Zadnjih desetak dana svjedoci smo loših rezulatata naših srednjošlolaca na međunarodnoj razini, ali i objave kako je reforma školstva koju je predvodio Boris Jokić perkinuta. Porazni rezultat PISA-e, kao i prekid reformi vodi prema ciljanom uništavanju sektora obrazovanja.
Budimo iskreni, ono što su Boris Jokić i njegov tim predlagali i nije toliko dobro za hrvatsko školstvo, ali je bio bar nekakav pomak naprijed u odnosnu na stanje od 1992. (kada su odbačeni kurikulumi) do danas. Često su mediji govorili kako školstvo nema viziju i kako je propalo zbog nezalaganja cijelog društva u sektoru obrazovanja. Ali su isto tako pozdravljali utjecaj crkve na školstvo, što smatraju normalizacijom odnosa unutar sektora obrazovanja kako bi crkva mogla zavladati cjelokupnim društvom, jer indoktrinacija počinje od malih nogu.
Jokićeve predložene reforme bile su loše jer se u njima radilo o improvizaciji nastave, a ne metodički oblikovanoj nastavi, te je vjerojatno predstavljao politički pamflet, a ne rasterečenje nastavnog programa. No, da je reforma nužna znaju svi, a to dokazuju i rezultati PISA istraživanja po kojoj su učenici iz Republike Hrvatske na samom začelju tog istraživanja. Na samom vrhu su Singapur, Japan, Estonija, Tajvan i Finska; Norveška je završila na 10. mjestu što znači ogroman skok otkako je doslovno prepisala finski model obrazovanja; Slovenija je na 13. mjestu, ali nije mijenjala ništa od Jugoslavije, a oni koje Hrvati toliko obožavaju nazivati debilima (Amerikanci) su na 25. mjestu, dok je Republika Hrvatska gotovo na samom začelju.
No, unatoč tome što se zna kako je hrvatsko školstvo sve lošije i lošije, djeca primaju sve manje znanja, ne razvijaju im se vještine, sposobnosti i vrijednosti, a školski sustav vrvi od loših učitelja i nastavnika koji ocjene djeci daju ne po postignutim rezultatima, već po ekonomskom i društvenom statusu i mitu, nitko osim Jokića nije se jasno pozabavio problemima u obrazovanju i pokušao srediti situaciju kako bi jednog dana Republika Hrvatska počela ekonomski i društveno napredovati. Nitko osim Jokića i Inicijative Dalmatinski demokratsku forum (DDF).
Uvidjevši da Jokićeva reforma nije baš dobra i da joj prijeti propast, te da su se klerofašističke strukture koje vladaju Republikom Hrvatskom DDF je u prosincu 2014. napravio i objavio program razvoja obrazovanja koji na 218 stranica opisuje problematiku školstva u Hrvatskoj od ranog perdškolskog odgoja do višeg i visokg obrazovanja osvrnuvši se i na znanost, tehnologiju i inovacije, kao i na cjeloživotno učenje, te ponudio kvalitetna rješenja za svaki stupanj obrazovanja.
DDF smatra kako bi se politika obrazovanja i znanosti trebala izvoditi iz koncepta regionalnog razvoja, a oslonac u takvom pristupu daju mu dokumenti koje je Republika Hrvatska ratificirala i tako prihvatila kao dio vlastitog zakonodavstva. To su:
- strateškim dokumentima Ujedinjenih naroda (Agenda 21 iz 1992. godine, UN-ova rezolucija Desetljeće obrazovanja za održivi razvoj 2005-2014, Strategija za obrazovanje za održivi razvoj UN-ove Gospodarske komisije za Europu - UNECE iz 2005. godine)
- Europskoj strategija za pametan, održiv i uključiv rast: EUROPA 2020 Europske komisije.
DDF u svome prijedlogu sustav obrazovanja i znanosti povezujemo s misijom koja počiva na trima međupovezanim vrijednosnim osima:
- promicanje vrijednosti razvoja čija uspješnost izravno korelira s kakvoćom standarda koji čine našu vrijednosnu svakodnevicu razvidnu kroz načine funkcioniranja društvenih institucija, javnih i privatnih subjekata, kroz uređenost tržišta rada i vrednovanje rada, kroz načine implementiranja i provođenja zakona i regulatornih akata u svim sferama društvene stvarnosti, kroz stupanj socijalne osjetljivosti te razinu provođenja tolerantnih praksi i inkluzivne politike spram kulturnih, etničkih, rasnih, rodnih, seksualnih, zdravstveno-tjelesnih, generacijskih, svjetonazorskih i drugih različitosti;
- kontinuirano poticanje pozitivnih društvenih kretanja (socijalnih, kulturnih, okolišnih, gospodarstvenih i drugih) čija uspješnost korelira sa zastupljenošću i društvenom podrškom kvalitetno ustrojenim gospodarskim, okolišnim, prirodnoznanstvenim, tehničkim, društvenim, humanističkim, umjetničkim i drugim projektima i inovativnim inicijativama;
- aktivni otpor negativnim društvenim pojavama poput klerofašizma, korupcije, klijentelizma, diskriminacije i segregacije pojedinaca ili društvenih skupina, nepoštivanja okoliša, nepoštivanja etičkih normi u upravljanja i poslovanju, kao i svim drugim fenomenima suprotnima javnome interesu i etičkim standardima suvremenoga društva.
Razvojni se DDF-ovog programa za razvoj obrazovanja dosljedno promišljaja kao nacionalni izvod strateških ciljeva zacrtanih dokumentom Europskog vijeća ET 2020:
- ostvarenje cjeloživotnog učenja i mobilnosti;
- unapređivanje kvalitete i učinkovitosti obrazovanja i obuke;
- promoviranje pravičnosti, socijalne kohezije i aktivnoga građanstva;
- poticanja kreativnosti i inovacija, uključujući poduzetništvo, na svim razinama obrazovanje i obuke).
U DDF-u predlažu cjelokupno sagledavanje problema cjelokupnog školstva sa izdvajanjem problema unutar pojedinačnog sektora, te iznalaženje rješenja za svaki pojedinačni sektor. Tako se za rani i predškolski odgoj uočavaju sljedeći problemi:
1) nedostatak kvalitetnog stručnoga kadra – odgajatelja, psihologa, defektologa i pedagoga (u praksi trenutačno jedan psiholog ili defektolog radi na tri ili četiri vrtića);
2) prenapučenost vrtićkih grupa - što onemogućava uvid stručnog tima u razvojne potrebe i mogućnosti svakog pojedinog djeteta.
3) manjak kvalitetnog prostora - danas su većina vrtića nalaze u podrumskim prostorijama, bez dovoljno vježeg zraka i osvjetljenja
4) nedostatak suradnje vrtića i škola
5) nedostatak vrtićkog kurikuluma
6) nedostatak inkluzivnih rješenja za djecu poteškoćama u razvoju
Sustav osnovnog i srednjeg školstva karakterizira program zatvorenog tipa koji ne ostavlja prostora za dinamizaciju i individualizaciju nastavnog procesa kao i za svladavanje gradiva tijekom nastavnog procesa čime se učenike stavlja u pasivan položaj i dovodi u situaciju ovisnosti o privatnim instrukcijama, a nastavni proces je usredotočen na reproduktivno. Problem konceptualnog nerazumijevanja kao prevladavajući ishod učenja vezuje se uz krivi način podučavanja utemeljen na prepoznavanju i klasificiranju, a ne na građenju koncepata. Učenici nisu osposobljeni za interdisciplinarno povezivanje nastavnih sadržaja, te pokazuju nizak stupanj jezične, matematičke, prirodoslovne i čitalačke pismenosti. Eksperimentalna nastava, ne samo u biologiji, kemiji i fizici već i u drugim predmetima, nije zastupljena.
Promjene u nastavnim planova ne prati izrada udžbenika tako da se događa da cijele generacije djece završavaju školovanje bez udžbenika što provedbu programa čini nemogućom. Cijene udžbenika i nastavnih materijala su visoke, a plaćaju ih roditelji. Donošenju nastavnih programa ne prethodi analiza materijalno-tehničkih i kadrovskih uvjeta škola, ni njihova prilagodba, pa to dovodi u pitanje mogućnost ostvarenja ciljeva.
U srednjim strukovnim školama ne omogućuje se brza prilagodba promjenama na tržištu rada, niti prilagodba individualnim potrebama i namjerama učenika. Srednje strukovne škole nedovoljno surađuju s gospodarskim sektorom u izradi planova i u izvođenju nastave čime se otežava prijelaz iz obrazovnog sustava na tržište rada. Unatoč činjenici da dvadesetak godina živimo u neoliberalnoj ekonomij i unatoč korištenju iskustava razvijenih društava u prilagođavanju normativa, naši učenici još uvijek izlaze na tržište rada bez jasno uočljivih kvalifikacija.
Rezultati nacionalnih ispita ne koriste za analizu i samovrednovanje radi unapređivanja kvalitete rada škola. Kroz ispite Državne mature obuhvaćeni su samo općeobrazovni predmeti. Vanjsko vrednovanje u osnovnim školama uopće se ne provodi. Postoje nejednaki uvjeti za učenike strukovnih škola, u odnosu na gimnazijske učenike u pogledu usvajanja sadržaja potrebnih za polaganje ispita Državne mature čime se narušavaju i propagirana načela mobilnost i fleksibilnost.
Nedovoljno se skrbi za učenike nižeg socioekonomskog statusa, učenike s teškoćama i darovite učenike. Postoje nejednakosti pri upisu na fakultete koje proizlaze iz nejednakosti u mogućnostima izbora pri upisu u srednje škole, a te nejednakosti pri upisu u srednje škole uzrok imaju u nejednakim obrazovnim postignućima u osnovnoj školi koje su uvelike determinirane socioekonomskim statusom roditelja djece koja pohađaju škole. Kriteriji za imenovanja ravnatelja/ica osnovnih i srednjih škola su netransparentni, te se provodi po političkom načelu. Nastavnici se isključivo brinu za svoj materijalni status, a manje za to da posvete pažnju učenicima. Mnoge škole nisu dovoljno opremljene, a implementacija pedagoških standarda za osnovno i srednje školstvo nije moguća.
Ulaganje u visoko obrazovanje ima blagotvorne učinke na razvoj društva iz čega proizlazi potreba da se unutar okvira proračunskih mogućnosti maksimaliziraju ulaganja u ovaj sektor. Ponuda je studijskih programa geografski nejednolika, a pojedini dislocirani programi ne udovoljavaju kriterijima kvalitete visokoga obrazovanja, što otežava pristup visokome obrazovanju osobama iz krajeva udaljenih od centara studiranja, a ponuda cjelovitih online studija nezastupljena.
Iako postoji ekstenzivna ponuda studijskih programa, oni nisu rezultat sustavno i ravnomjerno provođene programske politike, te se zapaža određen stupanj neuravnoteženosti s obzirom na zastupljenost znanstvenih područja, te osobito manjak interdisciplinarnih programa. Ne postoji jedinstveni sustav kriterija upisnih kvota za studijske programe što pospješuje rast stope nezaposlenosti. Nezaposlenost visokoobrazovanih osoba je zabrinjavajuća. Razvojna se programska strategija mora oslanjati i na detektiranje potreba tržišta rada. Prvostupnička diploma u većini slučajeva je nedovoljno afirmirana, a aktivnosti usmjerene na povećane zaposlivosti preddiplomskih kvalifikacija nisu provedene.
Bolonjska načela se nedosljedno provode: zatvorena struktura studijskih programa otežava protočnost između studijskih programa, ECTS bodovi ne reflektiraju stvarnu opterećenost studenata. Glavnu prepreku mobilnosti predstavljaju troškovi, te problem priznavanja studijskih obaveza. Kada je riječ o odlaznoj mobilnosti, potrebno je uspostaviti mehanizme za osiguravanje povratka korisnika takvih programa. Neka visoka učilišta izvode međunarodne združene studije, ali njihov potencijal nije dovoljno iskorišten.
Model meritornog sustava financiranja studentskih školarina nije socijalno osjetljiv. Ne postoji odgovarajući sustav stipendija za studiranje. Financijske potpore nisu adekvatne za studente nižeg socioekonomskog statusa, već se dijele po političkom ključu. Otežan pristup studiranju uslijed državne mature imaju studenti koji dolaze i iz strukovnih škola, te starije osobe koje aspiriraju na studiranje. Sustav studiranja nije u dovoljnoj mjeri usklađen s realnim životnim uvjetima studenata koji izvanredno studiraju.
Kada se sve ovo sagleda, nije ni čudno što bilo kakva reforma obrazovnog sustava pada u vodu, jer oni koji su politički uhljebljeni u strukturu obrazovnog sektora Republike Hrvatske lako bi mogi izgubiti dobro plaćene pozicije kada bi se provela cjelovita kurirularna reforma na dobrobit učenika, studenata i Republike Hrvatske. No, nadamo se kako će kada se jednom provede regionalnizacija i decentralizacija, pa će regije kao autonomne zajednice u Republici Hrvatskoj moći provesti svoje reforme školstva plan reformi DDF-a zaživjeti u Dalmaciji, što će omogućiti da se Dalmacija svrsta tamo gdje joj je mjesto – među najuspješnije zemlje Europe, uz bok s Finskom i Norveškom.
Comments