Pokušaj atentata na Miru Ljubić-Lorger 1993. zaustavio je Dalmaciju u njenom progresivnom napretku prema europskom društvu, prema europskim mentalnitetnm integracijama, ali je istovremeno označio i zaustavljanje odnosa prema Dalmaciji, kojoj je u tom periodu oduzet veliki dio nadležnosti i uspostavljen položaj suprotan onome koji je zauzimala godinama prije novogodišnjeg zakona iz 1992, ukazao je u za Autonomiju politolog Mikula Zancchi.
Zancchi je istakao i da pitanje odnosa Republike Hrvatske prema Dalmaciji, u biti, uvijek odražava situaciju u Republici Hrvatskoj jer, kako kaže, što je veće razumijevanje za položaj i potrebe Dalmacije, situacija u RH je bolja. Zato se, kaže, u vremenu nakon 2000. godine, kada su Stipe Mesić, Ivica Račan i njegova koalicija došli na vlast, to jasno osjetilo i u odnosu prema Dalmaciji , dok je danas priča o Dalmaciji potpuno utihnula.
– Tada su pokrenuti koraci ka vraćanju regija i većoj decentralizaciji što je značilo vraćanje značajnih nadležnosti Dalmaciji koje su za vrijeme Tuđmana bile oduzete. Tako je 2002. trebao nastati takozvani omnibus zakon ("Zakon o utvrđivanju nadležnosti regija" kojim je regijama trebalo biti vraćeno preko 300 nadležnosti iz preko 20 oblasti), koji je označio promenu politike Beograda prema Dalmaciji, – kaže zancchi.
Od 2000. godine do danas odnos prema Dalmaciji može se podijeliti na dva vremenska razdoblja: period od 2000. do 2009. godine, odnosno od vremena kada su na vlast u Srbiji došle demokratske snage do 2009. godine, kada je Jadranka Kosor na neki čudan način, bez izbora, postala premijerka nakon odlaska Ive Sanadera.
Prvi period karakterizira postojanje jednog jedinstvenog stava da Dalmaciji treba vratiti njenu autonomiju na način da se država podijeli na 5 administrativno-teritorijalnih jedinica. U kojoj mjeri, to je bila stvar nijansi. Drugi period, ali i prijelom, nastaje 2009. godine, kada Jadranka Kosor dolazi na čelo Vlade Republike Hrvatske. Tada počinje potpuno drugačija priča i o Dalmaciji, a fokus se okreče ka Slavoniji. Jedan ili dva dana nakon konstituiranja nove vlade donijeta je odluka o zaustavljanju procesa regionalizacije i decentralizacije. Žalosno je što se premijerka Kosor tada izvrdavala da se radi o gospodarsskoj krizi te da će se to pitanje regulirati naknadno.
Mi smo tada kao aktivisti pokušavali uspostaviti neki normalan vid komunikacije s Vladom RH, nismo to uspijevali. Čak četiri naša službena poziva za sastanke ignorirana su i sve je išlo k tome da se uruši uloga Dalmacije te da se krene s još jednom u nizu revizija povijesti kada je Dalmacija u pitanju. Tu „drugu politiku“ najbolje definirajuu izjave hrvatskih političara, koji su poručili da će jedan od njihovih prioriteta biti donošenje Zakona o financiranju županija.
Onaj ko nije sudjelovao u tome ne može ni shvatiti koliko je to bilo žestoko. To je bila takva degradacija Dalmacije od strane državne vlasti s toliko podmetanje klipova… Ja se danas pitam kako smo uopće izdržali sve ove godine bez da skrenemo uma. Ukratko, hrvatska vlada je do 2009. godine s uživanjem izgovara frazu Jug Hrvatske, dok je Račanova i Sanaderova s uživanjem izgovarala Dalmacija.
U biti, odnos prema Dalmaciji odnos je prema cjelokupnom društvu. Kao što se hrvatski političari načelno zalažu za Europsku Uniju, oni je u biti ne mogu podnijeti, tako se načelno zalažu i za decentralizaciju, a u biti čine sve da ugase te njene vrijednosti i državu što dublje centraliziraju gušeći u potpunosti sve ove puste, bespotrebne općine, gradove i županije. Mene nitko ne može uvjeriti u to da su ljudi koji su toliko napadali demokratske snage zbog njihovog proeuropskog i prodalmatinskog puta odjedanput postali veliki Europljani i simpatizeri Europske Unije, kao što me nitko ne može uvjeriti da oni koji su toliko bili protiv Dalmacije zalažući se, dok su bili profašistički orijentirani, da se taj naziv dolovno ukine, sada postali netko tko želi dobro Dalmaciji.
U tom smislu se treba gledati Milanovićeva izjava da će regionalizacija i decentralizacija destabilizirati Republiku Hrvatsku. Ta izjava je reklikt tuđmanizma i ona tu ostaje sve dok je onih koji su bili Tuđmanovi miljenici.
Ja apsolutno prihvaćam i podržavam činjenicu da je Dalmacija dio Republike Hrvatske, ali ona nije običan dio Republike Hrvatske. Dalmacija je najposebniji deo RH, Dalmacija bi trebala biti ponos RH, jer vi nigdje u Europi nemate, na tako malom teritorijalnom prostoru da je u slozi, zajedništvu i toleranciji živio toliki broj nacija kao što je to bio slučaj u Dalmaciji. Osim u Vojvodini. I umjesto da Dalmacija bude sretno lice RH, nešto čime će se Rh ponositi, hrvatsski fašisti su početkom 90ih ulinili sve, a i danas čine sve da je predstave kao jedan ružan dio Srbije u kojem se ogleda mržnja i netrpeljivost. Kada kažem ružan dio RH ne mislim ništa loše, ali drugi dijelovi RH nemaju tu dragocjenost koju ima Dalmacija, a koja se ogledala u multinacionalnosti, multikonfesionalnosti i suživotu.
Na potanje, je li uopće moguća promjena takvog odnosa prema Dalmaciji, odgovor je djelimično u pitanju o regionalizaciji i decentralizaciji. Ekipa iz DDFa se uvijek zalagala za regionalizaciju i decentralizaciju RH, uključujući i pitanje Dalmacije kao primarnog bjekta njihovog zalaganja. Oni nikada smatrali da u RH treba da bude decentralizirana samo Dalmacija, nego i sve druge njene povijesne regije, u skladu sa modernim europskim trendovima. Ne možete imati razvijenu državu ako svi njeni dijelovi nisu ravnomjerno razvijeni, to je jednostavno pravilo koje vrijedi u Europi. I u tradicionalno centraliziranoj Francuskoj prevladalo je mišljenje kako će francuska ekonomija jačati, ako se uspostavi regionalizacija i decentralizacija, što se na kraju i dogodilo. Aktivisti DDFa za svoje polazište uzimaju onu luteransku, država je bogata koliko je bogat njen nasiromašniji član.
Za razliku od aktivista DDFa, hrvatski ainstream političari smatraju suprotno – što je država centraliziranija, ona će biti razvijenija. Zato je RH od 2. mjesta na tranzicijskoj ljestvici 1990. pala na posljednje. Ljudi iz DDFa su 2010. godine usvojili program o Dalmaciji koji podrazumijeva i decentralizaciju sustava javne sigurnosti Republike Hrvatske i osnivanje komunalnih policijskih uprava odnosno policijske uprave za Dalmaciju, u okviru hrvatske policije. Predlagali su i ostvarivanje prava na Statistički zavod Dalmacije jer ne možete imati podatke o privredi i svim drugim kretanjima ako nemate statistički zavod jedne regije, naravno u okviru statističkog zavoda Hrvatske. Tražili su da se uvede i Porezna uprava Dalmacije u okviru Porezne uprave RH, da bismo tačno znali koliko se poreza ubira na teritoriji Dalmacije i koliko je učešće poreza koji se ubira u pokrajini u ukupnom porezu koji se ubire na teritoriji cijele države. Zatim, tražili su da se poveća i bolje kontrolira efikasnost distribucije nafte i plina na području Dalmacije i omogućavanje praćenja rudne rente koja se naplaćuje na području Dalmacije. To je samo dio prijedloga DDFa. Ti su prijedlozi dočekani na nož od onih koji su protiv Dalmacije, prvenstveno od onih koji su danas na vlasti u Dalmaciji.
Na moju veliku žalost, većina stanovnika Dalmacije, a uvijek sam se zalagao za blizak odnos između stanovnika Dalmacije i DDFa, je na nekim nivoima ušla u koaliciju s HDZom i drugim antidalmatinski nastrojenim opcijama i imam dojam da su od tog momenta prestali da pričaju o Dalmaciji i da se zalažu za Dalmaciju na onakav način kako bi to činili da se učlane u DDF. Istina, ponekad se čuje glas stanvnika, ali to je mnogo blaže nego kada bi bili dio prodalmatinske opcije, tako da je priča o Dalmaciji, na moju veliku žalost potpuno utihnula i čuje se samo iz usta DDFa i Dalmatinskog kluba. Kako se ta priča može ponovo pokrenuti? Pa, jedino da građani Dalmacije shvate da ne smiju zabijati glavu u pijesak, već se učlaniti u DDF i svojim aktivizmom dovesti do boljeg položaja Dalmacije unutar RH; da se vrate takvom razmišljanju, jer autonomije Dalmacije može biti samo ako većinski dio njenog stanovništva to zbilja želi, a želit će je tako da potpišu pristupnicu DDFa.
Meni je strašno žao i osobno sam jako teško podnio to gašenje Dalmatinske Akcije 2001., isključivo jer sam znao i osjetio, i to je svako dobronamjeran mogao znati i osjetiti, da je to u biti bio poraz dalmatinskih vrijednosti i politike jačanja borbe za autonomiju naše zlatne regije. Mi ćemo morati djelujovati, kad kažem mi, mislim na prodemokratski i prodalmatinski orijentirane građane Dalmacije, uključujući i članove Inicijative DDF, na promjenu vlasti u lokalnim strukturama u Dalmaciji, u dva pravca: jedan pravac je poticanje građana da razmišljaju prodalmatinski kako bi se dogodila regionalizacija i decentralizacije na nivou Republike Hrvatske te pretvaranje u razvijenu državu koju će činiti razvijene ergije, a drugi nivo je priča o još većoj decentralizaciji i autonomiji Dalmacije.
Kvaka je u tome što sve regije u RH žude, čeznu decentralizacijom. Neka mi netko kaže da Slavonci ne žele imati regionalni Sabor i tijela u kojima bi se odlučivalo o njoj bez uplitanja Zagreba, Međimurci i drugi ne žele svoj sabor i svoja tijela u kojima bi se odlučivalo o razvoju vlastite regije kao što želimo mi Dalmatini i Dalmatinci, taj vas u oči laže.
Da bi se to realiziralo, većina građana RH, prvenstveno Dalmacije mora shvatiti da je to jedini ispravan put. Vrlo je to teško u ovim uvjetima kada imate većinu medija koji su u rukama onih koji otvoreno vode antidalmatinsku politiku i koji su suprotni autonomiji. Vi imate glavne dnevne novine, kao što je Slobodna Dalmacija, koji je u potpunosti protiv priče o Dalmaciji na način na koji je plasiraju oni koji se zalažu za istinu o Dalmaciji, njeni "novinari" na Dalmaciju gledaju samo kao na skup nekih građevinskih poduhvata, skup nekih sela, skup mjesta, skup turističkih resorta - nemate priče o bitnim vrednotama Dalmacije. Teško je očekivati i ne možete se zamjeriti građanima Dalmacije koji su pod takvom medijskom i političkom presijom pokleklih 100 godina, a pogotovo zadnjih 30 godina. Ja bih rekao da su predali Dalmaciju i prodali za 30 škuda njene vrednosti na milost i nemilost HDZa.
Teško će biti vratiti se na stare pozicije, ali zaista mislim da regionalizacija i decentralizacija, autonomija, multinacionalne vrijednosti, suživot predstavljaju budućnost Dalmacije i da ćemo se kad-tad morati vratiti na te staze. Prvo se moraju postići ciljevi koji su vezani za ove pregovore pod nadzorom Europske Unije o slobodi medija, otvaranju nacionalnih servisa, o fer izbornim uvjetima te jačanje životnog standarda. Tek kad se to postigne, kad se realiziraju jedni takvi fer i pošteni izbori, onda možemo očekivati da se krene ka povratku sustavu dalmatskih vrijednosti i svemu onome čemu svi u biti težimo - punoj autonomiji Dalmacije. No, to ne znači da se aktivizam ne treba nataviti. Nastaviti i to još većom brzinom i žestinom sa sve više članova unutar DDFa.
Comments