Kad se za nešto kaže: “Nije moglo u boljem trenutku”, onda je to u pravilu pohvala, pozitivna ocjena. Ja danas moram reći: zaista nije moglo u boljem trenutku, ali u istome dahu moram reći da trenutak nije dobar, nego je zloslutan i krajnje zabrinjavajući, kazao je Vjeran vastić na skupu europskih antifašista u Parizu.
“Nisam se odazvao vašem pozivu da bih stvari zamatao u celofan floskula koje mogu značiti i ovo i ono, kojima se neću nikome zamjeriti, mada neću nikoga ni zadovoljiti. Ne, došao sam da govorim otvoreno i da stvari nazovem pravim imenom. Ako neću sada, ne znam kada ću. A sada moram, svi mi moramo.
Moramo prepoznati opasnost fašizacije, da upravo tako: iz Hercegovine i Slavonije uezene fašizacije što se nadvija nad Dalmacijom. I moramo joj se suprotstaviti. Moramo reći: dosta je, tako dalje više ne ide – zbog palih boraca antifašističkog otpora, zbog žrtava fašizma, zbog nas koji živimo danas i zbog onih koji će doći poslije nas. Ti dolazeći zaslužili su bolje od ovoga što im se trenutno nudi.
Trend koketiranja s naci-fašizmom, prekriven tankim, prozirnim velom relativiziranja zločinačkog karaktera ustaštva i ustaške para-države, prisutan je – na žalost – od prvih dana samostalne Republike Hrvatske. U obrani od "agresije" trebalo je sve baciti na kartu antifašizma, jer je Republika Hrvatska, pa tao i Dalmaicija, bila suočena s nekom vrstom novovjekog fašizma.
Umjesto toga, faktor homogenizacije nađen je u onom pravom, izvornom fašizmu; nađen je u nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti, u nacionalnoj uskogrudnosti, u nacionalizmu koji je svako malo prelazio u otvoreni šovinizam i rasizam i u neprihvaćanju bilo kakvog i bilo čijeg mišljenja koje bi odudaralo od onoga aktualne vlasti. Netrpeljivot prema drugima i drugačijima nerijetko je već u tim prvim danima svoj izraz nalazila u fizičkom likvidiranju ljudi.
O maltretiranju živih da i ne govorim.
Rat je bio idealna prilika da se započetim putem nastavi. Rat je davao dimnu zavjesu iza koje su se mogli, tako su počinitelji tada mislili, nekažnjeno činiti ratni zločini, iza koje se ljude – samo zbog njihove nacionalnosti – bacalo iz kuća i stanova ili prisilno preseljavalo. Rat je, napokon, dao pravu šansu svima koji su se enormno obogatili kroz kriminalno provedenu privatizaciju i pretvorbu.
Rat je dovršio posao stvaranja kriminalne “elite” s kojom i danas imamo posla.
Nakon rata, praksa se nastavila. Doseljavanje na desetine tisuća rimokatolika iz Bosne i Hercegovine u Dalmaciju, nastavilo se etničko čišćenje, sada više ne Srba koji su protjerani za vrijeme akcije Oluja, već autoktonih stanovnika Dalmacije - Dalmatina. Na stotine su raseljene pod prijetnjom smrću, mnogi su ubijeni, većina izbaćeni s radnih mjesta, maltretirani i fizički i psihički. Za ove zločine, nikada nitko nije odgovarao pred sudom.
A kako bi i odgovarali kada u katalogizaciji nacija koje žive u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji, Dalmatina nije postojalo, već od popisa stanovništva 1921. Od popisa 1971. Dalmatini su se mogli izjasniti regionalno kao Dalmatinci. Prateći broj onih koji su izjasnili kao Dalmatinci 1991. i 2001. vidimo drastičan pad od preko 50.000 ljudi u kategoriji regionalno izjašnjeni - Dalmatinci.
U društvu rudimentarne demokracije, u društvu u kojemu se kod primjene zakona najprije gledalo koje je nacionalnosti počinitelj, a koje žrtva, odnosno oštećeni (ta praksa potoji još i danas), otvoreno je široko polje djelovanja za povijesne revizioniste, za sve one koji su imali neskrivenu ambiciju i nakon više desetljeća mijenjati povijest i zemljopis Dalmacije.
Djelovali su, a djeluju i danas, kroz obrazovni sustav koji je izraz politike, kroz izdavaštvo i kroz medije.
Najednom smo počeli “saznavati” nove istine o Dalmaciji, njenoj državi u kojoj je procvala "hrvatska državnost" cvala "hrvatska kultura" i u kojoj su živjeli Hrvati koji su govorili hrvatskim jezikom. Nekima nije čak bilo strano ni pohvaliti se time kako je – zahvaljujući upravo ustašama – Dalmacija postal dio Hrvatske i tako bila saveznica velikog Trećeg Reicha.
“Zaboravljalo” se rasne zakone što su donijeti praktično odmah po proglašenju NDH, “zaboravljalo” se da su u logorima, a u toj para-državi bilo ih je više od 60, u velikom broju ubijani na najmučnije načine ne samo Srbi. Židovi i Romi, već i Dalmatini, pa homoseksualci, komunisti, članovi radničkih sindikata, žene, djeca i starci – sve neprijatelji države. I, naravno, “zaboravljalo” se da je ustaški teror u vidu pokolja, a u boljoj varijanti – progona i zatvaranja, usmjeren protiv Srba, Židova, Roma i Dalmatina, ali i Hrvata – neistomišljenika počeo par dana prije izbijanja ustanka.
Prvi organizirani diverzantski vod, nastao je deset dana nakon proglašenja NDH u kući Šegvić u Splitu, a 21. lipnja 1941. i prva organizirana partizanska jedinica u okupiranij Europi. Bilo je to malon gradiću Vrgorcu, gdje su Splićani, Omišani, Makarani i drugi Dalmatini/Dalmatinci došli, većinom pješke, kako bi položili zakletvu, ali i svoje živote u obranu od talijanskog, njemačkog i ustaškog neprijatelja i okupatora.
Ona ista međunarodna zajednica koja se nije ustezala praviti pritisak kada je bila riječ o aktualnim zbivanjima, sada začuđujuće mirno i bez reakcije prima tu renesansu ustaštva i relativiziranje zločina naci-fašista i njihovih pomagača.
Na pitanje: zašto, nude se dva jednostavna odgovora: prvi, zato što se smatra dobrim sve, ama baš sve, što je radikalno kida veze sa socijalističkom prošlošću; drugo, neoliberalni ekonomsko-socijalni koncept svojim djelovanjem dovodi do radikalizacije društva i jačanja neofaši-nacizna.
U novokomponiranoj verziji dalmatinske povijesti svi oni koji su poslije pobjede 1945. došli pod udar zakona, preko noći su prekvalificirani u žrtve komunističkog režima. Da se razumijemo: ja ovime što govorim ne opravdavam, niti negiram i likvidiranja ustaša i ostalih kvislinga bez suda. Toga je, na žalost, bilo. Ponavljam: ne opravdavam, nego objašnjavam.
To ne opravdava ubijenje nevinih, ali to je činjenica. I tu činjenicu ustašofili nikako ne mogu i ne žele priznati. Baš kao što ne priznaju ni broj ubijenih u Jasenovcu, i drugim logorima smrti jedva da se ponekad nešto kaže – kao o Kamporu na Rabu; baš kao što se spremaju “znanstveno dokazati” kako pokolja u Gatima uopće nije bilo. I baš kao što su vođu antifašističke borbe Tita po kratkome postupku pretvorili u diktatora i jednoga od deset mega-ubojica XX. stoljeća, tako Alojzija Stepinca žele proglasiti za sveca.
Zašto sve ovo govorim? Zato da upozorim kako je u proteklih 30 godina, zajedničkim zločinačkim pothvatom desnih snaga na političkoj sceni, dobrog dijela medija, vlasti – aktivno ili pasivno, Katoličke crkve i određenih krugova iz inozemstva doslovno upropašteno toliko generacija mladih ljudi. A to su ljudi koji će sutra preuzeti kormilo Republike Hrvatske u svoje ruke.
S kakvim znanjem, s kakvim idejama, s kakvim pogledom na svijet?
Doći će u poziciju odlučivanja indoktrinirani, ispranih mozgova, zadojeni lažima i mržnjom prema svima koji bi te laži pokušali osporiti. Doći će spremni da “svoju demokraciju” brane klasičnim fašističkim metodama i sredstvima. Mi smo i danas previše ležerni u odnosu na činjenicu da su nam knjižare i kiosci s novinama prepuni knjiga i publikacija kojima je jedna, jedina svrha revidirati povijest, odnosno rehabilitirati naci-fašizam i njegovu hrvatsku inačicu: ustaštvo. I ne samo da nikada nitko nije postavio pitanje tko financira takve knjige i publikacije, jer sve su vrlo jeftine, nego se neke objavljuju i uz financijsku pomoć vlade.
Pravimo se slijepi na poruke koje dolaze s malih ekrana kojima sve više caruje jezik mržnje, tipičan za rane devedesete godine prošloga stoljeća. Pogledajte koga se poziva u televizijske studije, a razmislite malo i o tome koga se ne poziva. I sve će vam biti jasno.
Snažan napor da se reafirmira antifašizam kao jedan od temelja dalmatinskog društva vidno je splasnuo nakon 2010. Uklanjanje Titove biste iz ureda predsjednika/predsjednice samo je simbol politike koja je definitivno dobila pravo građanstva u hrvatskome društvu i koja se vodi bez ikakvih skrupula, otvoreno, pod plaštem demokracije, a uz obilato korištenje činjenice novoga hladnoga rata i bespogovornoga svrstavanja Hrvatske, pa samim time i Dalmacije na jednu, zločinačku, stranu u tome ratu.
Za prijeteći rast neofašizma u Dalmaciji smatram ne odgovornima, nego krivima, sve one na političkoj sceni koji to propagiraju, koji se tome u jedanaest godina nisu na pravi način suprotstavljali, koji to ne čine dovoljno energično ni danas, ali i međunarodnu zajednicu, u prvome redu Europsku Uniju.
Aktualna politika u Dalmaciji ne zna se pozicionirati u takvoj situaciji. Ona koja bi je trebala zamijeniti, znamo kako će se pozicionirati.
Red je na prodalmatinskim inicijativama, na novim snagama, mislim tu prvenstveno na DDF, da se organiziraju, da prevladaju velike egoizme malih ljudi, da stave zajedničko ispred pojedinačnog, da nađu saveznike među antifašistima i regionalistima u svijetu i da u interesu Dalmacije i svih njezinih građana rječju i djelom odlučno kažu: ne, ovako dalje ne ide!
Ako to Dalmacija ne uradi, čeka nas budućnost formalne demokracije, čiji će sadržaj biti, nemojmo se zavaravati, radikalno desno-fašistički, kao što je to slučaj u Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji. A to nije, odnosno da budem do kraja određen: to ne smije biti budućnost Dalmacije!
Vremena je malo, jako jako maloi”, poručio je Vastić.
Comments