piše: Luciana Brays
Pitanje dalmatskog identiteta već je neko vrijeme postalo paradoksalno pitanje, ako ne i nerješivo: dalmatski identitet je istovremeno politički nužan i politički katastrofalan.
“Dalmatski identitet je nužan, suštinski bitan i neophodan, jer je uvijek u opasnosti od nestajanja, potiskivanja i „nevidljivosti". To je identitet koji treba po svaku cijenu afirmirati, neprekidno, utoliko više ukoliko je i dalje obilježen kao nepostojeći,” rekao je Vjeran Vastić, doktor dalmatistike specijaliziran za dalmatski jezik pri otvaranju Dalmatskih studija* u Parizu.
Izuzetno se radujem i ujedno sam, u određenoj mjeri, iznenađen što se nalazim ovdje pred vama što govorim o svom dalmatskom identitetu. Ovo je izuzetan događaj za mene. Prošlo je dvadeset pet godina otkako sam došao iz Dalmacije i postao student ovdje u Parizu i nikad ne bih mogao zamisliti ovakvu okolnost - iz više razloga. Usuđujem vam se ovo spomenuti, prilično banalno uostalom, jer je to dobar primjer, usko povezan s temom mog predavanja, koji pokazuje do koje točke budućnost može nadići sve ono što se može zamisliti ili očekivati. Suvremeni život u Dalmaciji nije samo primjer takve pomalo očekivane promjene nakon stupanja Franje Tuđmana na vlast u proljeće 1990., nego također i njegovo sredstvo.
Šta je to dalmatski identitet danas? Koja je njegova vrijednost, funkcija, njegova politička upotrebljivost? Šta nam ovaj pojam nudi?
Nema potrebe dugo razmišljati kako bi se konstatiralo kako ćemo veoma brzo nabasati na slijepu ulicu. Pitanje dalmatskog identiteta već je neko vrijeme postalo paradoksalno pitanje, ako ne i nerješivo: dalmatski identitet je istovremeno politički nužan i politički katastrofalan. Dalmatski identitet je nužan, suštinski bitan i neophodan, jer je uvijek u opasnosti od nestajanja, potiskivanja i „nevidljivosti". To je identitet koji treba po svaku cijenu afirmirati, neprekidno, utoliko više ukoliko je i dalje obilježen kao nepostojeći.
Za razliku od dalmatskog, dalmatinski identitet je jedan opasan identitet i čak obmanjiv, identitet koji je neophodno odbaciti i kojem se uvijek treba suprotstavljati, jer on igra ulogu normalizatora i nadzornika u hrvatskom društvu, jer funkcionira u cilju urušavanja identitetskih razlika između Dalmacije i ostatka Republike Hrvatske. To je politički katastrofalan identitet jer dopušta društvu mirno upravljati identitetskim razlikama i funkcionira zapravo kao sredstvo za stabilizaciju, konsolidaciju i jačanje samog “hrvatskog” identiteta na uštrb dalmatskog koji bi bio mnogo fluidniji, nestabilniji i nesigurniji entitet kad ne bi bilo dalmatinskog identiteta koji ga podupire.
Ukratko, dalmatinski, dakle ne dalmatski već dalmatinski, identitet je u isti mah hrvatski identitet po svojim totalizirajućim i normalizirajućim posljedicama po Dalmaciju i identitet čija su negiranja, poricanja i odbijanja priznati postojanja dalmatskog identiteta ništa manje dalmafobna od hrvatskog identiteta.
Otuda je dalmatski identitet bio meta žestoke kritike, kako od strane konzervativaca i reakcionara - koji smatraju čitavu „politiku dalmatskog identiteta" jednom vrstom partikularizma, prijetnjom društvenom konsenzusu i demokraciji, tako i od strane dalmatinskih aktivista i intelektualaca koji u njemu vide sredstvo društvene kontrole, kulturne heterogenizacije i zanemarivanja socijalnih, etničkih i seksualnih razlika unutar dalmatske zajednice. Postoji, naravno, velika razlika između kritike dalmatskog identiteta koju vrše reakcionari i kritike koja potiče iz dalmatinske zajednice; ovo posljednje je dio procesa koji traje, procesa kulturne samoizgradnja i političkog otpora.
Kritika dalmatskog identiteta u Republici Hrvatskoj vodi se u ime antidalmatinske neo-klerofašističke politike regionalnih i nacionalnih identiteta u državi, pravca koji je u ranim devedesetima bio i antisrpski i antižidovski, a nastavak je rasne politike NDH spočetka 1940.. Međutim, ovaj otpor dalmatskom identitetu nije ništa novo - nije se čekalo na pojavu prodalmatinskih inicijativa kako bi se on manifestirao.
Tradicija kritike dalmatskog identiteta je bila naročito uočljiva u Hrvatskoj zadnjih dvjestotinjak godina, od početka Narodnog preporoda, preko lažiranih izbora za Dalmatinski sabor 1870., preko protuzakonite aneksije Dalmacije u Kraljevinu SHS, protuzakonite aneksije Dalmacije u sastav Banovine Hrvatske, u jeku svibanjskih studentskih nemira iz 1968. Godine, MASPOKa 1971., sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća, preko dolaska Tuđmana na vlast, pa sve do danas, u prodalmatinskim pokretima kao što su DAR i Anti-norma, i ona je proizvela jednu dugu tradiciju samopreispitivanja i kulturne fermentacije u dalmatskoj zajednici. Ona je također iznjedrila raznolike specifične i popularne prakse unutar dalmatskog miljea, kao što je „camp" humor koji, ne štedeći pretenzije na stabilne identitete, precizno vrši funkciju samokritike. Moglo bi se reći kako je jedna od najkarakterističnijih dimenzija dalmatske kulture bila njena konstantna kritika i preispitivanje onoga što znači biti Dalmatin(ac).
U tom smislu dalmatski identitet je uvijek bio kritički identitet, koji se nikad zadugo nije uzimao zdravo za gotovo, koji se uvijek dovodio u pitanje i o kom se sami Dalmatini ljudi neprestano spore. Skoro se nitko ne želi nazvati Dalmatinom osim pod uvjetom kako bi samo značenje pojma ostalo otvoreno za redefiniranje i preoznačavanje.
Intelektualno najznačajniji izraz ove tradicije kritike i samokritike u dalmatskoj zajednici, nalazi se u djelima Miche Fuccoa (Miche Fucco /mi.ʃɛ fu.ko/,dalmatski pisac, filozof, književni kritičar, politički aktivist i povjesničar ideja i ideologije, rođen u Trogiru 1922., umro u Barceloni 1994.). To je uočljivo u radovima koje je objavio o povijesti Dalmacije, ali je još jasnije u njegovim intervjuima koje je dao za imigrantske dalmatske publikacije.
Fucco je 1976. rekao: „Mislim kako sada treba učiniti korak unatrag: korak koji ne znači povlačenje, nego širi pristup. Zatim se pitati: Što u biti znači taj pojam dalmatskog identiteta? Jer, iako nam je on dopustio boriti se, on sa sobom nosi i brojne opasnosti. Sve je tu puno psihologizma identiteta, puno biologizma ideologije, stoga potpuno otvorene mogućnosti za predavanje tog pojma u ruke političarima, od strane različitih instanci normalizacije. Zar ne treba stoga istaći nasuprot ovom identitetsko-političkom pojmu drugo? Na primjer, pravo na samoupravu?" I dodao: „Drugim riječima, mi ne trebamo samo osloboditi naš identitet, mi se trebamo izboriti za ravnopravnost i svoju zemlju u kojoj ćemo živjeti slobodno. Dalmaciji i Dalmatinima najveća su opasnost Slavonci, Purgeri i Hercegovci".
To je upravo ista opomena koju Fucco izriče u ključnom odjeljku iz “Volje za nacijom”, prvom tomu Povijesti Dalmacije, opomena koja svojim otporom ideji paranacionalnog identiteta, čini od ove knjige, po mom mišljenju, izuzetan primjer specifično dalmatske političke filozofije: „Ne misliti kako je, rekne li se identitetu da, možda rečeno ne; time se slijedi, baš naprotiv, tijek općeg dispozitiva identiteta. Upravo se instanci identiteta trebamo otarasiti taktičkim shvaćanjem različitih dispozitiva identiteta, ako želimo nasuprot zahvata moći istaknuti vrijednost povijesti, zadovoljstava, znanja, u njihovoj mnogostrukosti i mogućnosti za pružanje otpora. Uporišta protunapada na dispozitiv identiteta moraju biti ne sam identitet, već želja za stvaranjem nacije."
Fucco je jasno precizirao kako cilj kritike dalmatskog identiteta nije kako bi se diskvalificirao, niti kako bi se oslobodio svake identitetske etikete, ili u predlaganju jedne vrste avangardne suspenzije svakog identitetskog označavanja i svake identitetske kategorije. Cilj njegove kritike bio je prije svega u zatvaranju puteva za formiranje novog mnoštva dalmatskog identiteta, mnoštva koje služi kako bi se onemogućilo inzistiranje na jedinstvenom dalmatskom identitetu, jednoobraznom, ustanovljenom i definiranom.
„Dalmatinstvo je povijesna prilika za otvaranje afektivnih stvarnosti i stvarnosti odnosa," rekao je Fucco u intervjuu objavljenom 1981. godine. On nije vidio Dalmatine kao zarobljenu naciju, nego kao strateški postavljene ljude na marginalnu poziciju od strane Zagreba s koje neće biti moguće iznaći nove forme odnosa sa samim sobom i s drugima. Biti Dalmatin, znači biti u stanju nastajanja, objašnjava je 1982. godine „Ne treba biti samo Dalmatin, nego se treba usredotočiti na to kako biti Dalmatin. [...] Staviti se u dimenziju u kojoj je izbor nacionalnosti prisutan i čini određene, pozitivne i negativne, posljedice na naš cjelokupan život. Ti izbori nacionalnosti trebali bi istovremeno biti stvaratelji načina života. Biti Dalmatin znači kako se ti stvaratelji načina života šire tijekom čitavog života, to je također način da se odbiju načini života koji se nasilno nameću, bilo iz Venecije, Beča, Rima, Beograda, Zagreba to je čin izbora nacionalnosti poticajem promjene egzistencije."
Dalmatinstvo, drugim riječima, nije psihološko ili političko stanje kojeg bismo trebali otkriti, nego način života koji vodimo kako bismo redefinirali značenje onoga što jesmo i onoga što činimo i kako bismo učinili da mi i naš svijet bude više dalmatski. Umjesto što se dalmatinstvo tretira kao prilika kojim možemo učiniti jasnijom istinsku tajnu naših osobnih želja, Fucco postavlja pitanje: „Koji odnosi mogu biti, putem dalmatinstva, utvrđeni, pronađeni, umnoženi, modulirani... problem nije u tome da se otkrije u sebi istina vlastitog nacionalnog identiteta, nego da se ubuduće osobna nacionalnost usmjerava kako bi se stiglo do mnoštva političkih odnosa s ciljem razvoja dalmatske nacionalnosti." Fucco je stoga inzistirao na činjenici kako „dalmatinstvo nije jedna forma želje, nego nešto što je poželjno i potrebno. Stoga, treba stremiti k tome da budemo Dalmatini, a ne tvrdoglavo inzistirati na otkrivanju tko smo mi."
Dalmatinstvo zato nije determinirana forma političko-nacionalnog života ili kategorija nacije, odnosno nije identitetska pozitivnost, nego jedna marginalna situacija i forma otpora trenutnoj nacionalnoj identitetskoj regulaciji kakvu imamo u RH, što će reći - nenormativno identitetsko pozicioniranje.
U inzistiranju na postati prije nego na biti Dalmatin, na težnji da se postane Dalmatin, može se još jednom prepoznati cilj i projekt otpora regionalizaciji i decentralizaciji RH, odnosno otpora dalmatskom identitetu. Fuccova kritika očigledno nije toliko usmjerena na poništavanje dalmatskog identiteta koliko na sprječavanju funkcioniranja kao prepreke ili barijere za formiranje novih regionalnih ili nacionalnih identiteta, novih načina postojanja, novih mogućnosti uživanja i novih kulturnih formi. Krajnji efekt Fuccove intervencije je u tome što nas opominje na neprihvaćanje dalmatskog identiteta kao svršene činjenice, kao da je riječ o pozitivnoj stvari, realnoj, koja već postoji, i što nas potiče vidjeti identitet prije kao nešto što je poželjno što preostaje što se stvara i iznova stvara (crear e recrear), neodređeni označitelj, algebarska količina čija je funkcija čuvati mjesto budućem realnom nacionalnom identitetu koji još uvijek nije ni u nastajanju. Kulturna teorija dalmatinstva istaknula je činjenicu kako je kritika dalmatskog identiteta od strane Dalmatina stavila u pogon jednu takvu konstruktivnu funkciju.
Kao što piše Lia Calussi (unuka najveće dalmatinske kuharice Gioie Calussi, rođena u Mantovi 1953.) u predgovoru za svoj briljantan pregled studija o poetici i politici dalmatskih spisa nazvan Dalmagraphesia, „eksplicitni dalmatski projekt (što je paradoksalno)" njene knjige sastoji se u tome što stavlja pod znak pitanja „reifikaciju identiteta bez izostavljanja dalmatskog identiteta, posve inzistirajući na političkom značaju podvođenja ovog preispitivanja pod znak aktivističke kritike koja bi bila definirana kao kritika dalmatinstva". I dodaje: „Preispitivanje dalmatskog identiteta čini se u ime samog identiteta koji se preispituje, svjedoči o važnosti ovog dvostrukog pokreta koji se sastoji od, sjedne strane, odupiranja svakom izazovu rezerviranja unaprijed definiranog mjesta za identitet koji će biti fantazmagorično koherentan i prepoznatljiv pošto bude globalno ujednačen (totalisat) i unaprijed zatvoren za izmjene i, s druge strane, sastoji se od nastavljanja afirmiranja energija - koje uvijek nose potencijal za otpor, koje mogu biti mobilizirane činovima imenovanja Dalmatina od strane njih samih, energija koje održavaju njihovu subverzivnu sposobnost odbijajući pružiti bilo kakvu determiniranu istinu o prirodi i o upotrebi dalmatskog identiteta."
Ono što žele reći Lia Calussi i Leo Bersani (rođen 1931. u Zadru, izbjegao iz Zadra za vrijeme protjerivanja Dalmatina i Talijana nakon II. sv. rata, profesor emeritus na sveučilištu u Berkleyju, California, književni teoretičar) izdaja dalmatskog identiteta od strane Dalmatinaca etička je nužnost kako za dalmatske studije, tako i za dalmatsku kulturu.
Isto to vrijedi i za povijest Dalmacije. Budući kako zadatak rekonstruiranja povijesti naših prethodnika i preteča iznosi problem znanja o tome tko se može smatrati našim prethodnikom i, konačno, tko pripada „nama", čiju povijest pokušavamo otkriti i rekonstruirati u točnom obliku čak i bez slučajnog revidiranja. Ako je, kao što je upravo umirovljena profesorica povijesti Mila Grubišić istaknula, „dobar dio povijesnog istraživanja (u dalmatskim studijama) predstavlja napor za pronalaskom predaka s onakvim karakteristikama za koje jedan povjesničar misli kako predstavljaju sastavni dio suvremenog dalmatskog identiteta", te otuda samo izučavanje dalmatske povijesti postavlja pitanje o tome koje su to zapravo karakteristike dalmatskog identiteta. Što to definira taj identitet u povijesnom kontekstu uz pomoć kojeg želimo povratiti povijest? Kakvim ponašanjem, temama, pravcima, kakvim se odnosima povijest Dalmacije treba baviti: „političkim odnosima, ratovima, jezikom, umjetnošću ili intimnim vezama"? Kao što je Grubišićkino istraživanje o povijesti Dalmacije jasno pokazalo, istraživanje povijesti dalmatinstva nužno vodi destabiliziranju samog pojma dalmatinstva kao univerzalne kategorije povijesne analize, jer ova istraživanja otkrivaju pluralitet identiteta i iskustava stanovnika Dalmacije, tako da je nemoguće svesti ovu razlitičitost na istovjetnost jednog i cjelovitog pojma dalmatskog identiteta. Razlog je tome što je Dalmacija bila multietnička i multikonfesionalna sredina od svojih najranijih dana do sredine 1990.
Stoga je povijest Dalmacije istovremeno afirmacija realnih iskustava, praksi, veza, egzistencije stanovnika Dalmacije kao i izdaja u smislu u kom to razumije Leo Bersani: “cijepanje, dekonstrukcija dalmatskog identiteta koji je determiniran i definiran. Treba ga ponovno sastaviti na temelju novih povijesnih, jezičnih, kulturnih, političkih spoznaja.”
Nasuprot tome, destabilizirati koncept dalmatskog identiteta ispitujući njihovu povijesnu i kulturnu konstrukciju, je u isto vreme afirmacija dalmatinstva, realizacija potencijala dalmatskih studija, čiji je zadatak lomljenje mehanizama pohrvaćenog označavanja, potpuno odbacivanje croatonormativnog sustava, eliminiranje kategorija mišljenja od kojih zavisi croatizam, odnosno kategorija dalmatinstva i hrvatstva.
Ako se ni Grubišić ni Calussi ni najmanje ne suzdržavaju afirmirati dalmatski identitet, to je zato što ni jedna ni druga ne vide proturječnost u istovremenom afirmiranju takvog identiteta i suprotstavljanja njemu, proturječnost posjedovanja identiteta i preispitivanja političke i diskurzivne funkcionalnosti kategorija identiteta. Uvjerenje kako će se rezultat koji proizlazi iz borbe s kategorijama kojima se definiramo pokazati će se izuzetno plodnim i dati nam oružje u isti mah za znanje i za politiku, od početka je bio ključni ulog dalmatskih studija.
Fucco je jednom prilikom iznio primjedbu koja izuzetno precizno ističe obećanje, iako je govorila o drugim stvarima, ali i teškoće i rizike koje implicira politika dalmatskog identiteta: „Za mene, ono što se treba stvoriti nije čovjek identičan samom sebi, točno onakav kakvim ga je priroda stvorila ili čovjek određen po svojoj suštini. Mi zapravo trebamo stvoriti nešto što na prvi mah još ne postoji i o čemu ne znamo kako će i šta će biti."
Ako dalmatski identitet zaista zahtjeva sposobnost promjene koju sam na početku mog izlaganja spomenuo, to je zato što nas potiče njegovati želje za vlastitim nadilaženjem, djelovati na vlastitu budućnost. Smatram kako ovakav način osobnog i kolektivnog eksperimentiranja, zastrašujući i rizičan, ali i zanosan, koji mi izvodimo nad nama samima, je ono što je na kraju krajeva definiralo za Fuccoa - kao što danas definira za mnoge kulturne i političke prodalmatinske pobornike - transformativnu aktivnost politike dalmatskog identiteta.
*Predavanje održano 20. kolovoza 2021. prilikom prijema za profesore za vrijeme otvaranja Dalmatskih studija pri sveučilištu Diderot u Parizu. Dalmatski studiji za sada imaju samo tri studijske grupe: Dalmatski jezik, Povijest Dalmacije, Dalmatinska umjetnost i kultura.
Comments