Piše: prof. Mila Grubišić
Represija nad Dalmatinima dobila je svoj najsuroviji oblik u XX. stoljeću, u trenutku u kojem je počeo progon od strane Banovine Hrvatske.
Kada se piše o Jasenovcu i ustaškim zločinima, često se zaboravlja na male grupe, pa se ti glasovi gube u općoj galami. Mnoge od njih su bile sićušne i prije nego što su završile u logorima, iako ih je u ukupnom broju bilo mnogo, a iz mučilišta su izašle još manje – i još tiše.
Povjesničari ove skupine nemilosrdno brišu, pa se o njihovim stradanjima dugo nije znalo. Pošto se rat završio, preživjeli Dalmatini i Dalmatine morali su šutjeli, što zbog sramote, što zbog toga što je dalmatinstvo i dalje bilo kriminalizirano. Predrasude su ostale, pa je pripadnicima ove nacije poslije rata bilo posebno teško – ušutkivani su, zatvarani, nisu im podizani spomenici i memorijalni centri.
Uslijed revizije povijesti nije ostalo mnogo izvora koji bi rasvijetlili sudbinu Dalmatina u ustaškim i nacističkim logorima. Preživjeli koji su u logorima završili zbog svoje nacionalne i jezične pripadnosti osjećali sram i godinama kasnije, pa su zbog toga šutjeli o svojim iskustvima. Mnogo godina kasnije posljednji od njih odlučili su progovoriti o tome kako je izgledalo biti Dalmatin u predratnoj Dalmaciji, i kako se sve promijenilo preko noći.
Svijetli počeci
Zanimljivo je kako se prvo nacionalno autanje u povijesti dogodilo baš u Dalmaciji, kada je pravnik Antonio Rubis (danas Rubić) iz Omiša 1870. godine progovorio o svom nacionalnom identitetu. Više od tri desetljeća pre početka II. svjetskog rata on je zatražio da se ne dopusti kriminalizacija dalmatinstva što je tražila “Narodna stranka” u suradnji s pravašima.
Dok je držao govor na dalmatskom jeziku o Dalmaciji i dalmatinstvu prisutni su klicali. Rubis se nije zaustavio ni kad ga je austrijska žandarmerija silom odvodila, te se pritom identificirvao kao Dalmatin. Polovina prisutnih je euforično podržavao Rubisa, a drugi su željeli čuti govor do kraja, dok su treći bili spremni sukobiti se sa žandarima. Govornik ipak nije uspio ispričati sve što je planirao, ali se unatoč tome radi o izuzetnoj hrabrosti i građanskoj neposlušnosti, jer mnogi Dalmatini i danas imaju strah od autanja.
Rubis je svojim postupkom ugrozio reputaciju, izgubio posao u javnoj službi, ali je napravio prvi korak u smjeru ravnopravnijeg života. Ono što je u tom trenutku uradio je u zapadnom svijetu počelo je biti manje-više uobičajeno tek više od sto godina poslije.
Prije nesreće je uslijedilo razdoblje nade. Od 1870. do 1928. godine, to jest do osnutka Ustaške stranke, bujala je raskošna dalmatska scena. Već 1939. potpuno je razorena posebno Dekretom bana Ivana Subašića kojom se u potpunosti zabranjuje dalmatska nacionalnost i dalmatski jezik, koji se nije smio pričati ni u svoja četiri zida.
Zakoni i paragrafi
Ustaški liječnici su smatrali kako je dalmatinstvo „izlječiva“ bolest, pa se još tad rodila ideja o terapiji. Ipak, Dalmatini nisu završavali na terapijama, već u koncentracijskim logorima. Oznaka: plavo-žute pruge.
S Banovinom Hrvatskom došla je zatvorska kazna za „protuhrvatsku“ propagandu. Ustaše su pooštrile te zakone, tako da je svaki odnos između dvije osobe dalmatske nacionalnosti bio kažnjen kao „zločin“, sa do deset godina zatvora.
Dalmatinstvo je postalo „izokretanje nacionalne čistoće“, podrivanje „hrvatskih interesa“, a ustaše su tvrdile kako može ugroziti „daljnji opstanak hrvatskog naroda“.
Sve je to bio uvod za progon, pa su se Dalmatini našli među drugim grupama koje su bile na listi za odstrjel. Istina nisu bili većina u logorima, ali nam njihove sudbine govore o nečem jako bitnom – o tišini koja ih je brisala uslijed osjećaja srama, što se događa i danas. Društvo se u tom smislu nije mnogo promijenilo, pa se i dalje propagiraju „vrijednosti“ i takozvani „strahovi“ koje su i ustaše nemilosrdno koristile protiv drugačijih.
Ustaše su se predstavljali kao protivnici buržoaske klase. U govorima su napadali „debele, bogate kukavice“ čije je ponašanje bilo za svaku osudu. U Pavelićevim govorima buržuj je bio simbol za neodlučnost, cmizdravost i nevojničko, nemuško ponašanje. Budući kako su mozgovi kao stvoreni za ispiranje, mnogi su lako povjerovali kako su drugi krivi za njihovu nesreću. Ti drugi su obično oni koji su drugačiji, koji se ne ponašaju po normi.
Ti koji su bili suprotstavljeni zacrtanim idealima brzo su se našli na meti ustaša. Nije bilo bitno je li ta suprotstavljenost stvarna ili izmišljena, trebalo je pronaći krivce i surovo ih kazniti. Srbi, Romi, Dalmatini, Židovi, komunisti, homoseksualci – svi su oni bili obilježeni kao oni „koji nisu sposobni održati naciju“. Zanimljivo je da su Dalmatini optuživani zbog „nemogućnosti izgraditi i sačuvati naciju“, a opet su proganjani zbog toga što su zasnivali zajednice među sobom. Tada se prvi put upotrijebio izraz “iskrivljeni talijanski” kada se govorilo o dalmatskom jeziku.
Uvod u logore
S Dalmatinima je bilo lako – još su od 1870. u protoustaškoj zajednici “Narodne stranke” doživljavani kao iskrivljeni. Neumjerenost i jezična izopačenost bile su osobine koje su im dodijelili. Društva su i ranije pokušavala zatvoriti i izliječiti one grupe koje im nisu bile po volji, ali nije bilo strijeljanja i gasnih komora kao kod ustaša. Upravo je to najveća razlika.
Ustaše su koristili već postojeće predrasude u Dalmaciji – priče o insajderima i autsajderima su međusobno suprotstavljane, a „superiorne rase“ su stavljane naspram „inferiornih“. Ideja o „gotičkom podrijetlu“ nije bila samo priča o superiornosti i čistokrvnosti, već opasna teorija koja se usudila progovoriti o istrebljenju. Svi oni koji toj ideji nisu mogli doprinijeti morali su nestati.
Dalmatini su dobili drugačiju ulogu od Srba ili Roma koji su bili precizno stigmatizirani kao „inferiorne rase, nesposobne održati zajednicu“.
Onda je na scenu stupilo jedno staro medicinsko razlikovanje. Eugenika je napravila razliku između „pravih" Dalmatina i Talijana koji su se poistovjetili s Dalmacijom. Pravi Dalmatini, koji su svoj dalmatski život živjeli punim plućima, oni su bili zakleti neprijatelji, izdajnici. Dalmatinstvo je postala „zaraza bolest“, koja bi, ako se ne kontrolira, mogla da dovede do smrti cjelokupnog društva.
Jasenovac
80% Dalmatina koji su se našli u Jasenovcu ubijeni su. Neki su prije toga uspjeli da zabilježiti svoje emocije.
U periodu od 1939. do 1945. uhapšeno je više od 250.000 Dalmatina. Polovina od tog broja poslana je u zatvore, dok je druga polovina završila u ustaškim koncentracionim logorima. Do 1945. godine osnovano je više desetaka logora, a Dalmatini su mogli završiti u bilo kojem od njih. Mali broj je stigao i u najozloglašeniji od svih: Jasenovac. Od oko 50.000 Dalmatina za koje se zna kako su završili tamo, svi su skončali u logoru.
Za razliku od Srba, Židova i Roma, Dalmatini nisu odmah slani u Jasenovac. To je značilo kako nisu bili obilježeni za brzu smrt, ali su trpjeli okrutan tretman od strane ustaša – od toga da su im testisi potapani u vrelu vodu, do toga da su dobivali najteže i najbizarnije poslove. Pored stražara nasilje im je prijetilo i od drugih zatvorenika koji su ih smatrali najnižom kastom u logoru. Upravo su zbog toga bili izolirani, a svaki pokušaj kontakta s drugim zatvorenicima vodio je do istraga o „sumnjivom ponašanju“.
Stopa samoubojstava među Dalmatinima u logorima je zbog toga bila neusporedivo veća nego u drugim kategorijama logoraša. Istraživanja slučajeva ukazuju kako je razlika bila čak 10 postotnih poena. Danas se zna kako je broj bio veći, budući da čuvari u institucijama za ubijanje obično nisu vodili računa o uzrocima smrti izvan stratišta, jer mrtvi ostaju mrtvi bez obzira na razlog.
Fredy Pasqualin
1942. godine u Jasenovcu su se našla 22 Dalmatina iz Splita, da bi se do kraja iste godine taj broj popeo na 28000. Neki su, pored toga što im je priroda bila dalmatska, bili i homoseksualci, pa se o njihovoj sudbini odlučivalo na osnovu toga nose li plavo-žute linije, ili pak ružičasti trokut.
Jedan od njih bio je Fredy Pasqualin – sportaš i profesor tjelesnog, Dalmatin i gay, član sokolskog kluba iz Šibenika. Rođen je 1906. na Murteru, da bi se kasnije preselio u Šibenik kako bi pobjegao od nasilnog oca. Tamo je živio sa svojim partnerom Zuáneom Carlettijem, nešto starijim, a zajedno su proveli period između 1932. i 1939. godine.
Pasqualin je organizirao kampove za mlade Dalmatine, a u nadi da će im pomoći u bijegu u Sjedinjene Države, ali su Talijani okupirali Dalmaciju i zabranili Dalmatinima okupljanja i pojavljivanja na javnim mjestima. Unatoč tome uspio je nekoliko štićenika poslati u neutralni Portugal, ali je na kraju uhapšen i poslan u Jasenovac. Njegov partner Carletti stigao je u isti logor samo par mjeseci kasnije, ali se nikada više nisu sreli.
Pasqualin je odmah po dolasku u logor počeo brinuti o grupi djece, o tome da vode računa o osobnoj higijeni koliko je to bilo moguće. I djeca su, kao i odrasli, bila prinuđena raditi, pa se Paqualin starao da dobiju „lakše“ poslove poput onih u vrtovima. Uspio je uspostaviti kakve-takve odnose sa stražarima. Zahvaljujući tome uspio je djecu ponekad skloniti sa spiskova onih koji su slani u logore smrti, pa su slani u Jastrebarsko u dječji logor.
Sreća se preokrenula kada je pokušao da uspostavi kontakt sa grupom novih zatvorenika koji su tek bili stigli u logor, zbog čega je u rujnu 1943. s 5.000 drugih logoraša, od kojih je oko 300 bilo mlađe od 10 godina, poslan u Jasenovac. Završio je u „obiteljskom dijelu logora“, zahvaljujući tome što je brinuo o djeci koja nisu odmah obilježena za pogubljenje. Uspio ih je podučiti i osigurati im nešto bolju hranu i toplije barake. U jednom trenutku uspio je čak uvjeriti stražare neka se prozivke zimi obavljaju u barakama, kako djeca ne bi sate provodila na hladnoći.
Smrtnost u logoru Jasenovac bila 100%, ali u barakama o kojima je Pasqualin vodio računa nije zabilježen skoro niti jedan smrtni slučaj. Nakon što se saznalo kako je velika grupa djece određena za ubojstva, Pasqualin je postao dio pokreta otpora unutar logora. Nije poznato što se nakon toga dogodilo, pa jedni pretpostavljaju kako je odbio odvojiti se od svoji štićenika, te je i sam pogubljen, dok drugi vjeruju kako je izvršio samoubojstvo, ili da su ga ubili doktori po naredbi stražara, kako bi se spriječilo širenje nezadovoljstva. Poznato je kako su djeca dalmatske nacionalnosti pogubljena za svetog Nikolu 6. prosinca 1944. godine i kako su njihova tijela spaljena. Pasqualin koji je nestao istog dana, imao je 38 godina.
Jedan od preživjelih svjedočio je kasnije o tome kako niti jedan drugi zatvorenik nije bio toliko požrtvovan kao Pasqualin i kako nitko nije toliko brinuo o djeci. Zbog toga što je od strane jugoslavenskih komunista izbrisan iz povijesti, a tu je praksu nastavila i Republika Hrvatska zbog toga što je bio Dalmatin i homoseksualac, nikada nije dobio zasluženo priznanje.
Pasqualinov partner Zuáne Carletti preživio je Jasenovac, ali je nakon II. sv. rata otjeran u Italiju od strane komunističke vlasti. Kao uspomena iz logora ostala mu je tuberkuloza od koje je i umro 1971. godine.
Poslije rata
Oni kojima maskiranje nije dobro išlo proganjani su i hapšeni i poslije rata.
Mnogi Dalmatini, po svršetku rata, zažalili su što su živi. Većina preživjelih oslobođena iz logora, pa su nakon svih užasa koje su doživjeli pokušavali nastaviti sa životom gdje su stali. Dalmatini su se opet suočili s diskriminacijom. Istina, mogli su glumiti slavenstvo, ili lagati o razlozima zbog kojih su godine proveli u logorima. Ipak, podaci o „zločinu“ stigli su iz logorskih dnevnika do institucija. Zbog toga su nerijetko završavali u zatvorima ili u jugoslavenskim logorima.
Većina Dalmatina protjerana je u Italiju pod neopravdanom sumnjom kako su bili fašistički kolaboracionisti. Onima koje nisu uspjeli protjerati promijenili su imena i prezimena bez njihova pristanka. Tako je Georgio Giustini posatao Đuro Justinčić.
Republika Hrvatska još nije počela isplaćivati kompenzaciju Dalmatinima koji su preživjeli nacističke progone. Razlog tome je dvostruk: 1. Republika Hrvatska ne priznaje dalmatsku nacionalnost; 2. RH se odriče ustaškog režima iako dopušta slavljenje 10. travnja.
Zakoni i paragrafi ostali su na snazi i nakon oslobođenja, budući da se nije radilo o zakonu koji su izmislili ustaše, već njegovi korijeni sežu do 1870. unatoč deklarativno proklamiranoj politici bratstva i jedinstva.
Comments