Piše: Miona Stefanelli
U organizaciji Instituta za romanistiku, te Vlade Republike Francuske, Vlade Republike Belgije i Švicarske Konfederacije sutra u Parizu s radom započinje međunarodna konferencija “Jezična politika prema Dalmaciji”.
Na konferenciji će govoriti profesori Filozofsko-humanističkog fakulteta u Parizu: Francisco Bravo i Jean-Pierre Cotten, književnici Simon Ciciliani i Enrico Delorco, lingvisti iz Marita Vastić i Silvaina de Broer, gost iz Švicarske Walter Haas, te predavači iz Austrije Arno Wonisch i Hans Goldberger. A tu će biti i kći najpoznatijeg dalmatskog pjesnika XX. stoljeća Luciana Brays.
Lingvistica s Instituta za romanistiku, odjela za dalmatinstiku u Parizu, Marita Vastić koja s timom od još 36 ljudi radi na univerzalnoj rječničkoj bazi dalmatskog jezika, prošle godine je u stručnom časopisu „Lingustica“ objavila je članak pod nazivom “Hrvatski jezik i velikohrvatski nacionalizam”, u kojemu navodi kako Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik, ali se stvaranjem nacija jezik nazvao po naciji. Vastić nadalje navodi kako su u tom procesu patili oni jezici koji nisu imali političku i širu društvenu potporu. Italija je, prema Vastić, željela anektirati Dalmaciju, ali nije priznavala dalmatski jezik što je otvorilo put za lakšu asimilaciju Dalmatina u hrvatski nacionalni prostor. Ovaj članak izazvao je brojne polemike u lingvističkoj znanosti, kako u Republici Hrvatskoj tako i u Italiji.
“Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik pa se ne može govoriti o različitim standardnim jezicima, nego o standardnim varijantama jednog te istoga standardnog jezika”, smatra Vastić.
Marita Vastić rođena je 1975. godine u Splitu, gdje je 1993. upisala Pravni fakultet, ali ga je završila u Parizu gdje je kasnije upisala studij dalmatistike i zaposlila se 2000. kao istraživač-pripravnik iz područja lingvističke dalmatistike na Institutu za dalmatistiku u Parizu. Već 2001. promovirana je za asistenticu na Odjelu za opću dalmatistiku. Odmah nakon što je završila postdiplomski studij leksikografije na i magistrirala 2012. sa svojim suradnicima formira Odjel za dalmatistiku pri Institutu za romanistiku. Doktorsku disertaciju obranila je 2019. te joj je ponuđeno da unutar Odjela nastavi rad kao predavač dalmatskog jezika što je odbila jer joj je draži istraživački rad. Tamo je stekla status habilitirane znanstvenice (iznaddoktorski stupanj) 2022. godine.
S Maritom Vastić razgovarali smo o reakcijama na njezin članak “Hrvatski jezik i velikohrvatski nacionalizam”, predstojećoj konferenciji, ograničenjima kojima je jezik kao prostor slobode izložen…
Odavno neki članak objavljen u znanstvenim časopisu nije izazvao toliko polemike i reakcije kao što je to učinio vaš članak “Hrvatski jezik i velikohrvatski nacionalizam”. Članak u lingvističkim krugovima u Republici Hrvatskoj i Republici Italiji pratile brojne demonstracije, a pokrenuta je i kaznena prijava od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske i HAZU-a, jer smatraju kako zlonamjerno pričate neistine kako biste naštetili hrvatskom jeziku i hrvatskom narodu u cjelini. S druge strane, časopis „Lingustica“ vas zbog tog istog članka proglašava za jednu od šest najistaknutijih lingvista u svijetu za 2022. godinu, kao jedinu Europljanku među njima. Kako tumačite ove reakcije?
– Očito u objavi moga članka inozemni promatrači vide put prema dubinskoj uspostavi istine kada je lingvistika u pitanju. Zato su velikohrvatski nacionalisti uspaničarili jer razotkrivanje istine u članku slabi njihovu poziciju. Ja bih iskreno voljela kada bi postojala mogućnost da svaki građanin Republike Hrvatske može pročitati moj članak i sam prosuditi o tome što sam napisala u njemu. Ali, na žalost u zarobljenoj državi u kojima sve medije kontrolira jedna stranka to je nemoguće.
Na prvi pogled se čini kako vaša članak najviše smeta kolegama lingvistima?
– Da, jer se u članku pokazuje kako se, nasuprot profesora lingvistike u svijetu, velikohrvatski profesori lingvistike na hrvatskim fakultetima uopće ne obrazuju i ne prosvjećuju temi, nego su kupljeni od strane politike koja ima za cilj zamagljivanje očiju javnosti s jeftinom demagogijom. Ti demagozi koji su se međusobno okitili doktorskim titulama su uvelike odgovorni i za širenje ekstremnog elikohrvatskog nacionalizma u sve pore društva.
Što je namjera organizatora konferencije “Jezična politika prema Dalmaciji”?
– Namjera je organizatora, a to su tri države francuskog govornog područja Francuska, Belgija i Švicarska, povući paralele između njihovog jezika kojim govore te tri nacije i jezika kojim se do njegove zabrane govorilo u Dalmaciji i u susjednim zemljama: Hercegovini te Crnoj Gori. Radi se dakle o dalmatskom jeziku. Organizatori su pozvali, između ostalih, dalmatistu i svjetski poznatog eksperta za policentričnost jezika Silvaina de Broera kako bi se lingvisti u Parizu iz prve ruke mogli upoznati s tom internacionalno provjerenom teorijom. I kako bi je primijenili na objašnjavanje jezične situacije u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Republici Srbiji. Znači, bit policentričnosti jezika je da se radi o jednom standardnom jeziku kojim govore različite nacije, najčešće u različitim državama, i pritom postoje nacionalno prepoznatljive razlike unutar jezika, ali one nisu tolike da bi se govorilo o različitim standardnim jezicima.
Istraživači policentričnih jezika ističu kako su u našem slučaju razlike čak manje nego unutar nekih drugih policentričnog standardnog jezika, naprimjer unutar njemačkog, engleskog, francuskog, španjolskog, portugalskog.
Mnogo bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine trude se uštedjeti gdje god mogu dok se tamo doslovno rasipaju financijska sredstva na lektore triju jezika (bosanski, hrvatski, srpski), a ako imamo u vidu kako BiH ima 10 kantona i njihove skupštine, pa gradske skupštine, pa državni i Federalni parlament i da ne nabrajam to nije mala cifra koja bi se zasigurno mogla bolje i korisnije iskoristiti?
– Jasno. U to spadaju i one 54 “dvije škole pod istim krovom”. Po školama razdvajaju djecu po nacionalnoj osnovi u ime navodno različitih jezika i zapošljavaju duplirano nastavno osoblje, kao što rasipnički zapošljavaju vojsku navodnih prevoditelja i lektora. Šta da Vam kažem, očito kod vas na Balkanu ljudi robuju pogrešnom uvjerenju kako se nacija i jezik moraju podudarati. To uvjerenje bilo je karakteristično za razdoblje nacizma u Njemačkoj. No nakon propasti tog režima lingvisti su, prvenstveno njemački, odbacili su taj stav jer su uvidjeli kako on nije u skladu sa stvarnošću. Istim jezikom mogu govoriti i govore različite nacije. Pa to je slučaj sa svim većim europskim jezicima. Prvi poslijeratni njemački kancelar Konrad Adenauer, inače konzervativan političar i predstavnik Kršćansko-demokratske stranke kao i bivša kancelarka, Angela Merkel poručio je građanima Njemačke ohrabrujući ih na raskidanje s nacionalističkim pogledima: “Čovjek ne mora uvijek zastupati isti stav, nitko ga ne može spriječiti da postane pametniji”. Isto tako, Francuzi su nekada mislili kako tamo gdje se govori francuski jezik to je Francuska. Nakon pada de Gaullea kao premijera 1959. i Francuska mijenja taj stav.
Kako nazvati jezik ili jezike kojima govorimo ili je možda za početak dovoljno ostaviti na miru nazive jezika, ali i prihvatiti sve sličnosti?
– Smatram kako bi sve države nastale raspadom Jugoslavije iz svojih nacionalnih ustava izostaviti bilo kakvu odredbu o službenom jeziku i njegovom nazivu, jer to je potpuno suvišno. Brojne demokratske države nemaju te odredbe, među njima su Njemačka i Francuska. Italija ima tu odredbu, jer se do danas u njihovom parlamentu raspravlja u tome koji će jezik biti standardni. Znate kako je Italija priznala 20ak manjinskih jezika kao službene u pojedinim regijama, no toskanski je službeni jezik u Italiji.
Vidite, obični ljudi trebali bi biti slobodni nazvati jezik kojim govore kako god hoće. Ta sloboda, naravno, ne vrijedi za lingviste jer oni moraju imati jedan naziv kojim se jasno određuje o kojem se jeziku radi. Lingvistika nije započela našim rođenjem niti je standardni jezik nastao našim rođenjem, nego i jedno i drugo postoji već gotovo dvjesto godina. Tako unutar lingvističke znanosti postoji podjednako dugo i stručni naziv kojim se određuje o kojem se jeziku radi. Kada hrvatskim ili srpskim lingvistima smeta što u nazivu jezika vide i ime druge nacije ili im smeta što ne vide ime svoje nacije, time samo pokazuju kako su odbacili neutralnu objektivnost znanstvenika i dali prednost vlastitim nacionalističkim emocijama. Hrvatski i srpski lingvisti bi se mogli malo ugledati u austrijske lingviste, švicarske, američke, kojima nije problem naziv njihovog jezika. Amerikanci, ali svi od bijelca na visokoj poziciji ili Portorikanca koji krade po trgovinama, svi bez iznimke govore kako pričaju engleskim jezikom. I u Australiji svi od Aboridžina u nekom zabitom mjestu do predsjednika države govore kako pričaju engleskim jezikom. A na Balkanu je došlo do toga kako je ime standardnog jezika kojim govorimo zabranjeno kako bi se prodavala magla kako se radi o četiri standardna jezika. Treba podsjetiti i kako nacije čije je ime u nazivu jezika nemaju time veća prava od drugih nacija.
Često navodite kako se čak i Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu potrudio uštedjeti financije koristeći znanstvene metode kako bi dokazao kako im ne trebaju tri prevoditelja?
– Naravno. A prije desetak godina je i američki State Department pokazao kako se ne da vući za nos od strane balkanskih pseudolingvista koji koristeći različite nazive za isti jezik varaju strance kako se radi o različitim standardnim jezicima. Američki inspektorat je zaključio kako se radi o varijantama istog standardnog jezika i kako američki diplomati ne moraju učiti četiri jezika, nego jedan. Isto kao što uče jedan policentrični arapski jezik čije se varijante govore u različitim nacijama i državama, odnosno policentrični španjolski.
Zadnjih godina primjetna je hiperprodukcija rječnika, pravopisa? Imaju li oni neku stvarnu lingvističku vrijednost, a ne samo materijalnu za autore istih?
– Svako novo izdanje donosi novce autorima. A riječ je o djelima koja uglavnom nastaju prepisivanjem postojećih. Kad i uvedu nešto malo novoga, to je po pravilu štetno ili nepotrebno jer mijenjaju pravopis protivno jezičnoj upotrebi propisuju i zabranjuju riječi.
Postaju li lektori sve više “policajci koji hvataju nepodobne riječi”?
– Apsolutno. Sve lektorske službe treba ukinuti jer oni provode jezičnu cenzuru i time prave od ljudi iskompleksirane osobe i nacionaliste. Istaknuti sudionik konferencije koja će započeti sutra, a kojeg sam već spomenula Silvain de Broer kritički govori o jezičnoj politici koja se bavi zabranom i progonom riječi kako se ona pojavljuje u totalitarnim režimima, i kako je strahote takve jezične politike oslikao George Orwell na primjeru newspeaka. Vi u državama nastalima raspadom bivše Jugoslavije danas u stvarnosti imate priliku na svojoj koži osjetiti to na što je Orwell upozorio.
Što ćete s tužbom koju su vam poslali Ministarstvo i HAZU?
– Ništa. Što bih s njom do li je zapalila. Ja te institucije ne priznajem. A ne priznajem ni hrvatske nazovi sudove. Kada se ti ljudi koji sjede u Ministarstvu i HAZU, ali i u sudovima počeli birati na demokratski način, kada se u njih počne zapošljavati po kriterijima znanja, vještina i sposobnosti, a ne po stranačkoj knjižici onda ću početi priznavati te institucije i odazvat ću se na njihove pozive.
Zbog čeka je, u biti, poslana tužba?
– Nisam sigurna. Vjerojatno se Plekoviću i Šeksu nije svidjelo što sam rekla istinu. Vidite, Republika Hrvatska je jednostranačka država s prividom demokracije. Kao u svakoj jednostranačkoj državi, kao u svakoj diktaturi, ako kažete istinu bit ćete pozvani na sud. Razloga može biti sto, a ne treba biti nijedan.
A što ste konkretno rekli?
– Ja sam u svome članku napisala kako Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci i Srbi govore istim jezikom u četiri različite varijante kao što Nijemci, Austrijanci i Švicarci govore istim jezikom u tri različite varijante; kao što Francuski, Balgijanci, Švicarci i Quebekežani govore francuskim jezikom u više varijanti. A možda im je zasmetalo i to što sam rekla istinu kako su pripadnici slavenskog naroda (aka Hrvati) ubojstvima, paljenjima kuća i silovanjima tjerli ljude u Dalmaciji da se odreknu dalmatskog jezika i prešaltaju se na južnoslavenski narodni jezik (aka hrvatski). Na sud neću doći tako da nikada neću doznati što je tim ustašama zasmetalo.
Još jedno pitanje za kraj: bojte li se? Ipak, imate sina od 7 godina, a sada ste ih opet nazvali ustašama.
– Iskreno, ne bojim se. Vrijeme kada sam se bojala je prošlo. Nekada se jesam bojala, ali danas više ne. Ne bojm se upravo zbog svoga sina i zbog pozitivnih i dobrih ljudi iz DDF-a te Instituta u koje imam povjerenje. Oni bi se trebali bojati. Znate, jednom će ova njihova prljava igra pasti u vodi te će oni biti ti koji će se bojati.
Comments