Piše: Tina Peribonio
U prostoru Gradske biblioteke Marko Marulić u Splitu nedavno je održana promocija monografije umirovljene profesorice povijesti „Regija Dalmacija – 1974-1990“, koja predstavlja nastavak njene knjige pod naslovom "Regija Dalmacija - 1961-1974."
Radi se višedesetljetnom trajanju osporavanja bilo kog oblika samostalnog postojanja Dalmacije od strane hrvatskog republičkog rukovodstva, obzirom kako Republika Hrvatska nikada nije pristajala na regionalizaciju i decentralizaciju države – od samog njenog ustrojstva 1939. do danas.
Uzroci tome mogu se tražiti u samom nastanku Republike Hrvatske kao moderne države 1939. godine, koja je u samom startu odbacila regionalizaciju i decentralizaciju te liberalizam u razvoju države i društva (u političkom i svjetonazorskom smislu), tako da nikada nije dopustila razvoj svojih regija, već je krajem 1992. ustrojila županije kao svojevrsnu međufazu između centralne države i lokalnih zajednica kojima dodatno pojačava moć centralnih vlasti. Odatle inzistiranje na ekstremnom unitarizmu i još ekstremnijem centralizmu – pokazujući malo razumijevanja za „povijesne, zemljopisne, gospodarsko-socijalne, jezične i druge individualitete i mentalitete“ drugih regija u zajedničkoj državi.
Osporavanje se u tolikoj mjeri nije odnosilo i ne odnosi se samo na zakonodavnu legislativu, postojanje regionalnih institucija, kulturu i obrazovanje, koliko na „samostalnost u odlučivanju“ i fiskalnu moć pojedinih regija – zbog čega privreda i financije pojedinih regija pate.
Zapravo, kako je savezna država (SFRJ) svojim ustavnim amandmanima od 1968.-71. na Ustav iz 1963., pa do usvajanja izmjena Ustava 1974. davala sve veće ovlasti autonomnim pokrajinama i regijama, tako su i osporavanja istih od strane „matičnih Republika“ dobivala na intenzitetu. Ove odluke su u određenim političkim i akademskim krugovima u Zagrebu i Beogradu smatrane protivnim interesima Republike Hrvatske i Republike Srbije. Odatle je od 8 konstitutivnih članica federacije, jedino Republika Hrvatska i "Uža Srbija" bile nezadovoljne Ustavom iz 1974., dok su sve ostale članice bile zadovoljne… i tu nastaje raskol koji će na kraju dovesti do ukidanja Zajednica općina Republike Hrvatske kao svojevrsnih decentraliziranih regija, u Srbiji do ukiranja autonomnih pokrajina i na kraju do rata..
Bit regionalizacije i decentralizacije, s aspekta Dalmacije, ogleda se u samostalnosti u odlučivanju ostvarenim dohotkom, u formiranju regionalnih fondova, gdje novac poreznih obveznika ostaje u regionalnim institucijama. Stanje dalmatinskog mirovinskog, zdravstvenog i razvojnog fonda, kao i naplata od tv-pretplate, električne energije i drugih režijskih obveza, bila je duplo veća nego u ostatku Republike Hrvatske (iako je Dalmacija prema broju stanovnika bila četverostruko manja), što izaziva gotovo „patološku zavist“ Zagreba. Odatle Josip Vrhovec, pa kasnije i Franjo Tuđman izražava negodovanje, smatrajući kako su „Zajednice općina odgovorne ne samo za razvoj pojedinih dijelova Republike (misleći pri tome na Istru, Zagorje, Liku, Kordun, Baniju), nego i za Republiku u cjelini“.
Kako je pokušaj redefiniranja ustavnog položaja Zajednica općina, kao svojevrsnih regija s „Bijelom knjigom“ propao, uslijedio je revanšizam ostatka Republike Hrvatske prema Dalmaciji. On se ogleda uvjetovanjem distribucije električne energije, naplatom usluga za korištenje tv-predajnika na Labišnici i drugim brojni restrikcijama – iako Dalmacija sve svoje obaveze redovno izmiruje. Osim toga, zabranjeno je bilo i svršenim srednjoškolcima iz Dalmacije upisivati fakultete u Zagrebu, stoga su mnogi odlazili u Sarajevo i Beograd. Ne bez razloga je tadašnji predsjednik regionalne vlade Dragutin Matošić postavio pitanje: „Tko se odvaja – Zajednica općina Dalmacije od Republike ili Republika od Zajednice općina?“.
Kao „odgovor“ na takvu politiku službenog Zagreba, raspisuje se 1977. Samodoprinos za električnu energiju i gradi se tv-predajnik Šibenik – kako Zagreb više ne bi mogao ucjenjivati Dalmaciju… Kako je konstatirao Matošić: „Privreda je ojačala… lipše se živi“.
Vanjski dug Dalmacije 1980. godine iznosio je 1% ukupnog vanjskog duga SFRJ… Usporedbe radi u odnosu na ostatak Republike Hrvatske: dug željezare Sisak bio veći od ukupnog vanjskog duga cjelokupne dalmatinske privrede… Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika vio je gotovo dva puta veći od BDP-a Zapadne Njemačke i 1980. dosegao je $20.600…, dok će za 10 godina narasti za $10.000; najniža isplaćena plaća iznosila je 1980. $1.200, a 1990. $1.600. Na ove činjenice Zagreb je reagirao čisto politikanski te naglasio kako su ove brojke rezultat promjena gospodarske politike u Republici, a ne promjena političkog položaja Dalmacije!
Međutim, 1981. izbijaju nemiri u SAP Kosovo, koji će biti iskorišteni kako bi se preispitao ustavni položaj regija, odnosno Zajednica općina u RH, prije svega Dalmacije. Zahtjev za Republikom Kosovo zagrebačko je političko rukovodstvo na čelu s Josipom Vrhovcem dovodi u vezu s „etatističkim autonomaštvom Dalmatinaca koje treba suzbiti u korijenu“ dok se kosovarskom rukovodstvu pomogalo i kapom i šakom, premda rukovodstvo ZO Dalmacije nikada nije ispoljavalo separatističke težnje iako je trebalo. Tako je stvorena „kafkanijanska“ atmosfera (na osnovu izmišljenih optužbi treba dokazati da si nevin) – trebalo se braniti i obraniti od nečega što se nikada nije ni pokušalo učiniti, a kamoli učinilo…
Kako bi paradoks bio veći, rukovodstvo Republike Hrvatske zahtjeva od političkog rukovodstva Dalmacije neka njihove međusobne političke sporove ne iznose u javnosti (odnosno neka se o njima ne obavještavaju savezni organi CKSKJ i Predsjedništvo SFRJ). Međutim, već od 1985. sporovi oko autonomije dobivaju dublju dimenziju… ali ne zadugo, jer se u Zagreb vraća Franjo Tuđman na poziv najvišeg političkog rukovodstva SRH, a koji govori kako Republika Hrvatska treba funkcionirati kao jedinstvena cjelina… Zapravo, postaje jasno kako se republička tijela neće trpjeti Dalmaciju. Tako već na X. Kongresu SKH (svibanj 1986.), gdje dolazi do tzv. „generacijske smjene“ političkog rukovodstva, pitanje ustavnog položaja Zajednica općina postaje „svehrvatsko pitanje“. Nakon toga se Dalmacija u Republici Hrvatskoj (poput Kosova u Republici Srbiji) označava kao područje posebne nestabilnosti.
Gotovo paradoksalno zvuči, ali instruirani mitingaši dovedeni iz Hercegovine 1990. zamjeraju političkom rukovodstvu Dalmacije – što se u Dalmaciji bolje živi nakon 1974. dok se u Istri i na Kordunu bore za elementarnu egzistenciju… I umjesto rada na kompromisnom rješenju, javljaju se pojedini direktori u velikim izvoznim tvrtkama poput „TLM-a“, “AutoDalmacije”, “TVIK-a”, “DalmacijaResorta” koji izvode radnike na ulicu, zahtijevajući gašenje Zajednice općine Dalmacije. Zabilježena je izjava direktora „TLM-a“, koji je rekao za Radio Split: „Gdje ući, oni su pali!“. Tako se i dogodio 28. srpanj 1990. i nasilna izmjena Ustava Republike Hrvatske od 22. Veljače 1974.
A epilog je više nego poznat: stotine ubijenih Dalmatina/Dalmatinaca, na stotine tisuća protjeranih Dalmatina/Dalmatinaca, uvoz stotina tisuća katolika iz BiH, Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore, pljačka i organizirano uništavanje dalmatinskih profitabilnih izvoznih poduzeća, pad životnog standarda, srozavanje mentaliteta s zapadnoeuropskog i mediteranskog na balkanski, oružana otimačina iz džepova Dalmatina/Dalmatinaca za potrebe hrvatsko-hercegovačko-slavonske mafije...
Na kraju želim odati veliko priznanje gospođi Grubišić, za obje knjige na temu „Sporova oko regije Dalmacije“, koja je uložila mnogo truda, rada i vremena čitajući i selektirajući povijesnu građu, nerijetko ispunjenom frazeološkim rječnikom komunističke provenijencije. Njene knjige tiskane izvan granica Republike Hrvatske trebale bi poslužiti kao osnovni izvor svim budućim istraživačima koji će se baviti analizom ovog perioda u našoj povijesti.
Comments