Nakon što je ilegitimna predsjednica Republike Hrvatske otišla u privatne posjete Sjedinjenim Državama od kojih ta ista Republika Hrvatska neće imati nikakvu korist, osim štete koji je Kolinda Grabar-Kitarović napravila u državnom proračunu, u intervju-u za HRT izjavila je kako oni koji ne podržavaju njenu bahatost i glupost ne vole Hrvatsku.
Iste riječi je već mnogo puta do sada izrekla Kolinda, a rekao ju je i Božo Petrov i njegova žgadija iz Mosta. Isto je to govorio i Tomislav Karamarko, Hasanbegović, Crnoja kada je uhvaćen u korupcijskim aferama i lažima. Slične riječi mnogo puta je spomenuo i Zoran Milanović u raznim prigodama koje mu nisu išle u korist. Prije njega te je riječi izgovarala i Jadranka Kosor, prije nje Ivo Sanader, prije njega Ivica Račan…. I tako u natrag do predizborne kampanje 1990.
Svatko koga se uhvati u laži bilo koje vrste, korupcijskim i pljačkaškim aferama, svi oni toliko vole Hrvatsku, a oni koji upozoravaju na njihova zlodjela ne vole Hrvatsku da je to čudo jedno.
No, zašto hrvatski „političari“ smatraju da intelektualci, novinari, poduzetnici i većina običnog naroda ne vole Hrvatsku? Jer su svjesni da samo političkim spinom (izvrtanje činjenica, ne nužno lažima, i prebacivanje loptice drugi smjer) koji idu u smjeru nacionalizma mogu skinuti odgovornost sa sebe, te pažnju javnosti okrenuti u drugom smjeru – prema nepostojećim ljudima koji mrze Hrvatsku.
Ti intelektualci, novinari, poduzetnici i običan puk zapravo ne mrze Hrvatsku. Oni ne mrze nikoga. Oni samo žele da Republika Hrvatska bude uređena država visokog životnog standarda s pet autonomnih pokrajini u kojoj će sve regije biti ravnopravne; da se poštuju manjinski i regionalni jezici; da se poštuju osnovna ljudska prava i slobode (uključujući i istospolne brakove, te pravo posvajanje djece istospolnih parova); da se u javnoj upravi, javnim službama (obrazovne institucije, vojska, policija, zdravstvene institucije…) i javnim poduzećima ne zapošljava preko političkih, rodbinskih i sličnih veza, već prema obrazovanju, znanju, vještinama, sposobnostima; da se radnici ne izrabljuju; oni slušaju pop i rock, neki i techno, a ne cajke; te žele da Republika Hrvatska bude država sretnih i ravnopravnih ljudi.
S druge strane, oni koji govore da netko mrzi Hrvatsku su sve suprotno: žele unitarističku Hrvatsku ne priznavajući regije, nacionalne i druge manjine; ne priznaju manjinske i regionalne jezike; ne priznaju osnovna prava i slobode, ksenofobni su i homofobni, te koriste najgore klerofašističke metode u iskazivanju netrpeljivosti prema drugima; zapošljavaju se preko političkih i rodbinskih veza, većinom najčešće u javnoj upravi i javnim službama; izrabljuju radnike i sve što znaju je slušati cajke u narodnjačkim klubovima.
Zanimljivo je kako je ova grupa ljudi najčešće uhvaćena u korupcijskim i drugim kriminalnim radnjama. U najvećem broju se tu radi o zloporabi položaja i ovlasti, pljački državne imovine i sumnjivim poslovima, privatizacijskim aferama zbog čega lova koju su na sumnjive načine „zaradili“ se nalazi na računima banaka na Kajmanskim otocima.
No, tu je i ona skupina, pogotovo mlađih i obrazovanih, ljudi koji su zbunjeni. Oni uviđaju probleme, shvaćaju nužnost regionalizacije i decentralizacije RH, shvaćaju kako je potrebno učiti o drugim narodima, drugoj vjeroispovijesti i jezicima, pa čak i drugoj seksualnosti; prihvaćaju manjinske i regionalne jezike; zapošljavaju se preko veze samo da ne bi bili vječno na birou; otići će u narodnjački klub radi ekipe; dragi su i pošteni ljudi no zbog okoline su kojoj se okruženi ispran im je mozak negativističkim izjavama poput one da netko mrzi Hrvatsku, te stoga i glasaju za npr. Kolindu Grabar-Kitarović koja je u dvije godine mandata, zbog svoje ljubavi prema Hrvatskoj, napravila više štete nego koristi, a svakom novom izjavom sebi i cijeloj RH kopa sve dublju jamu.
Mi koji prema Kolindinim riječima „mrzimo Hrvatsku“ imamo misiju dokazivanja koliko volimo Hrvatsku, ali ne volimo laži, korupciju, otimačinu i klerofašizam. Ta misija je ustremljena prema spašavanju ovih zbunjenih koji su usmjereni ultradesno samo zbog okoline u kojoj se nalaze; spašavanju mladih i prosperitetnih ljudi koji žele živjeti kao njihovi vršnjaci u skandinavskim/nordijskim državama, Beneluxu, Francuskoj, Kanadi, Australiji; spašavanju mladih ljudi koji ne žele otići iz Hrvatske, jer ih ultradesna politika tjera iz nje (najviše odlazaka je iz Dalmacije i Slavonije – klasičnom glasačkom uporištu HDZ-a koji je stvorio uhljebničke bazene zbog kojih se nitko drugi, sposobniji s više znanja i vještina ne može zaposliti, te mu se to vraća preko glasova, dok oko 50% ne izlazi na izbore)…
Na žalost to je jedini način da dokažemo koliko volimo Hrvatsku i koliko nam je stalo do njenog ekonomskog i ljudskog razvoja.
Comments