Piše: Petra Ivanišević
Zadnjih par mjeseci počelo se opet pričati o položaju Dalmacije, a ova tema je posebno aktualizirana nakon 11. prosinca. Na žalost mainstream, čitaj režimski, mediji i dalje o ovome šute.
Sve je započelo zahtjevom za regionalizacijom i decentralizacijom RH na pet autonomnih regija, što je obveza Republike Hrvatske prema Pristupnim ugovorima s EU. Zato se sve češće postavlja pitanje kakav nam je model potreban?
Na postavljeno pitanje kada je Dalmacija u pitanju moraju se imati u vidu nekoliko činjenica:
Dalmacija nije nastala na teritoriju Hrvatske! Dalmacija je u banovinu Hrvatsku unijela svoj teritorij i svoje organe vlasti. Ona je povijesna zemlja stara više od 2200 godina, te je i rezultat je antifašističke borbe Dalmatina i Dalmatinaca. Nije Republika Hrvatska osnovala Dalmaciju.
Pitanje Dalmacije raspadom SFRJ, za razliku od sedam konstituenata jugoslavenskog federalizma nije završeno. Republike su postale samostalne države; Kosovo je proglasio neovisnost i priznato od većeg broja država svijeta, Vojvodina je definirana kao autonomija u sastavu Republike Srbije, dok je Dalmacija i dalje pod željeznom čizmom neofašistista u Zagrebu koji provode najrigidniji unitarizam, odnosno najekstremniji centralizam u Europi. Proces disolucije Jugoslavije nije završen odlaskom Kosova od Srbije, 2008., jer se čeka na posebne statuse Vojvodine i Dalmacije u svojim “matičnim državama”.
Na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, koja je održana u Londonu (26.-28. kolovoza 1992. godine), zaključeno je kako se “građanima Kosova i Vojvodine moraju se vratiti ustavna i građanska prava”, a građanima Dalmacije priznati njen status od prije 28. lipnja 1921., dakle njenu punu autonomiju. Danas je valjda svima jasno kako građanima Dalmacije nisu vraćena njena nasilno oduzeta ustavna prava! Svoje obaveze nisu izvršili ni Republika Hrvatska, a ni međunarodna zajednica.
U aranžmanu SAD-a u Ateni (14. i 15. veljače 2000. godine) održana je konferencija na kojoj su prisustvovali predstavnici svih relevantnih strana s prostora bivše države. U jednoj od točaka, od strane ministra vanjskih poslova Tonina Picule, potpisanog communiquéa ističe se: „autonomija Dalmacije unutar Republike Hrvatske u skladu je s interesom demokratizacije i decentralizacije Republike Hrvatske, i s očuvanjem njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta“. Na žalost, aktualnim ustavno-zakonskim rješenjima to nije tako utvrđeno.
Ustav RH mora predviđati zakonodavne, sudske, izvršne nadležnosti i fiskalne nadležnosti za Dalmaciju, autonomno raspolaganje imovinom i izvornim prihodima, odnosno prirodnim i radom stvorenim resursima. Ove nadležnosti trebale bi biti deponirane u Ustavu Dalmacije. Ovdje je i odgovor na pitanje treba li nam Ustav ili ustavi. Ustav RH i Ustav Dalmacije. Dalmacija u devoluiranoj RH! Novi Ustav mora predvidjeti i elemente državnosti Dalmacije, jer bez toga nema ni političkog subjektiviteta. Sadašnji Ustav to ne predviđa, pa samim tim ne postoji ni mogućnost reintegracije Dalmacije i proglašenja njene autonomije.
Neophodna je drugačija Republika Hrvatska! Država svih građanki i građana, decentralizirana i devoluirana; država s bikameralnim parlamentarnim sustavom. Potpuna parlamentarna demokracija, a ne kabinetski sustav koji je trenutno u praksi. Sekularna država u kojoj će crkva suštinski biti odvojena od države, a ne da bitno utječe na političku i teritorijalnu organizaciju države, što je sada slučaj.
U cjelokupnoj transformaciji ustavno-pravnog sustava, a to je neophodnost, mora se uzeti u obzir stav Dalmacije po svim mogućim pitanjima. Građanke i građani Dalmacije protiv su ovakvog sustava. Promjene sustava, koje se događaju kroz izmjene Ustava moraju napraviti definitivni raskid i diskontinuitet s razdobljem tuđmanizma iz ‘90. To razdoblje, a kad je o Dalmaciji riječ ima miris krvi u Lori, prisutni su u svim političkim strankama stvorenima od 1989. do danas. Stoga, izmjene Ustava moraju raskinuti i s kroatizacijom Dalmacije, a njena multikulturalnost, njena posebnost i autonoman povijesni put moraju se uvažavati u svakodnevnici, a ne samo da se time predstavnici RH hvale pred institucijama EU i drugim međunarodnim organizacijama.
Činjenica je kako se povijesno-politički subjektivitet Dalmacije više uvažava u međunarodnim krugovima, nego na domaćim terenu zabrinjavajuća je. Dalmatinski politički identitet predmet je stalnog licitiranja centralnih vlasti RH u Zagrebu uključujuću i političke stranke. Pred svake izbore natječu s deklaracijama, izjavama i drugim programskim dokumentima tko će se „izboriti za više prava“ za Dalmaciju; tko će je više vratiti njenim korijenima; tko će je više i bolje izgrditi, a na kraju ostaje pustoš. U normalnom životu, mimo izbornih aktivnosti, teško im je u Saboru, na televiziji i u drugim medijima izgovoriti njeno sveto ime, već je nazivaju Južnom Hrvatskom; teško im je dići ruku i za poboljšanje ekonomske i socijalne slike, odnosno za povećanje životnog standarda u Dalmaciji, što je ispod svih ustavnih ovlasti koje imaju, te time zlonamjerno dovode Dalmaciju u robovlasničku poziciju prema Zagrebu.
Kako bi se Dalmacija počela uvažavati i u Republici Hrvatskoj konačno prestalo s njenim sustavnim i planskim omalovažavanjem i pljačkom, neophodan je praktičan zaokret ustava vladavine. To znači prestanak dominacije centralnih vlasti nad životima ljudi. No, kako bi do toga došlo, kako bi došlo do dalmatizacije Dalmacije treba raditi na promjenama u svijesti njenih građana.
Ukoliko želiš da se stvari mijenjaju na bolje, potpiši online pristupnicu:
Comments