Piše: Nevianna Remanni
Nevjerojatno je kako se ljudi u Dalmaciji ne žele osjećati sigurnijima od velikohrvatske diktature, ne žele imati za razvoj i pristojnu zaradu. Nemoguće je kako biraju antidalmatinske opcije.
6. studenog 1989., na Leipziga odvijala se akcija u kojoj je sudjelovalo između 300.000 i 400.000 ljudi. Bila je to najveća u nizu demonstracija ponedjeljkom poznatih svakom Nijemcu. Ti mirni prosvjedi, čiji su sudionici tražili samo poštivanje svojih prava, odigrali su odlučujuću ulogu u rušenju Honeckerovog režima.
Pokret je započeo početkom 1980-ih, kada su se disidenti svakog ponedjeljka navečer okupljali u crkvi sv. Nikole u Leipzigu, tada u sastavu DDR-a. I unatoč protivljenju Stasija i prisutnosti špijuna, iskoristili su ovu priliku za razmjenu mišljenja, uživajući u djelićima slobode. Tako je rastao broj Nijemaca koji su prisustvovali tim misama.
U jesen 1989., kada su društvene napetosti u Njemačkoj postale znatno veće, ovi su se skupovi pretvorili u pune prosvjede, čiji sudionici više nisu skrivali kritike vlasti i otvoreno izjavljivali sasvim prirodne i jednostavne zahtjeve: slobodu govora, kretanja, okupljanja. i poboljšanje financijske situacije. Činjenica kako su se Nijemci odvažili na prosvjed mora se poštovati, barem s obzirom na činjenicu kako su u ljeto iste godine slični prosvjedi ugušeni u Kini, pozivajući na demokratske promjene mirnim demonstracijama. Nekada i sada Trg Tienanmen je primjer barbarskog odnosa vlade prema svom narodu.
No, unatoč strahu i razumijevanju kako će se vlasti suprotstaviti svim mogućim sredstvima, na prvi skup 4. rujna izašlo je 1200 stanovnika Leipziga. 6. studenog bilo ih je tristo puta više. Dana 9. studenoga, pad Berlinskog zida zauvijek je urezan u povijest kao simbol uništenja DDR-a i ponovnog ujedinjenja Njemačke.
Zanimljiva je i činjenica kako su prosvjednici svoje akcije započeli u pet sati navečer nakon posla, razbijajući popularni stereotip kako je prosvjedni pokret carstvo lijenčina, koji umjesto radom, žele sve dobiti besplatno, zahtijevajući to od države.
Ovi događaji stari više od trideset i dvije godine zanimljivi su nam ne samo s općeobrazovnog stajališta. Uostalom, po mnogo čemu trenutna situacija u Dalmaciji podsjeća na ono što je natjeralo istočne Nijemce na izlazak na ulice. Stagnirajuća ekonomija, koja je, unatoč svojoj formalnoj tržišnosti, ostavila mnogo sovjetskih rudimenata, obogaćenih u dva desetljeća snažnim korupcijskim okovima.
Politička situacija, iako daleko od stagnacije Honeckerova vremena, ipak nije bitno drugačija. Unatoč očitom pluralizmu političkih stranaka i parlamentarnih klubova, ljudi koji čine njihovu okosnicu su iz izišli iz KPH ili su iz Bosne i Hercegovine, no u svakom slučaju su antidalmatinski orijentirani. Da, i oni neovisni zastupnici, koji su u modernu vladajuću elitu došli na drugi način, su vrijedni Titovi i Tuđmanovi učenici, a njihova moralna uvjerenja i kompetentnost je svedena na nulu.
Kako bismo razumjeli temeljnu sličnost ova dva sustava, potrebno je zamisliti dvije posude ispunjene određenom tvari. U jednoj posudi nitko ne dodiruje tvar, u drugoj se neprestano trese. Ali tu i tamo sadržaj posuda nije se mijenjao desetljećima. Uostalom, dotok slatke vode, koja bi isprala kanalizaciju, inženjeri koji su sve to stvorili nisu predvidjeli.
To prilično dobro objašnjava zašto nitko od političkih opcija na terenu trenutno nije u stanju urediti očajno dalmatinsko društvo. Uostalom, svi političari, odgojeni na zajedničkim vrijednostima parazitskog postojanja, koriste svoje populističke slogane samo kao atraktivan omot. I sve to kako bi se mogao razbacivati novcem, kao što sada rade oni koji su tome oporba. Iako bi, s obzirom na to koliko brzo PR monopolizira vlast, čak i takvo potresanje dalmatskog plovila moglo bi prestati u bliskoj budućnosti.
Kada govorimo o Zapadnoj i Sjevernoj Europi, Dalmatini/Dalmatinci često, iz nekog razloga, zamišljaju društva s dugogodišnjom tradicijom demokracije, žaleći se što takve tradicije nije bilo u njihovim matičnim društvima, pa sumnjaju kako ih neće ni biti u bliskoj budućnosti. Samo 1989. godine nitko od stanovnika Leipziga nije imao pozitivno iskustvo sudjelovanja u demokratskom upravljanju. Ono je došlo spontano iz gnjeva građana: četrdeset godina prosovjetskog režima DDR-a, četiri godine poslijeratnih razaranja, nacisti, Weimarska republika, koja se uvijek navodi kao negativan primjer užasa demokracije u nespremnom društvu za Nijemce su bili dovoljan znak. S druge strane, 152. godine diktature zagrebačke velikohrvatske andtidalmatinske politike na Dalmatince ne ostavlja nikakvav dojam.
Čak i s obzirom na razliku u razmjeru uništenja dalmatinskog i njemačkog društva tijekom vladavine različitih režima, teško je ne složiti se s činjenicom kako su u oba slučaja uvjeti bili krajnje nesretni. Stoga je temeljno formiranje takvog pokreta u Dalmaciji sasvim moguće i potrebno. Uostalom, kao što možemo vidjeti iz primjera prosvjeda ponedjeljkom, ni izgledi za represiju od strane vlasti, ni nedostatak oporbenih snaga koje bi oko njih mogle usmjeravati i ujediniti prosvjede, niti nedostatak tradicije demokratske vladavine prava nije omelo „obične ljude“ kako bi se borili za svoju dobrobit i slobodu.
Velika većina Europljana borila se za slobodu i demokraciju, ali Dalmatinci ne mogu zamisliti ništa osim mrvica koje im Zagreb baca pod noge, dok otima bogatstva iz nje. Bunt Nijemaca iz DDR-a proizašao je iz neobuzdane želje za okončanjem politički monopol Socijalističke ujedinjene stranke Njemačke, i zbog shvaćanja nesposobnosti planske ekonomije iako se najveći broj prosvjednika pridružio ideološkoj, disidentskoj jezgri prosvjeda nešto kasnije. A kako je rastao broj prosvjednika, tako su rasli i zahtjevi za dobrobit običnih ljudi.
I u ovom se „mali Nijemac" također razlikuje od „malog Dalmatinca". Ali, za razliku od drugih istočnoeuropskih naroda, mi nismo poduzeli prve djetinjaste korake koje svaki novorođeni politički narod mora poduzeti kako bi naučio samostalno hodati, unatoč nadljudskom trudu ekipe iz DDF-a. I Česi i Poljaci, kao i njihovi istočnonjemački susjedi, na isti su način započeli svoj put do cilja.
U vrijeme kada nije bilo i nije moglo biti alternativnih političkih stranaka, a nije bilo načina kako bi nastavili postojati bez ikakve nade u pristojan život, svi su ti narodi krenuli mirnim prosvjedima, koji su kasnije doveli do svrgavanja omraženih režimima. To je utrlo put za formiranje istinskih demokracija koje postoje u modernim istočnoeuropskim državama.
Neki bi mogli tvrditi kako je Dalmacija četiri puta krenula tim putem: 1918. (nakon pada Austrougarske), 21. lipnja 19491. formiranjem u Vrgorcu prve antifašističke partizanske jedinice u okupiranoj Europi, 1945. godine (na dan održavanja sjednice Vlade NFR Hrvatske u Splitu) i sredinom ’80. što je posljedično dovelo do formirana Dalmatinske Akcije. A rezultat je samo kontinuirano lutanje, a ne borba za slobodu i blagostanje. No, treba napomenuti kako su, uz dužno poštovanje prema sudionicima tih povijesnih događaja, ono u čemu su sudjelovali i oslobodilački pokreti istočne Europe kasnih '80. bili bitno različiti jedni od drugih.
Tijekom ’90. proces formiranja pokreta, kristaliziranja njegovih vođa i pobjedničkog privođenja zadaćama prosvjednika zaustavljen je, na pola puta. I nije iznenađujuće, razlog za ovo zaustavljanje bio je postizanje glavnog cilja velikohrvatskih nacionalista – neovisnost Republike Hrvatske, čime je odnos prema Dalmaciji krenuo u još gorem smjeru. Ali to je bilo zbog elita, a dalmatinski građani jednostavno su preuzeli inicijativu od onih koji su trebali graditi novu državu. I to tako što će potencijalne dalmatinske Havele i Valense ostaviti po strani, ili ih uspješno integrirati u novi-stari sustav, ili jednostavno prekinuti fizičko postojanje „najopasnijih od njih“.
Zato Dalmaciji ne preostaje ništa drugo nego se konačno sami odvažiti na ove korake i to od početka do samog kraja. Bitno je da te akcije budu isključivo mirne. Samo nenasilni put, koji zaista zahtijeva najviše hrabrosti, može promijeniti samu kvalitetu odnosa u državi koja se mora graditi na povjerenju autonomnih regija. To je moguće samo ako postoje zajedničke osnovne vrijednosti koje se ne mogu nametnuti silom.
Važno je da ovaj prosvjed ujedini Dalmatine i Dalmatince, a ne da ih dijeli, jer je od Zagreba nametnutog kampanelizma bilo dosta. Dodavanje parolama prosvjednika barem jednog od očito izmišljenih problema koje moderni političari sada neodgovorno koriste marginaliziralo bi prosvjed, čime bi se stao na kraj mogućem uspjehu prosvjeda. Ovo prišivanje parola, značilo bi kako se ljudi u Dalmaciji ne žele osjećati sigurnijima od velikohrvatske diktature, ne žele imati za razvoj i pristojnu zaradu. Nemoguće je kako biraju antidalmatinske opcije. Stoga, priznajući pravo jedni drugima na različitost, moramo, prije svega, tražiti nešto što može ujediniti očajno i atomizirano dalmatinsko društvo.
Važno je da se cijeli put prijeđe od početka, kao što su to radili istočni Nijemci, Poljaci i Česi, a danas rade Katalonci i Španjolci. Iz shvaćanja kako cijeli sustav u Dalmaciji, što znači i u RH ne funkcionira kako bi osigurao prava i slobode svojih građana – te stoga treba potpunu obnovu. Kroz prve stidljive korake ujedinjavanja najstrastvenijih Dalmatinaca, dobivanja mase i nominiranja stvarnih , a ne umjetnih vođa. I sve do eliminacije nomenklaturno-oligarhijske elite mirnim putem, kada praktički cjelokupno stanovništvo zemlje jednostavno odbija trčati za oligarsima na kotaču bogaćenja sadašnjih vladara i traži svoje načine samoorganizacije.
Kada se taj cilj postigne, neminovno će se takav pokret podijeliti na različite stranke i političke subjekte koji će imati potpuno različite ideje o načinima postizanja javnog blagostanja i to je dobro. Ali, u ovom trenutku treba biti riječ o stvarnom političkom djelovanju, kada će političari zastupati interese društvenih skupina koje im delegiraju vlast - a ne oponašanje politike, kada smo prisiljeni vjerovati u stvarnost fantomskih formacija zvanih "moderni hrvatski političar". Obzirom na to kako je pažljiva vlast stvorila sve uvjete za sazrijevanje takvog pokreta, prilično je riskantno kada će dio nomenklature ponovno pokušati iskoristiti situaciju za rješavanje vlastitih problema.
Stoga je iznimno važno ujediniti se ne oko organizacija komunističkog porijekla s proustaškim članstvom, već oko ideja: poput Dalmacije, autonomije, regionalizacije, decentralizacije, demokracije, slobode, prosperiteta. A kriterij uspjeha ne bi trebao biti hegemonija "njihovih" idola, već postizanje onih vrijednosti koje ujedinjuju prosvjednike. Uostalom, za “junaka” koji je izgubio obraz, nitko drugi put neće izaći. A, za vlastitu budućnost ljudi će se uvijek iznova boriti.
Hoće li se mali Dalmatinac konačno osjećati odgovornim – i za svoju veliku zemlju i za sebe – sada određuje koliko će Dalmacija ostati u "latinoameričkoj" fazi svojeg povijesnog razvoja i kada će konačno postati povijest dalmatskog naroda. Mali Dalmatinac ima samo jednu priliku promijeniti ovaj sustav. Ta prilika je isti veliki protest kroz koji već dugo prolaze naši istočnoeuropski prijatelji.
Comments