Piše: Livija Marini
Dalmatska/dalmatinska zajednica treba se boriti kako za to da bude prihvaćena, tako i za to da bude prepoznata od strane zakona države u kojoj živi.
Kada govorimo o borbi za slobodu, uglavnom zamišljamo neke povijesne bitke protiv eksternih neprijatelja. Međutim, što se događa kada si prinuđen boriti se za slobodu u okviru svoje obitelji, susjedstva, društva i države? Što kada ne samo da te zakon ne štiti, već te ni ne prepoznaje?
Praćenje povijesnog razvoja prava dalmatske/dalmatinske zajednice u Republici Hrvatskoj i Crnoj Gori savršen je primjer osvajanja slobode u okviru vlastitog društva. A sve je počelo borbom za pravo na slobodu okupljanja.
„Ako trebam žrtvovati strahu svoje ljudsko dostojanstvo i svoje pravo da budem ono što jesam, radije ću se ubiti nego što ću živjeti krijući se.“
Ovu izjavu izrekao je Ivan Longin , jedan od malobrojnih sudionika prvog skupa Dalmatinaca održanom u Zadru 1988. godine, nakon prebijanja od strane fašistički nastrojenih građana, većinom dovedenih autobusima iz Hercegovine. Iako je prvi skup Dalmatina i Dalmatinaca održan pod sloganom „Jema mista i za nas“, epilog tog događaja u vidu povrijeđenih sudionika pokazao je da je navedeni slogan u tom trenutku bio želja, ne i realnost. Fotografije krvavih sukoba na ulicama dalmatinskog glavnog grada zapljusnule su medije, dok je reakcija državnog vrha izostala.
Tada je to bio neuspjeh. Sada, promatrano s distance, bio je to bio prvi korak. Nestabilan, ali ipak korak.
Sljedeći pokušaj održavanja dalmatinskog skupa dogodio se godinu dana poslije u splitskom hotelu Marjan u kojem je održana osnivačka skupština Dalmatinske Akcije. Tri godine poslije, u prostorije Dalmatinske akcije eksplodirala je bomba, postavljena s ciljem ubojstva članova te stranke. Nakon dugog i teškog suđenja, na pritisak Europskog suda za ljudska prava, članovi DA pušteni su iz kazamata u splitskoj Lori, a sudski proces koji se vodio protiv žrtve prekinut je. Dalmatinska Akcija na kraju se ugasila 2001. godine.
Nakon DA, postojali su pokušaji stvaranja novih dalmatinskih stranaka, ali svi su oni propadali zbog loše organizacije i zbog lošeg unutrašnjeg marketinga. Napokon, 2008. godine, kreće pokušaj stvaranja nove prodalmatinske opcije pod nazivom "Dalmatinski demokratski forum". Ideja je bila da se preko društenih mreža skupi što veći broj prodalmatinski orijentiranih istomišljenika na društvenim mrežama koji će podržati program i zajedno se boriti za bolji položaj Dalmacije u RH. Unatoč višemjesečnim pripremama dan prije skupljanja 3500 ljudi na osnivačkoj skupštini, urušeni su svi profili na društvenim mrežama. Nakon vraćanja profila, broj ljudi na društvenim mrežama je s 3.500 pao ispod 300. Slijedili su novi pokušaji uspostave kontakata no svi su oni što zbog straha, što zbog infiltriranih neprijatelja Dalmacije propadali.
Jedanaest godina nakon prvog pokušaja organiziranja DDFa, pretučen je jedan od koordinatora za Split, Vedran Bralić. Bralić je tom prigodom napadnut od strane osobe koji se kune u dalmatinstvo samo zbog toga što je rekao kako pivo nije dio dalmatinske tradicije i dalmatinskog identiteta. Naredne godine koordinatori DDFa i njihovi vanjski suradnici insizistiraju na organiziranju DDFa, kao jedine prodalmatinske inicijative koja bez fige u džepu želi pomoći Dalmaciji, Dalmatinima i Dalmatincima u daljnjem napredvanju. Ovdje treba napomenuti antidalmatinsku floskulu, koja se po društvenim mrežama već duže godina zlonamjerno provlači, da će vanjski suradnici, kada se DDF osnuje, zasjesti na glavna mjesta u stranci. Kao što je to učinio Franjo Tuđman krajem 80ih. Takva laž proizvod je bolesnog profašističkog i antidalmatinskog uma.
Borba za Dalmaciju postoji već stoljećima. Od 2008. ona je prebačena na društvene mreže i iz godine u godinu, bez obzira na sve probleme, rušenje profila, laži i insinuacije koje se veže za rad inicijateve posećenost je sve veća, ali i botova je sve više, a samim tim i potreba za verbalnom samoobranom.
Na žalost, dalmatska/dalmatinska zajednica iz godine u godinu ne dobiva sve širu podršku. Još nemaju mrežu lokalnih organizacija, kompanije nisu voljne pratiti rad inicijative, a ne postoji ni lista javnih osoba koje prodalmatinski orijentiranoj inicijativi daje javnu podršku, a ni uvjeti nisu omogućili i otvaranje nekakvog centra – prostora kojem bi se nalazili i okupljali pripadnice i pripadnike dalmatske/dalmatinske zajednice. Prostor u kojem bi se svi zainteresirani mogu uputiti u povijest i zahtjeve Dalmacije, ali i prostor koji pruža podršku članovima i članicama zajednice koji se osjećaju ugroženo, kojima treba savjet ili psihološka i pravna pomoć. Prostor u kojem bi bile prostorije inicijative koja ima tendenciju postati politička stranka.
Međutim, unatoč svemu gore nabrojanom postoji tračak nade.
Iako je tračak nade tu, u vidu da već mjesecima nema napada na članove DDFa ili samu inicijativu, to znači da proces tek počinje. Dalmatska/dalmatinska zajednica treba se udružiti i boriti se za to da bude prihvaćena, tako i za to da bude prepoznata od strane zakona države u kojoj žive. Dalmatska/dalmatinska zajednica treba se udružiti pod platformom DDFa i glasno uzvikivati svoje zahtjeve, a to je puna autonomija.
Do sada su članovi DDFa na bilo koji način čak 11 puta bili napadani, bez ikakvog razloga i bez ikakvog sudskog epiloga. Antidalmatinske izjave vlasti i opozicije i dalje odjekuju javnim prostorom, a svjedoci smo bezočne pljačke Dalmacije i njenih resursa za potrebe koruptivno-klijentelističkih poslova po Slavoniji. I dalje je uvriježeno mišljenje da se borba za prava Dalmacije vodi zbog Europske unije i međunarodnih čimbenika, a postoje mišljenja da se borba za prava Dalmacije vodi zbog privatnih džepova, a ne zbog nas, naših susjeda, kolegica i kolega, prijateljica i prijatelja, djece i rodbine. I dalje status Dalmacije ovisi o političkoj klimi, a ne od jasnog i nedvosmislenog određenja državnog aparata da svim svojim građanima i građankama osigura jednake uvjete i jednakost pred zakonom. Iako prebijanje Vedrana Bralića više nije praksa, prošle godine je čovjek pretučen u centru dalmatinske prijestolnice - Zadru, jer su napadači mislili da je Dalmatin zbog toga što je nosio plavo-žutu torbu za psa. Napad je prestao tek kada je supruga pretučenog čovjeka pokazala crnu majicu na kojem je grb HOSa.
Povijest nas uči da sloboda nije poklon koji se daruje. Za slobodu se bori. Također, izborena sloboda nikada nije konačna. Parada ponosa nas uči kako ideja dalmatinstva samo početak, ali ravnopravnost je i autonomija je krajnji cilj. Povijest nas, međutim, također uči da se takvi ciljevi nikada ne ispunjavaju jednom za svagda i da se i izgubljena sloboda može izgubiti. Stoga se konstantno treba udruživati i boriti.
Borba za Dalmaciju je duboko patriotska. Svakim novim komadom osvojene slobode dalmatsko/dalmatinsko društvo postat će zdravije, tolerantnije i spremnije prihvati činjenice. Naša je obaveza da u tome sudjelujemo.
Comments