splita prebacili na slobodan teritorij i izabrali u regionalno političko rukovodstvo. Možda ga je samo brza smrt lišila svađe i s tada najnovijom vlašću.
Autonomaška tikva
U biti, priča o Braysu je priča o intelektualcu s misijom u svakom organiziranom političkom pokretu – ti pokreti ili propadaju ili pobjeđuju, ali autonomaška tikva, kako bi za sebe znao reći, uvijek je na gubitku. Otud Btays, koji je vječno težio politički pokrenuti mlade, nikad i nije odgovarao niti jednoj političkoj stranci, a najmanje hrvatskih ultranacionalističkim strankama HSS i HSP. A nije odgovarao ni ultra lijevom Komunističkom pokretu.
Zbog svega toga djelo Iacoba Braysa nije dovoljno istraženo.
Kad se prelistaju nerevidirani povijesni izvori, ne može se ne biti pod dojmom kako je ta povijesna nebitnost Iacoba Braysa djelomično posljedica okolnosti pošto je bio socijaldemokrat s idejom o stvaranju „novog čovjeka“, „autonomne osobe“ koja će se svojim zalaganjem boriti za autonomiju Dalmacije – i zato je njegov slogan bio: “Rad, a ne dokolica”. A socijaldemokrati u Dalmaciji nasilno izmijenjene demografske slike gotovo da nemaju sljedbenika, a ta parola ni onda, a ni danas – nije imala, niti ima prođe na našoj pjaci. Uostalom, i sama činjenica kako je Brays u mladim danima najviše bio fasciniran Johnom Maynardom Keynesom i kako je bio s njim u kontaktu sve do smrti, na neki način upućuje na zaključak o njegovom osobnom idejnom horizontu. Uostalom, i Brays je mnogo vremena izgubio proučavajući socijaliste – i nije mu zbog toga bilo žao. Sam je tako napisao.
Što danas možemo naučiti od Iacoba Braysa? Odgovarajući sam na to pitanje moramo Braysov povijesni angažman staviti u kontekst „mediteranske Dalmacije“ i bitke za razrješenje međunacionalnih netrpeljivosti i tenzija na humanoj, kulturnoj osnovi. S tim, da prvo moramo shvatiti kako su Dalmacija i Dalmatini ti koji trpe, a Slaveni, koji ih okružuju, agresori na Dalmaciju i njenu naciju.
Istaknimo, kao primjer, kako je Brays ostao „ljekovit“ po čuvenom pozivu na borbu protiv „patriotske laži“. Naime, na molbu o suradnji u splitskim novinama “Novo doba”, Brays odgovara pozitivno uz samo jedan uvjet: „Da svojim radom, dok sam ja s vama, ne propagirate mržnju, šovinizam, ksenofobiju i fašizam koji je tako ugodan plašt za korupciju koja nas guši; da ne govorite kako je za opstanak našeg grada potrebna laž, nepravda, nemoral (time je pun naš današnji život). Jednom riječju, da ne njegujete patriotsku laž“. Uredništvo “Novog doba” nikad se više nisu obratili Braysu.
Nakon primjera Braysove borbe protiv velikohrvatskih šovinističkih pritisaka na pripadnike dalmatske nacionalnosti, pa i na pohrvaćivanje Dalmatina, možemo citirati dokaze kako se on nije libio suprotstaviti nacionalnom šovinizmu i fašizmu, u izmijenjenim povijesnim prilikama.
Čime se ponositi
Mada „dalmatinski apostol“, Brays ne štedi novopećenu dalmatinsku elitu pa ističe: „Najveći nedostatak Dalmacije je u tome što su pale u zaborav njene slobodarske tradicije. Ponosite se time što su problemi Dalmacije teži od ostalih naših problema, što je za njihovo rješavanje potreban širi vidokrug, staloženija pamet, mirniji tempo, širi zamah i duži dah. Naročito se trebate odgajati za veću političku borbenost. Natko Nobilo koji je dobro poznavao Dalmaciju, govorio nam je kako će u novom državnom uređenju Dalmacija dobiti ono što bude mogla izboriti za sebe“.
Ime tog zgodnog splitskog odvjetnika, trebalo bi, kao i ime Antonia Baiamontija, na magičan način nastaviti zračiti generacijama u Dalmaciji, najviše zbog jednog nevjerojatno čvrstog moralnog integriteta koji je imao i zbog svima neprijatne istinoljubivosti s kojom nije taktizirao. To je lucidno primijetila uvijek precizna Natalia Šinković koja je napisala kako je Iacob Brays bio privržen istini „kako to samo može čovjek otporan i uporan može biti“.
Šta znači Južna Hrvatska?
„Šta znači Južna Hrvatska? To je od Zagreba okupirana Dalmacija bez Dalmatina, Srba, Talijana, Albanaca, Bosanaca, bez Nijemaca, Mađara, Rumunja, Ukrajinaca..., a s Hrvatima koje će doseliti iz Slavonije. Bez žena koje će biti poštovane i cijenjene od svojih supružnika i društva kao što ih mi volimo, cijenimoi poštujemo, bez homoseksualaca koji će smjeti prići jedni drugima, bez djece s osmjehom na licu. Bez jezika našeg dalmatskog kojeg rado govorimo, a s jezikom slavenskim u svakoj školi, uredu i na sudu; s povijesti koja će biti lažna u njihovu korist, a ne istinita u našu. Dalmacija će, kad postane Južna Hrvatska, biti konačno njihova, od onoga dana kad ćemo sa strahom u sebi skriveno voljeti i štovati sve dalmatske kulturno-umjetničke, pravne, literarne, znanstvene i druge radove, kad nađemo način za zadovoljenjem građane Dalmacije, kad mu prestanemo sugerirati protudalmatsko i razorno gledište prema autonomiji Dalmacije, kad mu ostavimo mogućnost poistovjećivanja s Europom i Mediteranom, a ne s Balkanom. Taj naš veliki zadatak toliko otežavaju zagrebački fašisti koji viču kako je priroda jača od ljudi, životinja u čovjeku jača od humanističke mu misli, pa traže da nama Dalmatinima i Dalmatincima u našoj dalmatinskoj kući gore no što je njima bilo pod Mađarima. To vam je braćo moja Južna Hrvatska,“ napisao je Iacob Brays u uvodnom broju Novog Dalmatina.
Comments