Piše: Roko Karaman
“Što želimo od Dalmacije, kada se ne želimo boriti za naš bolji život u njoj?”, “Do koje smo granice ogrezli u zabijanju glave u pijesak?” i “Zašto ne želimo skinuti paučinu s očiju?”, više su pitanja za psihologe nego za građane, ali ona se moraju postaviti.
Pravomoćna presuda HDZ-u u kojoj je ta politička organizacija proglašena kriminalnom organizacijom označena je kao „kraj jedne ere“ i odlazak posljednje asocijacije na ono što ta stranka predstavlja, idealna je prilika kako bi se Dalmacija digla na noge i tražila svoja prava koja joj omogućavaju razni međunarodni dokumenti. No, ta je reakcija izostala ne zato što su je jedine dvije prodalmatinske inicijative DDF i Dalmatinski klub propustile objaviti ili organizirati, već zato što smo svi svjesni kako ne bi imali validne sljedbenike za učiniti tako nešto. Ne znam zašto je to tako, ali znam kako je ova prilika propuštena, a nova tko zna kada će se pojaviti.
Umjesto da su Dalmatini i Dalmatine, te Dalmatinci i Dalmatinke spontano pohrlili na lokalna sjedišta klerofašističko-kriminalne organizacije koja se odaziva na HDZ, oni su na društvenim mrežama opet postali spizu, na peštariji pričali o Hajduku, a cure u kafićima laprdali o Severini. Ovakav odnos prema vlastitoj budućnosti te budućnosti djece, unučadi, praunučadi nije zdrav, i to bi rekao svaki psihijatar. Jer kada se čovjek na brine o svojoj budućnosti i budućnosti svoje djece i ostalih pokoljenja, tada je ozbiljno psihički poremećen.
Također ne smatram kako treba mnogo energije trošiti u razgrtanju nečijih psihičkih stanja, onoga što se događa, ili onoga što će se eventualno dogoditi. Valjda zbog toga nikada nisam bio neki posebni ljubitelj politike i šaha, jer se u politici, baš kao u šahu svaki događaj treba isplanirati nekoliko koraka unaprijed.
Ipak, za stanovnike Dalmacije, kojima se politika svakodnevno servira na ulaštenom pladnju, već od doručka pa sve dok ne odu na spavanje, može biti pogubno živjeti bez organiziranog političkog angažmana, bez borbe za pravu stvar i bez osjećaja kako su baš oni ti koji organizirano s drugima kojima je Dalmacija iskreno na srcu i koji se trude od ovog govna napraviti jestivu pitu (a to su one dvije inicijative s početka priče) i kako se trebaju udružiti kako bi napravili nešto za vlastitu budućnost i budućnost svojih najmilijih. Jasno je kako je sve to opterećujuće one koji su za vrijeme Jugoslavije bili pod određenom vrste diktature kako bi ‘90. godina XX. stoljeća upali u drugu vrstu diktature. Ni u jednoj ni u drugoj nisi bio u mogućnosti boriti se za sebe i svoje, već bi, ako bilo što napraviš, završio na groblju s metkom u čelo.
No, vremena su se promijenila, stoga bi bilo dobro kada bi svi počeli misliti o tome što zbilja želimo od Dalmacije. U tome nam ne može pomoći postanje slika spize na društvenim mrežama, beskrajne čakule o Hajduku i Severini. Ali nam mnogo mogu pomoći knjige, znanje o Dalmaciji i ugledanje na slavne osobe iz svijeta politike i zabranjene književnosti. Knjige, znanje i ugledanje navest će vas na razmišljanje o tome tko kakvo je stanje i tko je simbol našeg vremena, ovdje, u Dalmaciji. Jesu li to možda ribari koji tuku more da bi uhvatili malo ribe kako bi prehranili sebe i svoje? Jesu li mornari koji plove dalekim morima? Sportaši? Književnici? Umjetnici? Mogli biste se zapitati, jesam li već čuo za tu osobu ili je video nekad i negdje? Čime se bavi i razmišlja li o svemu što želi i može učiniti za društvo u kojem živi i radi, za ovo naše društvo? Ako jesam, što li će ta osoba učiniti za Dalmaciju? U svakom slučaju, nadam se kako uveliko radi i stvara, jer ako to nije slučaj, znači kako će čekati još dugo, a to ne želimo, zar ne?
Pravi odgovor na ovo pitanje krije se u osobnoj zamjenici: “ja”. Ja sam ta/taj koja/koji se bavi i koja/koji razmišlja o svemu što želim i mogu učiniti za društvo u kojem živim i radim! Za ovo naše dalmatinsko društvo! Za Dalmaciju mogu učiniti sve, sve što mogu i koliko mogu, a mogu mnogo i želim mnogo učiniti za svoju budućnost i budućnost svoje djece. Jer Dalmacija ne može još dugo čekati.
Dalmatinsko pitanje traje previše dugo. Unatoč tome, još uvijek je mnogi građani Dalmacije ne razumiju. To je najveći poraz nas koji živimo u ovom vremenu na ovom prostoru. Mnogi Dalmatini i Dalmatinci, mnoge Dalmatine i Dalmatinke još uvijek ne znaju ni šta znači Dalmacija, što znači njena autonomija. Toliko desetlječa tijekom kojih je bilo uspona i padova nisu učinile Dalmaciju razumljivom i bliskom SVIM njenim stanovnicima, bez obzira na to jesu li u njoj rođeni ili su tijekom svojih života u nju stigli iz bilo kojeg razloga. Predugo je trajao period tijekom kojeg smo se međusobno označavali kao “autonomaši” i „separatisti“. Dok god je tako, u prvom će planu biti samo taj površan i neodgovoran odnos prema pitanju autonomije našr majke Dalamcije.
Portal „Autonomija“ za veoma malo vremena postigao je nevjerojatan uspjeh među čitateljima i to nije nimalo slučajno. „Pogođena“ je prava tema prema kojoj stanovnici Dalmacije imaju snažnije emocije, a to je upravo tema autonomije Dalmacije te odnos njenih građana prema njoj. Naravno, urednički team koji rade ovaj zahtjevan posao čine to na profesionalan i pitak način. U isto vrijeme, taj je odnos prožet opaskama na račun političara i građana. Prvima zbog svega onoga što više od 30 godina čine Dalmaciji, a drugima jer su se uvalili u svoju zonu konfora i iz nje ne izlaze izmišljajući razne laži ako ih se želi pokrenuti s mjesta. Međutim, ono što je najbolji u cijeloj toj priči je činjenica što urednici priče ne prežu pred prijetnjama, lažnim prijavama i uvredama, već žele dalje kirurški točno informirati javnost o stanju u Dalmaciji, sviđalo se to nekome ili ne. Pravi problem nalazi se u konzumentu sadržaja koji je serviran na pladnju za razmatranje i analizu, ali će povratnu reakciju ipak izazvati odnos građana prema Dalmaciji, koju vole samo kada treba na društvene mreže objaviti sliku sunca na zalazu, ali se neće maknuti s mjesta kada se treba izboriti za vlastitu sigurnu budućnost.
Radi se o ozbiljnoj političkoj psihopatologiji s nesvjesnim ciljem uništavanja regionalne svijesti kod Dalmatinaca i nacionalne svijesti kod Dalmatina, opstrukcije svake moguće autonomije koju je Dalmacija imala i koju zaslužuje. Ali u isto vrijeme, vadeći odlomke iz režimskih fake news medija, vjerno prikazuju način na koji se naše društvo odnosi prema jednom kompleksnom problemu kakav je političko zlostavljanje regije koja najviše uplaćuje u državni proračun, a najmanje iz njega dobije.
Stoga je krajnje vrijeme, kako bi (SVI) Dalmatini/Dalmatinci počeli gledati dalje od onog što im se servira iz stranačkih medija, zasukali rukave i zajedno s DDF-om i Dalmatinskim klubom počeli raditi na boljoj budućnosti Dalmacije. Svi koji se nazivaju Dalmatincima/Dalmatinima, bez obzira na stavove i razlike, moramo početi razmišljati o tome šta želimo od Dalmacije? Što želimo da ona bude za 5, 10, 15, 20 i više godina. Trenutna klerofašističko-kriminalistička fasadna i funkcionalne postavke ne funkcioniraju, već služe samo za otimačinu iz naše Zlatne regije.
Autonomija Dalmacije koju predlaže DDF je model koji će omogućiti opstanak naše djece i unučadi u njoj, ne zemlja staraca iz koje su mladi pobjegli glavom bez obzira. Model koji je predložio DDF nužno će dovesti do velikih pozitivnih promjena, ukoliko se što veći broj građana Dalmacije bude za njena prava borimo, svako na svoj način pod kupolom gore navedene prodalmatinske inicijative. Jasno je kako promjene ne dolaze preko noći, no prvo što možete napraviti jest postati član DDFa i na taj način poštovati mati Dalmaciju. Ne može se gaziti i paliti njeni simboli. Ne mogu se uništavati njena materijalna i nematerijalna imovina te prirodna i kulturna baština. Trebamo se izboriti za našu televiziju koja će objektivno i profesionalno obavještavati javnost o stanju u našoj regiji, jer to sada nije slučaj. Isto tako, to znači i točno učenje o Dalmaciji što uključuje i povijest i jezik.
Ne možemo se praviti ludi pred činjenicom kako je Dalmacija od drugog najrazvijenije regije na Mediteranu postala najmanje razvijena regija u EU. Za takvo stanje nije kriva samo politika u Zagrebu i rat (kako nas politika u zagrebu uvjerava), već i sami građani Dalmacije koji ne žele mrdnuti prstom kako bi se stanje promijenilo da bolje. Bilo bi strašno ukoliko nas Dalmatine/Dalmatince i Dalmatine/Dalmatinke, bez obzira na porijeklo i sve druge razlike, ne bi zanimalo kako riješiti stvari u našu korist. I tu je sva filozofija, tu se krije naš zalog koji ostavljamo djeci, njihovoj djeci i djeci naše djece.
Comments