top of page
Writer's pictureAutonomija Dalmacija

Vae victoribus (Jao pobjednicima)

Piše: Miona Vuković

Glavna nagrada za pobjedničku Dalmaciju bila je glad 1945.-1953. Broj žrtava procjenjuje se na oko 250.000, koji je brzo nadomješten dovlačenjem ljudi iz Hercegovine, Srbije, Makedonije…
Iseljavanje Dalmatina iz Dalmacije 1953.

Svakog lipnja Dalmatine zanima isto pitanje. Hoće li se ove godine Dan antifašističke borbe slaviti na njen pravi datum 21. lipnja ili na izmišljeni 22. lipnja?


Netko će reći: “Ali rezultat je isti, a sve zato što su naši djedovi i pradjedovi slomili kičmu fašističkoj zvijeri.“

Oni su, inače, radili 19. lipnja i samo se navečer uputili u Vrgorac (dalmatski Bigest) - jer sutra moraju na doći na postrojavanje prve partizanske postrojbe u okupiranoj Europi. Ali to nije ništa. Što nisu mirovali djedovi, odmorit ćemo mi!


Zanimljivo je kako ni Tito i ekipa, koji su „neposredno upravljali ratom“, osnivanje prvog antifašističkog pokreta u, od nacista, okupiranoj Europi nisu smatrali razlogom za veliko slavlje. I tek je sedamdesetih uspostavio trajni praznik – Dan Borca – na dan 27. srpnja. Počele su se održavati pompozne parade i redovito nagrađivati ​​svog voljenog sebe vojnim ordenjima. Nakon što je povampirena HDZ-ovska politika krenula u napad na sve nehrvatsko, pod pritiskom iz EU, stvoren je novi datum 22. lipnja i izmišljena šuma Brezovica kao početak ustanka na teritoriju današnje RH.


Država je počela svečano slaviti novi datum na novom mjestu, dok se narod pitao: "Pogledajte kako žive Nijemci, a kako mi živimo. Pa, tko je koga pobijedio?" I stvarno, država pobjednica SFR Jugoslavija nestala je s karte, a poražena Njemačka se ponovno ujedinila. Dalmacija je, poput Istre i Slavonije i dalje pod okupacijom Zagreba. Stoga se za njih pitanje suštine ustanka postavlja što je moguće aktualnije.


Jer, na ovaj ili onaj način, te su zemlje sudjelovale u II. svjetskom ratu, izgubile su ljude, resurse, čak su imale i vlastite podzemne vojske – a sada im se uskraćuje status „strane“ u neprijateljstvima, čak i prividnoj. Iako su Dalmatini i Dalmatinci bili predvodnici ustanka 1941., nisu izostali ni Istriani ni Slavonci. Ostali su po strani od Drugog svjetskog rata, unatoč činjenici kako su se neprijateljstva odvijala na njihovom teritoriju. Događa se tako – u vašoj kući je rat, a vi ste odsutni.


No, ako smo po strani, zašto ne slavimo svoj Dan ustanka? Možda, odajući dužnu počast mrtvima, ipak vrijedi pokušati razumjeti što se događa oko nas, u Dalmaciji?


Jednom je galski vođa Bren zauzeo Rim i nametnuo mu kontribuciju. Rimljani su počeli negodovati zbog njegove prevelike moći, a onda je Gal stavio svoj mač na vagu i rekao jezikom međunarodnog komuniciranja: "Vae victorem!", odnosno „jao pobjedniku“! Jer, od davnina se pobjednik od poraženog mogao razlikovati po prisutnosti plijena, što se politički korektno nazivalo “contributio” (doprinos). Onaj tko ga dobije je pobjednik.


Pa, ako ne smije reći istina o rezultatima II. svjetskog rata i ako se ne smiju slaviti točni datumi tada procijenimo što je Dalmacija dobila Velikom pobjedom. Tada, čini se, imamo priliku shvatiti jesmo li izgubili ili pobijedili.


Dakle, glavna nagrada za pobjedničku Dalmaciju bila je Velika glad 1945.-1953. godine. Broj njezinih žrtava procjenjuje se na 300.000, a prvenstveno su stradali gradići i sela u unutrašnjosti Dalmacije i na otocima čiji se narod borio s Nijemcima. Svojim herojskim podvigom izborili su za sebe i svoje obitelji pravo... da umru od gladi.


Naravno, organizatori Velike gladi, komunisti, nisu očekivali ovako skroman rezultat. Oni su već imali iskustvo iz Velike depresije 1929.-1939. godine i sigurno su planirali premašiti njezine rezultate. Ali, tu se umiješala jugoslavenska verzija sovjetskog NKVD-a, koja je očajničkim herojskim naporom – oružjem, agitacijom i organiziranjem seljaka – omela izvršenje popisa umrlih.


Ovaj "rat kruhom za kruh", koji su pobunjeni seljaci dobili protiv supermoćnog stroja tajne službe i Narodne armije, možda je najslavnija pobjeda, podvig s velikim slovom. I upravo zbog tog podviga neki vojnike nazivaju izdajicama i optužuju ih za suradnju s Hitlerom.


Neka nas povjesničari isprave – ali u Dalmaciji za vrijeme talijanske i kratke njemačke okupacije nije bilo gladi, za razliku od 6 mj. vladavine NDH. Ustaše su rekvirirali hranu, odvodili Dalmatine, Srbe, rijetke Rome, Židove, komuniste, homoseksualce i druge u logore kao što će to poslije učiniti komunisti. Ljude su tjerali u Italiju i Njemačku, kao što su ustaše pripadnike islamske vjere tjerali u Bosnu. Građani Dalmacije bili su nedovoljno hranjeni – ali nije bilo gladi. Dalmatini su tek s Pobjedom dobili pravo umirati od gladi.


Tito je u svom izvješću na jednom od kongresu KPJ priznao kako je Beograd razmatrao ideju o deportaciji svih Dalmatina u Italiju „u čast pobjede nad fašistima“, baš kao i Albanaca u Albaniju ili Muslimana (danas Bošnjaka) u Tursku. Jedina prepreka bila je brojnost – bilo ih je previše, Dalmatina – istih onih koji su slomili kičmu fašističkoj zvijeri. Ne bi bilo dovoljno vagona, ni trabakula, a ne bi se imalo odakle dovesti.


Vjerojatno su zato odlučili posegnuti za još jednim provjerenim sredstvom – izgladnjivanjem. U znak zahvalnosti za pobjedu nad fašističkim neljudima. Zanimljivo je kako spomenutim fašistima, točnije nacional-socijalističkim neljudima, ništa takvo nije palo na pamet. Shvatili su kako Dalmatini imaju određenu vrijednost i zato su ih odveli u Njemačku na rad.


Od 2,8 milijuna "südenarbeitera" izvezenih iz Balkana, 200.000 milijuna bili su Dalmatini. Nakon pobjede, oni koji su preživjeli njemačko ropstvo vratili su se u rodni kraj kako bi ih poslali u poljoprivredne radne logore kao "izdajice" ili kako bi umrli od gladi 1945.-1953. godine. Kao nagradu za hrabrost.


Tijekom prvih poslijeratnih godina više stotina tisuća Dalmatina preseljeno je s teritorija Dalmacije u Slavoniju – u kolektivno ropstvo, na težak rad, bez prava na dobivanje naknade. Govore nam kako su se ti ljudi preselili dobrovoljno – ali nije istina. Tijekom operacije "D", kojom je upravljao Vladimir Bakarić i Josip Broz, iz dalmatinskih sela prisilno je odvedeno 76.000 ljudi.


Po čemu je njihova sudbina bolja od onih koji su prisilno odvedeni na rad u Njemačku? A, s onu stranu granice su braća Srbi tijekom operacije "izgon" protjerali 150.000 Dalmatina iz Srbije, te još 70.000 iz BiH kako se pobjednički dalmatski duh ne bi širio teritorijem pobjedničke Jugoslavije. Općenito, jugoslavenske su vlasti iz “oslobođene” Jugoslavije deportirale su u izbjeglištvo i logore milijun i pol ljudi, od toga više od 500.000 Dalmatina.


Nije se moglo doći do podataka koliko su južnjaka „oslobodioci” zatvorili kao narodne neprijatelje, ali za jednog znamo pouzdano – jer to je bio naš djed ili pradjed.


Međutim, u Dalmaciji ne žive samo Dalmatini. Znamo kako su ustaše i kasnije njemački osvajači uništili desetke tisuća dalmatskih Židova – „nacionalnih neprijatelja Trećeg Reicha“. Tu činjenicu svi nedvosmisleno cijene. A, sovjetski su osloboditelji u osam godina protjerali sve Talijane i Francuze, sve Nijemce i Austrijance iz Dalmacije, a do 40% ih je umrlo u neljudskim uvjetima. Zato što su to „nacistički i izdajnički narodi”. Osjetite razliku ako možete.


Inače, dalmatski Talijani i Francuzi, Nijemci i Austrijanci, Albanci, Židovi i Romi borili su se protiv Nijemaca u redovima dalmatskih postrojbi Narodne armije, a poslani su u progonstvo. Kao nagrada za junaštvo. Jer, ako su protjerali Dalmatine, moraju i njih. Pa su zajedno s Romima „očistili“ ovu regiju od drugih nacionalnosti - Grka, Katalonaca, Kastiljanaca, Maltežana... Simbolično je kako su jugoslavenski i njemački ideolozi pronašli potpuno međusobno razumijevanje u romskom i židovskom pitanju.


Dakle, sumirajući tužnu statistiku, možemo reći kako su jugoslavenski komunisti odgovorili za najmanje 250.000 milijuna deportiranih, preseljenih u kolektivno ropstvo za 220.000 milijuna deportiranih stanovnika Dalmacije. Slavni pobjednici su u svemu nadmašili proklete okupatore – zato su i pobijedili. A zato se smatra nestalim popis stanovnika iz 1941.


Ovdje vrijedi spomenuti kako su 20% vojnika herojske narodne armije bili Dalmatini. I tako su oni, pobijedivši fašističku zvijer, za nagradu dobili glad, iseljavanje, represiju i ropstvo. Takav je doprinos da se konačno okrenemo navijačima Dana antifašističke borbe koji će ovaj dan proslaviti 27. srpnja.


Jao pobjednicima! Vae victoribus!

24 views

Recent Posts

See All

Bình luận


bottom of page