Piše: Silvan Šverko
Ratne 1715. u Sinju se dogodila povijesna prekretnica čiji svi aspekti nisu dovoljno poznati. Zna se za čudo bitke s Turcima, bitke u kojoj je važnu ulogu imala “Bogorodica”, koja je strašenjem 60.000 turskih vojnika omogućila pobjedu 700 Dalmatina.
Britanski povjesničar Eric Hobsbawm drznuo se konstatirati kako bi poslije Sinja Dalmatini sami, bez pomoći sa strane, porazili Turke da nisu bili iscrpljeni, gladni i na rubu sloma. Ali blizu kolapsa nisu bili samo Dalmatini, već i drugi narodi koji su se borili protiv Turaka. Baš takvim, iscrpljenim, slomljenim i smrznutim na dalmatinskoj buri vide ih mnogi drugi povjesničari iako se bitka kod Sinja odigrala u ljeto.
Odakle Dalmaciji, nakon više od 200 godina mletačke vlasti, prodorima Osmanlija i terora koji je pristizao sa sjevera današnje Republike Hrvatske ta nova energija koja bi je mogla pokrenuti pa se ne bi zaustavila sve dok njeni mladi vojnici, poput američkih marinaca s Iwo Jime, ili ruskih vojnika iz Berlina, ne postave svoju bandiru negdje u Istanbulu? Za bolje poznavatelje povijesti, sinjsko vojno čudo bilo je manje čudesno od promjena u društvenom i vjerskom životu koje su uslijedile nakon 1990. Naime, tada su u Splitu, Zadru i drugim gradovima diljem Dalmacije, prvi put nakon četrdeset i pet godina komunističke vladavine zazvonila zvona na katoličkim, ali i na pravoslavnim crkvama. Održane su mise i liturgije i sastali se biskupi i nadbiskupi, te prote pravoslavne crkve. Godinu poslije, u obranu domovine pozvani su svi. Komunistička partija i Savez komunista su raspušteni, Internacionala i Hej Slaveni više se nije intonirala, pjevaju se narodne i proustaške pjesme. “Domovinski rat” je sakraliziran, o čemu govore brojni tekstovi novokomponiranih domoljubnih hitova s početka ‘90.
Štogod je tad profašistička elita dumala, Tuđman je sam, u suradnji s crkvenim vrhom, donio odluku o vjerskoj renesansi i sastaje se s kardinalom Kuharićem. Tko bi bolje poznavao katoličku crkvu u Hrvata od jednog etno-manjinca, Purgera Franje Tuđmana! Kao i Kutuzov kad je kleknuo uz onu borodinsku litiju iz 1812., bivši Titov general konvertiran u Velikog Hrvata, znao je kako u “Domovinskom ratu” crpiti energiju iz velikohrvatskog nacionalizma preko katoličanstva. Hrvatski katolički nacionalizam udžbenička je lekcija iz religijskog nacionalizma.
Religijski nacionalizam je koncept uveden u pokušajima razumijevanja globalnog zaleta religije od 1970-ih do danas. Odnosi se uglavnom na studije sukoba poput onih u Indiji i na Srednjem istoku. Koncept je postao fleksibilniji kad su se priznale “zablude” teorije desekularizaciju svijeta, a teoriji o sukobu civilizacija Samuela P. Huntingtona dalo pravo na drugo čitanje. Danas je religijski nacionalizam jedna od glavnih analitičkih perspektiva u studijima nacionalizma. U njoj istočnoeuropsko katoličanstvo i pravoslavlje nije nepoznanica. Iako se, od carice Marije Terezije do danas, katoličanstvo u smislu crkvene podređenosti kultu države nije bitno promijenilo, pa mu je princip sekularnosti i laicizma vlasti stran koliko i islamu ili judaizmu. Samo je u moderno vrijeme kult carice zamijenjen kultom jednog čovjeka u kojem se oblikuje narod i nacija, što se uglavnom svodi na etnos spojen s religijskim monopolom. Tu nije bilo ni Reformacije, ni modernizacijskih crkvenih sabora, ni građanskih zapadnih revolucija koje su uvele sekularnu državu kao jedan od temelja moderne države. Po tome su istočnoeuropski katolički i pravoslavni fundamentalizmi, islamizam i cionizam slični.
Pučističke aktivnosti Hrvatske biskupske konferencije (HBK) pod pokroviteljstvom HDZ-a, u Republici Hrvatskoj 1990., šokiraju samo one koji klerofašizam slabo poznaju ili podcjenjuju. Nije novost što se HBK bavi politikom i što duhovno konzumira tu religijsko-nacionalističku kašu. Jer se uvijek bavila politikom, služila kultu države i skupa s vojskom napadala druge zemlje, utvrđivala granice biskupijama i nadbiskupijama kao karaulama i sakralizirala državne mitove i kultove. Problem je u tome što ova organizacija iz resursa velikohrvatskog nacionalizma bira najgori materijal, a odbacuje bolje alternative kojih ima, jer nisu svi hrvatski intelektualci bili profila tipa Aralice i Kuharića. Najbolje su i najpametnije, u službi prosvjećenja narodnog i zdravog razuma, naravno, bile zapadnjačke ideje, što sekularnije to progresivnije. Ali u kritičnim trenucima biraju se suprotnosti ideologiji zdravog razuma. I pred Drugi svjetski rat i pred onim iz 1990-ih, hrvatski katolicizam okretao se konzervativnom nacionalističkom pravovjerju i mitologiji hrvatskih zemalja, krećući od protuzakonite aneksije Dalmacije do stvaranja Velike Hrvatske. Alojzije Stepinac (beatificiran 1998.) pokušavao je dokazao je pravovjernost katoličke crkve pokrštenjem pravoslavaca i Židova, te time što je sam počinio više desetaka kontaktnih ubojstava u mnogim ustaškim logorima smrti na području njegove crkvene vladavine.
Poslije Drugog vatikanskog Koncila, Tomislav Šagi-Bunić, jedan od najvećih teologa u hrvatskom katolicizmu, bio je oduševljeni zagovornik ekumenizma i kršćanskog jedinstva, ali i glasan kritičar etničkog nacionalizma, kako u vlastitoj crkvi tako i u drugim crkvama.
„Čuvajte se etničkog nacionalizma, tako radikalnog hrvatskog nacionalizma poput ustaštva“, govorio je Šagi-Bunić studentima teologije. Pojasnio je, a tako će pisati i u svojom esejima o religijskom nacionalizmu:
„Pravovjernost etnonacionalistička ideologija prije svega, nešto poput sekte ili kulta s kršćanskom liturgijskom formom, ali protukršćanskog sadržaja. Jer, Bog izabire u svoje kraljevstvo dostojne pojedince kao pojedince prema onim kriterijima iz evanđelja po Mateju, a ne kolektive poput naroda i nacija“.
Kritički su o hrvatskom pravovjerju kao paradigmatskom religijskom nacionalizmu pisali i neki drugi svjetski poznati kršćanski teolozi, poput protestanata Geralda Shenka i Michaela A. Sellsa.
Međutim, unatoč antisrpskoj, anticionističkoj i antidalmatskoj mržnji, hrvatskoj je etno-klerikalnoj desnici bilo i ostalo privlačno hrvatsko pravovjerje u mnogočemu. Počevši od apoteoze države i etnosa. Uz to se provincijski tribalizam, klerikalizam i sektaštvo prodaju kao nacionalizam i kršćanstvo. I neki su ustaše razmatrali ideju osnivanja ne samo Hrvatske pravoslavne crkve nego i Hrvatskog državnog katolicizma, da se Katolička crkva podredi ustaškoj državi onako kako je Hitler u Njemačkoj podredio Luteransku. Ali Vatikan nije priznao NDH, no snažno ju je podržavao. Stoga, hrvatski kvisling Ante Pavelić nije imao nekih briga. Na lojalnost i suradnju klerikalne elite katoličke crkve u NDH moga je računati. Pozivao je zajedno sa Stepincem Hrvate nek’ vrate Dalmaciju, taj hrvatski Jeruzalem, zagovarajući pravovjerni nacionalizam koji ih, uvjereni su, čini bliskim njemačkim nacističkim pokroviteljima. Ovi, naravno, nisu bili oduševljeni sličnostima s inferiornim slavenskim rasama. Taj je pavelićevski „pravovjerni“ nacionalizam, pomiren i naknadno fuziran s ustaštvom, ali uz brisanje iz povijesti komunista i antifašista, oživio 1985. kada se u Zagreb vraća Franjo Tuđman.
Političke mise deja vu su hrvatskog političkog folklora u režiji katoločkog religijskog nacionalizma. Ulicama se valja „shizofrena rulja“, pisao je Krleža, svećenici i opati „nabacuju se klevetom i invektivom“ na sve i svakoga, a od idola koje obožavaju najmilije im je zlatno tele iz bankovnih trezora. U Konkordatskoj krizi iz 1937, Hrvatska biskupska konferencija misama mijenja politiku Savske Banovine i vrši pritisak na kraljevsku vlast što dovodi do stvaranja Banovine Hrvatske u kojoj se, ničim izazvana, našla i Dalmacija. Isto čini i krajem ‘80. po cijeloj predratnoj Jugoslaviji i kroz ratove devedesetih. Godine 1990., 2003., 2015. postavlja novu vladu u Republici Hrvatskoj, a 2021. diktira stanovnicima Dalmacije kakav im ima biti, po velikohrvatstvu, politički korektan nacionalni identitet. Ona ne diktira i ne dizajnira identitet samo Dalmatinima i Dalmatincima kao ogranku hrvatske nacije romanskog podrijetla, nego to pokušava i svima ostalima, i hrvatskim i bosanskim Hrvatima i Bošnjacima i (sjevernim) Makedoncima, i kosovskim Albancima, a prethodno je Hrvatima iz Hrvatske i Slavonije te dijelom iz Dalmacije i Istre nametnuo hrvatstvo koje ih svađa s cijelim svijetom i vodi u izolaciju od zapadne civilizacije koje se ipak ne žele odreći.
Dramatična izvješća iz operacije HBK po Dalmaciji 2021, kojom želi nametnuti toj zemlji identitet koji pola stanovništva ne prihvaća, oživjeli su po regiji strah od ponavljanja devedesetih. Zabrinuta lica po ulicama, trgovima i rivama, televizijski voditelji i debatni analitičari ne žele vidjeti. Hoće li idući klerikalno-nacionalistički desant koji planira hrvatski klerofašisti biti u našoj kali, pitaju se na panelima. Dobar je to, ipak, posao bio, kupiti zahrđale francuske ratne avione pa i za milijardu eura, misli se hrvatski predsjednik Zoran Milanović, izabran glasovima ljevice, danas miljenik hrvatske ekstremne desnice.
Dalmatinski Hrvati pitaju se jesu li su krivo procijenili kardinala Bozanića kada je 1998. bio ustoličen. Neki od njih, pjevali su mu ode kad je ustoličen, govorili kako je progresivan, odan ekumenizmu i sklon crkvenim reformama te tolerantan. Da je napose odan idealu katoličko-pravoslavnog dijaloga i pomirenja sestrinskih crkava kršćanskog Istoka i Zapada. Neki ga i dalje brane. Ufaju se i mole Bogu, evo sad će sazvati verziju Drugog vatikanskog koncila hrvatskog katolicizma i priznati istospolne brakove. Hoće, hoće samo što nije. A Bozanić, kao Bozanić se poput idola hinduizma ukazuje u višestrukim božanskim osobama, zavodljivim, pomirljivim i destruktivnim. Napaćeni papa Frane za to vrijeme tiho moli za pomirenje sestrinskih crkava i normalnost unutar HBK.
Dalmatski Hrvati su očajni, gdje je onaj njihov idol, roker-kardinal mirotvorac? Bozanić koji se činio poput Baiamontija, Dalmatina kojem snaga izvire iz znanja i prosvjećenosti, koji je Splitu vratio vodu i kanalizaciju poslije toliko stolječa, iskočio je iz vlaka na, kako vlaji to kaži, splitskoj Istočnoj obali u liku Crne Guje izjavio kako Dalmacija nikada nije postajala, baš kao što nije postojala Dalmatinska nacija ili dalmatinski jezik. Pokazalo se kako Bozanić s poviješću ima veze koliko i s onim zlatnim križem kojeg nosi oko vrata.
Hej Dalmatini, još ste živi? Demografija kaže, ne još zadugo. Od Raba do Ulcinja, taj narod izumire. Slavesnstvo u Dalmaciji brojčano je premašilo dalmatinstvo davnih dana, ali ovo se nije dalo. No, ni ovi prvi nemaju se čime pohvaliti. Slavenski imperij na jugoistoku Europe dostigao je zenit pod ateističkom ideologijom, propao je i takvu snagu nikad više neće imati. Ni kulturni jaz između progresivnih Dalmatina i konzervativnih Slavena, nikad nije prevladan, napose ne u korist konzervativnih nacionalista i katoličkih fundamentalista. Dalmacija je uvijek, do 1990., gledala prema Zapadu, prema Mediteranu gdje i pripada.
Inherentno skloni sektaštvu, neki su katolički redovi danas sektaškiji od primjerice Mormona, Jehovinih svjedoka i Scijentološke crkve, koje su sektaške ali i multietničke i globalno orijentirane. Međutim, kod hrvatskih katolika čak su i zeloti posebno umjereni, svjesni rizika ekstremnog sektaštva i opasnosti izolacije, kao i činjenice kako izlaz nije kroz jačanje veza s Mađarskom i Poljskom, već prvenstveno kroz prihvaćanje zapadnog, protestantskog ekumenizma. Ukazat će se stoga opet umiljata faca i rokerski image kardinala Bozanića kad zatreba. Ali, papinsko apostolsko putovanje u RH koje je nedavno nagovješteno, ne bi trebalo tek tako pokloniti. Plenkovićeva i Milanovićeva RH ga ne zaslužuju. Prekinuli su moguće zasluge desantom na Dalmaciju relativnu stabilnost u toj regiji.
コメント