piše:Petra Ivanišević
Ključna ocjena autora Deklaracije o statusu Dalmacije je kako je predloženi akt ustavni maksimum kad je reč o stupnju reintegracije i autonomije Dalmacije.
Šta ustavni maksimum znači kad je reč o stupnju autonomije i nadležnosti pokrajine? Oko tog pitanja ociene mnogih dalmatinskih i hrvatskih političkih aktera nisu identične.
Dok je dio vladajuće koalicije nezadovoljan predloženim nadležnostima pokrajine, neke opozicione stranke Prijedlog Deklaracije o statusu Dalmacije dočekale su „na nož“, a one koji su pohvalili ovaj dokument EU optužili su za separatizam.
Prije no što se počeo pisati ovaj akt od strane 120 stručnjaka za lokalnu samoupravu i službenika EU bilo je nekoliko prijedloga najvišeg pravnog akta Republike Hrvatske koji regulira ovo pitanje, koje su sastavile pojedine nevladine organizacije ili političke stranke. Neki od njih uključivali su i proces regionalizacije i decentralizacije Republike Hrvatske. Formalni karakter imala su, međutim, samo dva prijedloga: jedan koji je podenijela Vlada Republike Hrvatske na čelu sa Zoranom Milanovićem, i drugi koji je potpisao ekspertni tim predsednika Republike Ive Josipovića. Međutim, većina stručnjaka je ocijenila kako predloženi nacrt prijedloga zakona koji nikada nije došao na saborske klupe nije usvojen jer nije slijedio rješenja iz ovih predloga, pogotovo kada je riječ o pitanjima decentarlizaicije i regionalizaicje Republike Hrvatske.
Zato su politički akteri koji su inzistirali na reintegraciji i autonomiji Dalmacije najoštrije kritizirali rješenja iz prijedloga o regionalnoj autonomiji, te odmah najavili političku borbu za promijenu najvišeg pravnog akta koji regulira ovo pitanje. Ipak, u izradi novog Zakona o lokalnoj samoupravi, koji organizaciju regionalnih vlasti i njihovih nadležnosti treba uskaditi s Ugovorom o pristupanju RH Europskoj uniji i Ustavom, postignuta je suglasnost svih parlamentarnih stranaka i njihovih satelita, koji su uvjereni kako će nastavak procesa eurointegracija neminovno dovesti i do promijene postojećih ustavnih i zakonodavnih rješenja, a time i do jačanja regija i njihovih autonomija.
Inače, položaj autonomija u državama članicama Europske unije reguliran je statutom ili zakonom, koji moraju biti u skladu s ustavom pojedine države i Ugovorom o pristupanju u čijem su sastavu. Jedino u Švicarskoj, jednoj od najstarijih konfederacija u Europi, kantoni svoje obaveze i prava reguliraju ustavom koji garantuje konfederacija. Ova garancija se daje ako u ustavima kantona nema ništa što je suprotno odredbama saveznog ustava. Poseban uvjet je kako je narod na referendumu prihvatio takav prijedlog i kako ga može mijenjati ako to zahtjeva apsolutna većina građana. Tako je, na primjer, prema ustavu kantona Bern on „demokratska republika i jedna od država Konfederacije Švicarske“.
Ustav Kraljevine Španjolske predviđa dvije vrste autonomije: autonomiju za „povijesne nacije“: Kataloniju, Baskiju i Galiciju, i niži stupanj autonomije za ostale provincije. Kraljevina Španjolska ima i dva povijesna grada koja se nalaze u Africi i one imaju status autonomija s nižim stupnjem. Kako bi i druge provincije mogle ostvariti viši stupanj autonomije moraju prethodno proći dosta složenu proceduru. Autonomije svoja prava i obaveze reguliraju statutom.
Baskija, Katalonija i Galicija imaju svoj parlament, zastavu, grb, propisuju jezik za službenu upotrebu. U Statutu su navedene sve nadležnosti samouprave, unutrašnje izborno zakonodavstvo, lokalna vlada, javna dobra i imovina u vlasništvu autonomije: šume, poljoprivredna dobra, vode, socijalno blagostanje, obrazovanje, kultura, zdravstvo, trgovina, prevoz, turizam, sport… Autonomija ima svoj parlament i vladu. Nadležna je i za organiziranje sudova. Na vrhu sudstva je Vrhovni sud, koji ima nadležnost na cijelom području autonomne zajednice i sud je posljednja instanca u redovnom postupku. Za financiranje svojih nadležnosti autonomne zajednice ima vlastiti generalni trezor, dok se odnosi između njih i Kraljevine Španjolske u oblasti poreza regulirajuu tradicionalnim sustavom ekonomskih sporazuma i konvencija.
Italija je podeljena na regije, pokrajine i komune, u koje su uključeni gradovi, urbane i ruralne oblasti. Regije su konstituirane kao autonomne teritorijalne zajednice s vlastitim nadležnostima i funkcijama usklađenim s načelima nacionalnog Ustava. Posebni oblici i uvjeti autonomije, u skladu s ustavom odreženim specijalnim statusima, dodeljeni su regijama: Sicilia, Sardinia, Trentinu – Alto Adige, Friuli – Veneciji Giulia i Val d’Aosta. Regije imaju pravo donositi vlastite zakone o organizaciji regionalnih ureda i administrativnih tijela, zakone koji se odnose na manja kaznena djela i na prekršajna djela; gradskoj granici, urbanoj i ruralnoj policiji, urbanizmu, obrazovanju, kulturi, turizmu, prometu, prijevozu i tranzitu, lovu, poljoprivredi, lokalnoj teritorijalnoj obrani…
Regije imaju financijsku autonomiju, propisanu zakonom Republike Italije. Regijama su također propisani porezi i kvote poreza Ministarstva financija, na osnovu njihovih normalnih funkcija. Zvanična tijela regija su: Regionalno vijeće (Parlament), Regionalno izvršno vijeće (Vlada) i njegov predsednik. Regionalna vijeća vrše zakonodavne i administrativne djelatnosti dodijeljene regijama i predlaže parlamantu zakone. Regionalno izvršno vijeće izvršno je tijelo pojedine regije. Svaka regija u Italiji donosi svoj statut, koji mora biti u skladu s načelima talijanskog Ustava. Autonomne provincije Trento i Južni Tirol, po italijanskom Ustavu, uživaju tri vrste kompetencija: primarne, odnosno zakonodavne, sekundarne, koje dijele s centralnom vladom, i tercijarne, koje omogućavaju provinciji da daje dopune ili utječe na konkretne oblike zakona koje donosi italijanski parlament.
Južni Tirol raspolaže primarnim kompetencijama za većinu pitanja iz ekonomske, političke i kulturne sfere, dok se sekundarne kompetencije odnose na trgovinu, zanatstvo, urbani razvoj, zdravstvo, osnovno i srednje obrazovanje. O obrani, poštanskim i telegrafskim uslugama, pravnom i poreznom sustavu i vanjskoj politici Južni Tirol ima tercijarne kompetencije, to jest može samo dopuniti ili konkretizirati provođenje zakona koje donosi državni parlament.
Južni Tirol zadržava 90% poreza
Tirol ima pravo zadržati do 90% poreza kojeg inkasira na svojemu teritoriju. Drugi izvor prihoda ove regije su dotacije iz državnog proračuna, koje su tri puta veće nego za ostale provincije. Svoje obaveze i nadležnosti Južni Tirol je odredio Statutom o autonomnom statusu, kojim su razrađena prava i nadležnosti u svim dijelovima provincije.
Za vrijeme postojanja Zajednice općina Dalmacije, ova je regija zadržavala 70% svih poreza kojeg bi inkasirala na svome teritoriju, danas Dalmaciji ne ostaje ništa jer sve ide u Zagreb i još treba davati 3,5 mlrd Kn za Slavoniju.
Comments