Piše: Toni Mikulandra
Rijetko se ujutro probudim i ne opsujem svoju sreću što ne živim u maloj, reintegriranoj i autonomnoj zemlji sa svim prednostima koje donosi stanovnicima Dalmacije.
A moglo je biti tako drugačije; Vrlo jasno se sjećam osjećaja panike koji je izvirao iz establishmenta kada smo se približavali danu izbora 1992.!
S nevjericom sam čuo kako su poznati velikohrvatski unionisti planirali “ljubavnu bombu” neposredno prije glasanja i kako je štrajk novinara ‘Slobodne Dalmacije’, zbog prodaje iste Miroslavu Kutli, spriječio objavu gotovo nevjerojatnu intervenciju u demokratski proces od strane HDZ-a! Umjesto toga, HDZ je sumnjivim sredstvima platio medijsko oglašavanje očitih laži na lokalnom radiu i TV-u što je mnogima poslužilo da iziđu na izbore i da njih 18% da svoj glas za Dalmatinsku Akciju. Moć je u ljudima – mene to danas podsjeća na priču o radničkoj solidarnosti tako lijepo ispričanu u filmu ‘No pasaran’; to je nešto kao vraćanje vjere u ljude i volju nacije!
Naravno, nije bilo jednostavno, osobito u prvim danima nakon glasanja. Čisti i potpuni bijes tvrdih unionista, nevjerica kako bi Dalmacija mogla tražiti ono što joj pripada. Otprilike, godinu dana poslije – isti rezultat! Dalmatinska akcija treća je najjača stranka, ne samo u Dalmaciji, već u cijeloj RH s 18% podrške. Neredi koji su uslijedili bili su užasni za svjedočiti. I na kraju eksplozivna naprava u prostorijama stranke; najviši dužnosnici su uhićeni i maltretirani u kazamatu u splitskoj Lori.
Unatoč svemu, prijelazni rok bio je otkriće. Vrijeme optimizma i nade – nikako nije lako, ali u osnovi je postojao osjećaj olakšanja i osjećaj kako je sve moguće. Taj osjećaj izigrali su loši politički potezi nakon puštanja iz zatvora, potpora se smanjivala, a Dalmacija je postala zarobljena regija.
Godinama poslije, stvorena je inicijativa DDF. Mladi entuzijasti krenuli su u avanturu iz koje više nema izlaza. Tortura je sada bila drugačija - rušili se profili na društvenim mrežama, nazivanje pogrdnim imenima, gubljenje potencijalnog članstva i premlaćivanje jednog od koordinatora samo zato jer je rekao kako pivo nije dio dalmatinskog identiteta. Unatoč svim događanjima i onome što se dogodilo 11. Prosinca, i danas postoji osjećaj kako će Dalmacija progledati bi pred pritiskom unionističkih fabrikatora i revizionista, kako će moć razuma prevladati i kako ćemo biti obvezani jedino radom za boljitak Dalmacije. Činjenica kako će ovakav stav značiti i pobjedu postignutu nad baršunastom represijom te baršunastom, ali istovremeno nasilnom otimačinom učinit će premještanje moći iz Zagreba negdje drugdje.
Imam sreću što sam bio među prvima koji su unutar DDF-a krenuli u cjelokupnu avanturu, što mi je pomoglo u sagledavanju nekih prioriteta za našu zemlju na putu prema reintegraciji i autonomiji. Danas nisam član ove organizacije, zbog osobnih razloga, ali biti dio tima je takva privilegija i otkriće. DDF bi trebao biti skup iz svih društvenih slojeva i predstavljati presjek dalmatinskog društva, njenog života, novih i starih Dalmatina/Dalmatinaca. Krenuli smo s pozicija koje su međusobno razdvojene u smislu naših predodžbi i razumijevanja kako bi društvo trebalo funkcionirati. Mnogi su u početku bili skeptični što mi, obični ljudi, možemo postići. Kako je osvježavajuće biti u mogućnosti raspravljati i raspravljati s politički neutralne baze i kako je umirujuće otkriti, na kraju dana, kako većina nas zaista želi ono što je najbolje za sebe, svoje obitelji i naše zajednice.
Naravno, bijes Zagreba i centralista na ideju autonomije, koja – budimo iskreni – živi u svakom starosjediocu u Dalmaciji, nije njen problem. Svi njeni stanovnici moraju raditi na tome da se ADMINISTRATIVNO odvoji od ovog ludila koji hara već više od 30 godina. Lagana tranzicija u autonomnu članicu Republike Hrvatske spasila bi nas je od sudbine naših susjeda!
Trenutno, možemo samo gledati s tugom i čuditi se, te pitati: Bi li bilo koja zdrava vlada mogla nanijeti ovoliku veliku štetu svome narodu? Odgovor je: Ne bi! Međutim, vidjeti kako naši poslovi cvjetaju dok oni sjeverno od administrativne granice pate, doista je duls-amaro (dlm. slatko-gorko), jer većina nas ima prijatelje i obitelj diljem Republike Hrvatske. No, to opet nije problem Dalmacije, već centralne vlasti koje su 30+ godina ubijale, raseljavale, izgladnjivale i pljačkale Dalmaciju i njeno stanovništvo.
Nakon autonomije, nekoliko stvari mi se isticalo u narednim godinama, ne samo način na koji se autonomna Dalmacija treba i uspjela nositi s pošastima stvaranja mlade nacije. U skladu s nekoliko drugih malih, neovisnih nacija poput Katalonije ili Škotske i nekih naših nordijskih prijatelja, a trebali bi neke stvari naučiti i od Izraela, naizgled oštar, čak i autoritaran pristup u ranim bi danima značio boljitak za ovu regiju. Moć kontrole granice s BiH i Crnom Gorom, pad sektora privatne skrbi u korist nove, nacionalne službe, jasne, znanstveno potkrijepljene poruke i brza provedba pravedne i velikodušne sheme.
Kao čovjek koji se bliži pedesetoj godini života, zanima me moj status kao umirovljenika. Kao i mnogi drugi u autonomnoj Dalmaciji, ne samo da ću dobivati svoju mirovinu na vrijeme, već će ona biti izdašnija od one koja se nudi mojim suvremenicima u ostatku RH, i nastavit će rasti u sljedećih nekoliko godine dok se ne izjednači s prosjekom ostatka EU – dramatično poboljšanje! To će mi omogućiti luksuz posvećivanja više vremena projektima zajednice, i naravno luksuz provođenja dragocjenog vremena sa svojim unucima – vrijeme za koje svi znamo da se tako lako zauvijek gubi među stresovima modernog života! Kako će se to dogoditi jednostavna je stvar – prebaciti sva sredstva iz bankarskih mirovinskih fondova u javni/državni.
Mnoge obitelji također osjećaju dobrobiti naše odluke da se uključimo u DDF i radimo za dobrobit Dalmacije; od nastavka i proširenja besplatnog zdravstvenog osiguranja, ranog učenja i brige o djeci, manjih razreda u školama, uključivanja u program Erasmus (osobito relevantno jer jedna od mojih unuka ide u nevjerojatnu avanturu učenja u Finsku sljedeće godine), mogao bih nastaviti. I to u potpunoj suprotnosti s Hrvatskom, gdje samo nametnuta štednja ponovno zagriza i, nažalost, privatizacija uzima sve veće učešće u pružanju zdravstvenih usluga; gdje se planira privatizirati škole i sveučilišta, pa ne ma faks moći ići samo djeca i unuci onih koji su se obogatili u privatizacijskim pljačkama iz ‘90..
Posebno sam zahvalan što vidim neke promjene koje možda nisu bile na vrhu svačijeg popisa želja. Zemljišna reforma koja neće pogoditi puno ljudi, no stvarno ju je trebalo učiniti! Promjene koje se sada provode pomoći će ljudima da ostanu i rade u ruralnim područjima u kojima su odrasli zahvaljujući promjenama pravila o sekundarnim domovima i ogromnim imanjima u vlasništvu vrlo malog broja, iznimno bogatih ljudi. Pojednostavljena je mogućnost za zajednice i pojedince da kupuju zemljište u produktivne svrhe. Postupno ponovno naseljavanje naših davno napuštenih otoka i sela je nešto što mi stvara knedlu u grlu. Uvijek sam osjećao veliku tugu nailazeći na zapuštena i sablasna naselja, čiji su stanovnici prošlih godina otišli ili su protjerani sa svoje zemlje. Vidjeti kako ta mjesta počinju oživljavati neočekivana je radost.
Naravno, kako bismo pomogli našem oporavku, sada smo krenuli potpuno drugačijim putem u smislu naše useljeničke politike. Dugo sam bio nevjerojatno zaprepašten mrskim pristupom "neprijateljskog okruženja" koji je zauzela vlada u Banskim dvorima, a koji se samo pogoršao u posljednjih nekoliko godina. Kakav dobrodošao kontrast vidjeti nove ljude, prvenstveno djecu Dalmatina koja su davno otišla, dobrodošle u Dalmaciju i osjećati se dijelom uključive, gostoljubive zemlje. Znam moja je zemlja bogatije mjesto zahvaljujući ljudima iz mnogih dijelova svijeta koji su odlučili učiniti je svojim domom. Za mene je to posebno osobno, jer ću sada moći poželjeti dobrodošlicu svojoj kćeri i prekrasnom unuku natrag u zemlju – nakon što se udala za Irca; prije je bila zaprepaštena stanjem u Dalmaciji i odbijala se vratiti.
Već sam spomenuo osjećaj olakšanja sada kada naša Zlatna regija više nije dom grozoti koja je boravila u njoj godinama. Shvaćam kako je još dug put u smislu uklanjanja svih situacija koje su nametnute iz Zagreba, ali idemo u pravom smjeru. S velikim osjećajem ponosa vidim kako naša nacija ponovno ne razmišlja o stvaranju obrambenih snaga, već zauzima svoje mjesto kao dobro cijenjena snaga za očuvanje mira kao demilitarizirana regija. Snaga za mir i dobro, kojoj bih rado vidio da se pridružuje bilo koji član obitelji, za razliku od straha koji su mnogi ljudi osjećali kada su trupe OS RH bile poslane boriti se i umirati u ratovima u kojima ne bi trebali biti dio!
Da, kao miroljubiva i dobronamjerna zemlja, Dalmacija je omogućila brak svima koji se žele vjenčati, te posvajanje djece svakome tko za to ispuni uvjete. Djetetu je uvijek bolje, pa i u istospolnoj obitelji nego li u domu. A zlostavljačima u obitelji, onima koji mogu dignuti ruku na suprugu ili dijete, tamo nije mjesto, njima je mjesto na liječenju u psihijatrijskim ustanovama.
Samo se ovako može biti ponosan sam na svoju zemlju.
Mislim kako će nacija na ovaj način ponovno otkriti izgubljeni ponos. Trebamo samo shvatiti tko smo, kamo idemo i pod kapom DDF-a raditi na boljitku.
A zašto to nismo napravili do sada? Jer smo previše maleni?; previše siromašni? Ili previše preglupi? Ne, već zato jer smo previše lijeni i previše zaokupljeni nebitnim stvarima!
Comments