piše: Goran Marasović
Danas vojska zaposlenih mladih ljudi u Dalmaciji radi i za manje od minimalne plaće, koja iznosi oko 3200 kuna mjesečno, a s tim sredstvima ne može preživjeti, a najgora situacija je u Splitu i Zagori.
Kao primjere tvrtki u kojima radnici dobivaju plaću ispod državnog minimuma možemo navesti sve, rijetke, proizvodne tvrtke, pomoćnike u nastavi, kao i trgovine, butici i kafići. Samo zaposleni u javnom sektoru, poput obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, uprave, policije, vojske i drugih javnih djelatnosti mogu preživjeti od svojih plaća, jer imaju kolektivne ugovore sa svojim poslodavcem – državom.
Sva istraživanja govore kako je u Dalmaciji svaki treći zaposleni ili bivši zaposleni gubitnik u tranziciji, što znači ostao je bez posla, nema nikakva primanja i snalazi se kako zna i umije kako bi preživio. Tri petine zaposlenih imaju primanja koja su niža od 5.000 kuna. Iz ovoga se postavlja pitanje može li se u Dalmaciji – koja najviše izdvaja za državni proračun i koja uz to daje 3,5 mlrd € godišnje za Slavoniju, gdje su cijene daleko više nego u ostalim dijelovima Republike Hrvatske, i gdje je inflacija prošle i ove godine daleko viša nego u ostatku države – živjeti i preživjeti?
Dalmacija, koje je protivno međunarodnom pravu rascjepkana na županije, treba imati svoja rješenja koja će dovesti do toga da prosječan stanovnike ove regije može preživjeti sa sredstvima koja ovdje zaradi. U Dalmaciji više ne postoje radničke organizacije, što je protivno zdravom razumu, a i kada bi postijale trebale bi biti potpuno nezadovoljne socijalnim položajem zaposlenih, pogotovo u privredi. Radnici u Dalmaciji bi se trebali udružiti i založiti se za najnižu cijenu rada višu od 45 kuna neto po satu rada, a ona je, kao što je poznato, za razdoblje svibanj–rujan ove godine iznosila 17 kuna.
Današnji sindikati nisu u službi radnika, već u službi politike koja izjeda dalmatinsko društvo i ubija dalmatinskog čovjeka. Stoga se radnici trebaju udružiti kako bi Vladi RH ponudili prijedlog općeg kolektivnog ugovora za Dalmaciju u kojem bi se nalazio i prijedlog minimalne cijene rada koje bi se dalmatinski poslodavci trebali pridržavati. Ukoliko Vlada RH odbije ovakav prijedlog općeg kolektivnog ugovora za Dalmaciju, trebao bi izbiti opći štrajk te pokazati Plenkoviću i drugoj lopovskoj ekipi zube.
Zaista je mnogo onih koji su nezadovoljni tranzicijom, koji čak nepodnošljivo žive. Tranzicija je uzela svoj danak u Dalmaciji, ona i dalje pokazuje zube i nalazimo se u veoma teškoj situaciji. Dalmaciji je potrebna vrsta socijalne države kakva postoji u nordijskim državama, u kojoj će radnik na svom radnom mjestu imati svaku vrstu sigurnosti na radu i dobivati redovnu i dostojanstvenu plaću za ono što zaradi. Dalmacija je jedina zemalja u EU u kojoj čovjek radi, a ne dobiva plaću ili dobiva plaću s kojom ne može osigurati život sebi i svojoj obitelji. Toga nema nigdje osim ovdje.
Treba istaknuti i to kako malobrojni sindikati ne traže sigurnost zaposlenja, jer znaju kako je zapošljavanje na određeno vrijeme postala neminovnost u neoliberalnoj državi kakva je Republika Hrvatska. Prema podacima zavoda za zapošljavanje, krajem prosinca 2021. godine u Dalmaciji je bilo više od 233.000 nezaposlenih ili za 22,9% manje nego u istom periodu 2020. godine, a stopa nezaposlenosti iznosi 27%. Od ukupnog broja nezaposlenih, preko 99.000 njih prvi put traži posao, dok je više od 115.000 osoba već bilo u radnom odnosu, a većina nezaposlenih (54,5%) više od dvije godine čeka posao. Među nezaposlenima većinom su žene (52,2%) i osobe s višom ili visokom stručnom spremom (59,3%). Među nezaposlenima najviše je onih između 31 i 40 godina starosti (24,2%). U 2021. godini zaposlilo se gotovo 24.000 stanovnika Dalmacije, većinom (67,5%) na određeno vrijeme, i to pretežno stručnjaka, i samo 156 pripravnika.
Kada je u pitanju zarada pomoćnika u nastavi tu je poseban problem što pomoćnici u nastavi ne primaju plaću višu od 3200 kuna iako se ova djelatnost financira iz sredstava EU fondova u iznosu od 800 € mjesečno neto za isplatu radnicima. Zašto je ova kategorija dalmatinskih radnika zakinuta za svoje plaće? Gdje više 50% njihove zarade nestaje? U čije džepove odlaze sredstva koja su namijenjena za pomoćnike u nastavi?
Podsjetimo: prema članku 1. Ustava Republike Hrvatske, ova je država između ostalog i socijalna država. No, za svoje pravo čovjek se treba izboriti. Ukoliko se ljudi u Dalmaciji ne udruže i ne počnu boriti za svoja ustavom i zakonom osigurana prava, nikada ih neće ni dobiti. Jedini način za obranu svojih prava i dostojanstven život je borba za svoja prava.
Comments