piše: Miloš Bešlin i Marita Vastić
Retuđmanizacija HDZ-a i zaokret prema ekstremnoj desnici, a posebno izbor Zorana Milanovića od dominantne hrvatske politike napravili su tek ispostavu ultradesničarkog i proruskog HDZ BiH i Dragana Čovića.
Dok se Zoran Milanović dosljedno transformira u eklektičku varijantu populističkog treelinga: Orban-Janša-Vučić, hrvatska politika dobiva umiveniju verziju nedavno propale konzervativne kontrarevolucije Tomislava Karamarka. Ali, ako je i bilo za očekivati kako će desno-populistički pokret izniknuti u okrilju HDZ-a, Balkan je iznenađen činjenicom kako se to sada događa s SDP-ovim predsjednikom koji je izabran glasovima “lijevo”-liberalnog dijela biračkog spektra. A sve češće spominjani ruski faktor u politici Republike Hrvatske uzima svoj neupitni danak.
Ruski repovi
Pođe li se od elementarnih stvari – dolazi se do ogoljene suštine suvremene hrvatske politike, a to je nacionalizam kao ključna legitimacija. Ideologija hrvatskog nacionalizma u posljednjih 30 godina manifestira se u dva svoja glavna pojavna oblika: unutra prema Srbima, Dalmatinima, Romima, Židovima, LGBT+ zajednici i ženama, odnosno prema svom ne-hrvatskom i katoličkom i ne muškom dijelu stanovništva i vanjska prema Bosni i Hercegovini. Ne postoji treći važan manifestacijski oblik vladajuće ideologije “u Hrvata“.
Ako je prema manjinama, a prije svega Srbima i Dalmatinima, Milanović pokazao dovoljnu širinu, čelnicima stranke Milorada Pupovca, bile su namijenjene salve uvreda i bagateliziranja. Ipak, to se može tumačiti i starom težnjom SDSS-a za kontroliranjem što većeg broja glasova etničkih Srba i željom SDP-a i “lijevo”-liberalnih stranaka kako bi dobili što više srpskih i dalmatskih glasova. Sličnih sukoba je imao i Josipović. Iako često nastupa iz autoviktimizatorske pozicije, mnoge od tih sukoba s “lijevo”-liberalnom opcijom pokretao je i sam Pupovac, napadima njegovog tjednika Novosti na političare koje doživljava kao konkurente za naklonost Srba u Republici Hrvatskoj.
Kako izgleda kada Pupovac nekoga želi poštedjeti: dovoljno je sjetiti se kakav su odnos zagrebačke Novosti imale prema Vučiću na početku mandata, a kakav danas i kako je radi zaštite Andreja Plenkovića ovaj tjednik cenzurirao čak i Viktora Ivančića. I to već poslije Sanaderovog “Hristos voskrese“, a posebno nakon prošlogodišnjeg prisustva Borisa Miloševića na obilježavanju godišnjice akcije Oluja, pitanje hrvatsko-srpskih odnosa u RH je faktički skinuto s dnevnog reda. Na Vučićevu žalost, jer mu tako izmiče mogućnost da srpsku manjinu funkcionalizira u svojoj politici destabilizacije Balkana, pa time i Republike Hrvatske.
Zbog toga je glavno bojište za ispoljavanje i pretenzije destruktivnog hrvatskog nacionalizma ostao odnos prema Bosni i Hercegovini. A tu se dolazi na teren ruskog utjecaja, jer pogledaju li se stavovi i veze najnovijih hrvatskih desničara od Karamarka, preko Škore do najsvježije ikone – Milanovića, neumitno se vuku ruski repovi i različiti putevi netransparentnog financiranja. No, i bez ruskog (plinskog) faktora, hrvatski nacionalizam prema BiH pokazao je snažne pretenzije još od dvadesetih godina XIX. stoljeća, smatrajući je “hrvatskom zemljom“. Bosna i Hercegovina je, prema tom planu, trebala doživjeti sudbinu Dalmacije.
Povijesni pregled pretenzija na BiH
Prilikom prvog omeđivanja hrvatskog teritorija unutar jugoslavenske države – Banovina Hrvatska, formirana 1939. prema Sporazumu Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, obuhvaćala je “za početak“ skoro trećinu teritorija Bosne i Hercegovine, odnosno okruge: Mostar, Brčko, Bugojno, Derventa, Fojnica, Gradačac, Konjic, Livno, Ljubuški, Prozor, Stolac i Travnik. U nerealiziranim podjelama između hrvatske i pretpostavljene srpske banovine, Zagreb je imao još teritorijalnih zahtjeva u odnosu na BiH.
Tek je ustaška, fašistička marioneta, NDH – ostvarila sve nacionalističke intencije i progutala čitavu Bosnu i Hercegovinu, ali samo za kratko. Antifašistička Jugoslavija, očuvala je teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine, davši joj stupanj državnosti koje su imale i druge federalne države članice. Tako je, unatoč povremenim i marginalnim ispadima, BiH sačuvana od srpskih i hrvatskih pretenzija.
Međutim, čim je socijalistička Jugoslavija počela ići putem disolucije, srpski i hrvatski vođa, Milošević i Tuđman u Karađorđevu su, u ožujku 1991. počeli dijalog o podjeli Bosne i Hercegovine. Besmislena je rasprava o prirodi tog dogovora, jer će već par mjeseci kasnije Srbija udariti na Republiku Hrvatsku, a godinu poslije zajedno, koordinirano, započeti komadanje BiH. Agresivna akcija je na Međunarodnom tribunalu dobila oznaku – Udruženi zločinački pothvat.
Iz Karađorđeva je ostala i čuvena po brutalnosti, Tuđmanova rečenica da većinski bošnjački narod u BiH neće biti pitan “kad se spoje srpske i hrvatske škare“. To što je Tuđman svojom opsesijom prema Bosni u stvari olakšao i otvorio vrata Miloševiću u agresiji na BiH, a sama Republika Hrvatska je vrlo malo iz toga izvukla, ne brine današnje nastavljače Tuđmanove ideologije ekstremnog nacionalizma.
BiH katolici – povijesni narod ili dijaspora?
Snažan diskontinuitet u odnosu prema BiH donijela je demokratizacija i detuđmanizacija Republike Hrvatske posle 2000. i dolazak Stipe Mesića za predsjednika, a Ivice Račana za premijera. Takva politička klima, koju je osim Mesića simbolizirala i šefica diplomacije Vesna Pusić, danas već izgleda kao incident u velikohrvatskim pretenzijama prema prvom susjedu. Retuđmanizacija HDZ-a i zaokret prema desnici, a posebno izbor Zorana Milanovića od dominantne hrvatske politike napravili su tek ispostavu ultradesničarkog i proruskog HDZ BiH i Dragana Čovića.
gotovo čitava hrvatska vanjska politika okrenula se razvaljivanju Bosne i Hercegovine i agresivnom negiranju svakog pokušaja stvaranja građanske i funkcionalne države. Glavni cilj je učvršćenje korumpirane i ekstremističke etnokracije s perspektivom promijene Izbornog zakona u pravcu stvaranja trećeg entiteta kao neoustaške paradržave u kantonima 7, 8, i 10.
Takva politika osim što je izolirala i teško kompromitirala Republiku Hrvatsku, od Hrvata u BiH pravi, u brojčanom smislu, statističku grešku. I ključno: krivac za neveselu demografsku sliku Hrvata u BiH nije njihova diskriminacija ili nešto slično, već pogubni trend koji je počeo nacionalističkom laži koja je ovaj autoktoni narod povijesne Bosne i Hercegovine proglasila za “dijasporu“ Republike Hrvatske. Isto je uradila i nacionalistička vlast u Beogradu sa Srbima na prostoru bivše države.
Lažni jamci Daytonskog sporazuma
Najdalje u svom dodvoravanju radikalnoj desnici je otišao Zoran Milanović. Teško je nabrojati sve šovinističke izljeve mržnje usmjerene prema BiH. Od prostakluka o “big shit“ državi, do bedastoća o sapunu i parfemu, demonstrirao je Milanović svoje uličarsko poznavanje “diplomacije“. I da je ostalo na prostačko-rasističkoj retorici još bi se moglo podnijeti. Ali, nju je pratilo približavanje Miloradu Dodiku kao ključnom ruskom igraču na Balkanu i središnjem čimbeniku nestabilnosti na tom prostoru.
Milanović je, podsjetimo se, jedini europski političar, uz Vučića, koji je osobno Dodika, a ne Predsjedništvo BiH, tretira kao instituciju. Pozvao ga je u Zagreb, mimo Ustava BiH i svih pravila i tretirao ga ne kao člana kolektivnog šefa susjedne države, već kao plemenskog poglavicu koji dolazi s poljane bez institucionalnih okvira. A čak i kada se dosjeti Milanović da Bosna i Hercegovina ima institucije, to je po pravilu samo mantra o Daytonskom sporazumu, za koji manipulativno tvrdi da je Republika Hrvatska njegov jedini jamac. Nije! Republika Srbija i Republika Hrvatska su sudionice rata u BiH i kao takve potpisnice Sporazuma. Jamci mira i provedbe Daytonskog sporazuma su u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira. Identičnu neistinitu mantru kao i Milanović, neprekidno ponavlja i Vučić. I zaista, stupanj sinkronizacije ove dvojice “političara s karakterom“ (divnog li eufemizma za autoritarnu i osebujnu destruktivnost) je zabrinjavajući.
Nije mantra o lažnim jamcima mira u BiH jedina Milanovićeva manipulacija. Možda i najveća je ona o tobožnjoj nereprezentativnosti Hrvata u BiH. Papagajski ponavlja kako po Daytonu Hrvati imaju pravo na “svog“ predstavnika u Predsjedništvu. Zašto mu neko ne pročita tekst Sporazuma!? Tamo jasno piše kako se članovi Predsjedništva BiH biraju “iz reda“ bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Polazi se od toga da će svi članovi kolektivnog šefa države reprezentirati i zastupati sve narode i građane Bosne i Hercegovine. Ova vrsta “reprezentativnosti“ koju zagovara Milanović je, čini se, poražena između 8. i 15. svibnja 1945. godine.
Obilježavanje teritorija
I najzad, najnovija provokacija hrvatskog predsjednika. Bez najave centralnim vlastima, gazeći sve dobre običaje o susjednim odnosima, dolazi Milanović u provokatorsku posjetu nepostojećoj Čovićevoj avliji, “Herceg-Bosni“, kao svojevrsno obilježavanje teritorija, baš na najtraumatičniji dan za većinu bosansko-hercegovačkih građana – dan obilježavanja genocida u Srebrenici, 11. srpnja.
Cijeli civilizirani svijet tada zastane na nekoliko sati, prisjeti se čovječanstvo svoga najdubljeg poraza u Europi poslije sloma Trećeg Reicha, svjetski i regionalni državnici pognute glave dolaze u Potočare odati počast žrtvama velikosrpskog genocida…
Bahatost kojom Zoran Milanović gazi suverenitet države Bosne i Hercegovine morala bi naići na osudu europskih partnera, to prije što, kako je odlično primijetio “povjesničar” Dragan Markovina, suverenitet obije susjedne države crpe se iz istih, avnojevskih temelja jugoslavenskog federalizma.
Andrej Plenković na sve zadovoljno izjavljuje kako je odnos prema BiH jedina točka spajanja s Milanovićem. Kako i ne bi, kad je ovaj “nezakoniti politički sin Franje Tuđmana“, kako reče Žarko Puhovski, preuzeo politiku HDZ-a iz 1990-ih godina. A što iz takve politike Republika Hrvatska može dobiti?
Na nedavno završenom sastanku NATO-a, Milanović je došao u direktnu koliziju sa intencijama zapadnih partnera, u prvom redu SAD i Njemačke. Republika Hrvatska je uz Bugarsku najsiromašnija država EU. Dakle, ekonomska i društvena margina; periferija razvijenih i demokratskih država. Zahvaljujući politici prema BiH i dolazeći u kontradikciju s najrazvijenijim zapadnim državama, ostaje izolirana, na periferiji, u društvu Orbana, Janše, Zemana, pa i Vučića. A upravo će srpski diktator imati realne benefite od zakucavanja čitave hrvatske politike na BiH stranputicu.
Svojim pretenzijama prema BiH, Republika Hrvatska neće dobiti puno ili neće dobiti ništa za sebe, a otvorit će iznova prostor za velikosrpske pretenzije. A vjerovati kako će se uskomešani srpski nacionalizam i teritorijalne velikosrpske pretenzije zaustaviti, ovoga puta, na granicama Bosne i Hercegovine i da će ostaviti Republiku Hrvatsku na miru, kratkovido je i politički naivno. U konačnici, Vučić će izaći kao pobjednik, a Milanović kao poraženi, uz to i kao snažna frustracija “lijevo”-liberalne Republike Hrvatske.
Naposljetku, sam Zoran Milanović sebe je u hrvatskom društvu dovoljno već gurnuo na marginu. Izoliran i izvana i iznutra, u ratu sa svim progresivnijim slojevima društva, u nesuglasju sa zapadnim partnerima, sve češće na tragu autoritarnog i destruktivnog putinizma, Milanović prerasta u žalosnu hrvatsku verziju (češkog predsjednika) Zemana – hodajuće blamaže za društvo koje je bolje od onoga tko bi ga morao reprezentirati u najboljem svjetlu. Politička elementarna nepogoda za koju pristojni dio Republike Hrvatske, kao i međunarodni partneri, uz visok stupanj ignorancije, čekaju da nestane. Ali ono sto će teže nestati je destruktivna pretenzija velikohrvatskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini.
コメント