Piše: Toni Mikulandra
Povijesni glavni grad Dalmacije, Zadar bio je je kandidat za Europsku prijestolnicu kulture, a oni koji su umrli prije gašenja Regija u RH štošta su propustili kad je riječ o ustašizaciji ‘hrvatskog Amesterdama’, koja je u posljednjih 30+ godine doživjela neslućene razmjere.
Grad koji se kandidirao za Europsku prijestolnicu kulture ne bi sebi smio dopustiti uzurpaciju prostora nacističkim znakovljem i uništavanjem svega što ima veze sa slavnom dalmatinskom povijesti. Sasvim logično, rekli bi oni koji su umrli prije 30. svibnja 1990. Oni su štošta propustili kad je riječ o ustašizaciji “hrvatskog Amsterdama“, koja je u posljednjih 30+ godina doživjela neslućene razmjere. Povijesnih činjenica radi, sredinom srpnja 1990. godine, nakon vrućeg ljeta “spontanih“ demonstracija, Franjo Tuđman je nasilno udario na ustavni poredak S.R. Hrvatske te ukinuo regionalizaciju i decentralizaciju, izvršio udar na lokanu vlast u kojima nije pobijedio HDZ, da bi dvije i pol godine kasnije izvršio izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi, gdje je prosperitetne općine rascjepkao na desetke manjih općina. Regionalno rukovodstvo u Dalmaciji, kao i rukovodstvo komunalnih općina, palo je bez riječi, osim u općinama Knin, Benkovac i Obrovac koje su krenule u oružanu pobunu protiv povampirenih krvoloka iz HDZa.
U obranu regije Dalmacija, a istine radi, mora se priznati jedna neosporna činjenica: rukovodstva ostalih regija ostavila su ih na brisanom prostoru, jednostavno su pustila Tuđmana da doslovno zgazi Dalmaciju, pa je poslije počeo gaziti i njih. Vodili su se “logikom“ kako će taj pomahnitali divljak stati kada pokori Dalmaciju, i kad se realizira slogan navođenih demonstranata iz predizborne kampanje: “Dalmacija je Hrvatska”. Bila je to plitka pamet i logika: ako prenahranimo tigra mesom, on će zasigurno postati vegetarijanac. Mislili su iz ostalih regija kako se zvijer velikohrvatskog nacionalizma može zadovoljiti samo pružajući joj Dalmaciji na dlanu. Je li moguće kako nisu znali kako je nacionalistički dio Republike Hrvatske uvijek doživljavao Dalmaciju samo kao eufemizam za “Hrvatske zemlje” i “Južnu Hrvatsku”?
Sličnom se plitkom i dnevnopolitičkom logikom vodila i Koalicija SDP+5 koji su 3. siječnja pobijedili na parlamentarnim izborima, Od previše riječi, koje ništa ne znače, potvrdili su kako vjeronauk mora biti prisutan u javnim školama, kako bi “umirili lopove, ovaj... popove“. Ipak, nisu umirili ni popove, niti bilo koga drugog iz korpusa ekstremnog nacionalizma, pa su pali zbog Haaškog suda s kojim nisu imali nikakve veze. Priča se završila tako što je najbolja hrvatska vlada ikada izgubila sljedeće izbore zbog grmljavine sa zagrebačkog Kaptola i zbog skupova podrške na splitskoj Rivi. Hrvatska Biskupska Konferencija se tada na velika vrata, na dugoročnu nesreću cijele Dalmacije, vratila kao politička sila u društvo. Zločin i nasilje, nakon kratke stanke, također. No, to je neka druga priča.
Rat košta i netko ga mora platiti
Na što, dakle, sliči Dalmacija 30+ godine nakon ukidanja regionalizacije i decentralizacije u RH? Svi vi s prostora bivše Jugoslavije koji se sjećate Dalmacije kroz romantične predstave, Splitski festival, zalaske Sunca na plažama u Makarskoj, kao multikulturalne sredine u kojoj je zajedno u skladu živjelo 20ak nacija, koja je nakon Slovenije najbogatiji dio Jugoslavije, bogata od svoga rada, koja je kulturna još od Zadarskog sveučilišta 1396.,… Pa, šta da vam kažem – baš dugo niste bili u Dalmaciji.
Rat košta i neko to mora platiti. Plaća se odande odakle se može platiti. Dalmacija je bila ekonomski najmoćniji dio Republike Hrvatske i platila je, ne samo rat već i psihotične boleštine predsjednika Tuđmana i njegove klike. Unatoč velikom broju dezertera – stvarnih heroja hrvatske strane rata – dalmatinskih muškaraca koji su pod svaku cijenu odbili mobilizaciju, a žene, majke, sestre, kćeri… im herojski pomagale u tome, Dalmacija će zauvijek nositi ljagu zbog genocida nad Srbima i Dalmatinima kojeg nije počinila ona i njeni izvorni stanovnici: 4. brigada ZNG, većinom sastavljena od Hercegovaca i zločinaca puštenih iz zatvora na splitskim Bilicama, pod zapovjedništvom određenih likova koji su umislili da su veliki Hrvati, uništili su Varivode i Grubore te izmasakrirali više desetina ljudi.
Dalmacija će snositi i ljagu ubijanja i protjerivanja, na prvom mjestu Dalmatina, a potom i Srba i ostalih “došljaka“ u Dalmaciju od 1990. do 2000. kada je ubijeno najmanje 293 osobe dalmatske nacionalnosti. Za te zločine, kao i za one u Gruborima i Varivodama, nitko nikada nije odgovarao. Zato, ne postoji ništa što bi omelo novi nalet klerofašističke gamadi na Dalmaciju, jer dalmatinsko društvo nikada nije javno osudilo događanja prema Dalmaciji i u Dalmaciji 1990..
Sve u svemu, Dalmacija danas nije ni nalik sebi ni romantiziranim predstavama o njenim klapama i zalascima sunca, o njenom razvitku i bogatstvu, o Splitskom festivalu dalmatinskih cantiáuni (čit: kan.ʃju.n; = pjesma, op.a.) i pokojnim Tomislavu Ivčiću, Borisu Dvorniku, Toniju Kljakoviću, Oliveru Dragojeviću... Nije da nema izvanrednih ljudi, tu su još među nama… Ima ljudi, ima pojedinaca, dok Dalmacije, onakve kakvu volimo i pamtimo, nema! Ona je sad samo još jedna provincija “hrvatskih zemalja“, regija u kojoj Hrvatska biskupska konferencija i katolička crkva u Hrvata uništava sve što joj padne pod ruku kao spomenik svjetske kulturne baštine i markira teritorij crkvama građenim u gotičkim, pa čak i romaničkim stilom. Svaka čast različitim stilovima, ali namjera zlotvora u mantijama je jasna. I da: Dalmacija, a posebno Zadar, danas su provincija za pranje novca ratnih profitera, naročito iz BiH kantona 7, 8 i 10.
Kaos ‘investitorskog urbanizma’
Ako se provozate automobilom kroz dalmatinska sela, posebno kroz Zagoru, dobrim dijelom i kroz Ravne Kotare, Bukovicu i Konavle, a ne smijemo zanemariti ni unutrašnjost otoka prizor će vam izgledati kao da se na te dijelove Dalmacije sručila kataklizma; kao da je bačena napalm hidrogenska bomba na čitava sela, sve u svemu, daleko gore nego u Slavoniji, gdje je zaista bio rat i gdje su gradove i sela rušili napalm bombama. Od slavne dalmatinske industrije nije ostao ni kamen na kamenu. Splitski bazen, koji je za jugoslavenske uvjete prije devedesetih godina XX. stoljeća bio prebogato područje, danas je zapušten do te mjere da njegovih 160.000 stanovnika još od 2017. godine nemaju zdravu vodu za piće. I tako bismo mogli nabrajati do sutra.
Zadar, glavni grad Dalmacije, kojemu veliki Dalmatinci zadojeni mržnjom prema svemu dalmatinskom i koji provode fašističku agendu Velike Hrvatske, zabranjuju nazivti se glavnim gradom, već ga uređuju kao “središte“ županije, od početka 1990. do danas je izgubio više od 20.000 stanovnika. Dalmacija je podnijela i teret izbjegličke katastrofe ‘90., jer je najveći broj ljudi, prije svega iz Slavonije i iz Bosne i Hercegovine, ovdje pronašao spas, ali je kasnija politika Vlade RH i svih političkih stranaka bila očistiti prostor Dalmacije za njihove kriminalne radnje. To je, za razliku od svake druge imigracijske sredine – a Dalmacija je od svoga postanka tako formatirana, još od vremena mudre austrijske carice Marije Terezije – smanjila broj stanovnika, što je produbilo jaz između pridošlica i fetivih, što je vječna dalmatinska priča.
Od grada koji je nekada slovio za jedan od najuređenijih u Jugoslaviji, a sasvim sigurno za najsigurniji, Zadar je danas dogurao do kaosa “investitorskog urbanizma“, zbog kojeg je teško pronaći kutak u gradu u kojem ćete moći živjeti život dostojan čovjeka i nadisati se friške arje. A od sigurnosti skoro da nije ostalo ni “S“. Redaju se ubojstva kao u nekom malom Chicagou za vrijeme prohibicije, pale se automobili, kriminalci bliski vladajućim političarima dižu jedni druge u zrak… Ako se zateknete u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, u strogom centru grada, najmanje što možete fasovati su batine. Pogotovo ako ste pogrešne boje kože, pogrešnih krvnih zrnaca ili pogrešne seksualnosti.
Dalmacija je kompenzacija za Herceg-Bosnu
Zadar je vjerojatno prvak u RH kad su nacistički grafiti u pitanju. U stvari, to nisu grafiti, već uglavnom fašističke žvrljotine koje slave ratne zločince i propalu ustašku ideologiju, koju je 1990. pokušao oživjeti Franjo Tuđman. I to je eskaliralo posebno nakon što su ovo ljeto u nekoliko gradskih kotara, Plenkovićev HDZ pobijedili neovisni kandidati. Od tada do danas, sviću jutra sa sve novijim i novijim fasadama zgrada svježe okrečenih u fašističke simbole. Javna je tajna kako se to radi po direktivi režima iz Zagreba, ali se o tome šuti. I to je posebna priča. Koja govori o tome kako Republika Hrvatska danas smatra kako je Dalmacija, nakon tolikog etničkog čišćenja i demografskog inžinjeringa, te lažnih rezultata popisa stanovništva nekako i dalje nije dovoljno hrvatska za njihov ukus. I kako su Dalmatini i fetivi Dalmatinci i dalje nekako suviše bljedunjavi i... onako trutasti kada se opće fašizacije društva tiče. Nema sumnje kako će se nacionalističko iživljavanje nastaviti, jer režim u Zagrebu Dalmaciju vidi kao kompenzaciju za zauvijek izgubljenu Herceg-Bosnu.
I eto, takav Zadar se kandidirao za Europsku prijestolnicu kulture. Malo je ovdje prostora kako bi se opisalo sve zbog čega Zadar zaslužuje tu titulu, ali malo razloga stavljaju jezičac na vagi zašto ne zaslužuje tu titulu. Mada, cinici bi rekli kako je i takva nikakva kultura kojom se odlikuje današnji Zadar – opet nekakva kultura.
Comentários