Piše: Daniela Consuo
Dalmatinke i Dalmatini, ovo pišem kada je sasvim uočljivo kako vladajuća politička u RH elita nije osposobljena ovu državu učiniti boljom, ali je zato preosposobljena približiti nas Rusiji. A to je nešto što građanska Dalmacija odbija.
Živimo u državi u kojoj vlast više vodi računa o etničkim katolicima (Hrvatima) izvan RH, nego o vlastitim državljanima, građanima uključujući i nepriznati dalmatski narod koji je inače nepristojno izdvojen u aktualnom Ustavu.
Iz toga se nameće bitno pitanje kako zaštititi interese Dalmacije, interesa svih građanki i građana, prvenstveno pripadnike dalmatske nacionalnosti i njihovog našeg europsko-mediteranskog opredjeljenja, koje je u posljednjih trideset godina zamijenilo europsko-balkanskim opredjeljenjem vladajućih elita.
Neophodno je zaštiti imovinu Dalmacije i istu vratiti njoj. Dalmatinska industrija, koja je u vrijeme Tuđmana oteta i preimenovana u hrvatsku, rasprodala se bez javnih natječaja, u bescjenje, praktično poklonila, radi navodne zaštite hrvatskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Pitanje, je vremena kada će Dalmatini ostati bez svojih nacionalnih parkova (Mljet, Kornati, Krka i Velebit), jer doslovnom primjenom pozitivno-pravnih propisa oni će pripasti Republici Hrvatskoj bez obzira na to što su osnivači jedinice lokalne samouprave. Na upozorenja i vapaje prilikom donošenja ovih zakonskih rješenja reagiralo se s obezvrjeđivanjem uz riječi kako će se naći kompromis. Sada vidimo kako se do kompromisa s fašistoidnom vladom teško dolazi, možda uopće neće ni doći.
Dalmatini/Dalmatinci i Dalmatine/Dalmatinke, kao žitelji regije u kojoj živi više nacionalnih zajednica životno su zainteresirani za regionalnu, kulturnu, ekonomsku saradnju sa zemljama ne samo Europske unije već i svim susjednim zemljama. Dalmacija je paneuropska regija koja se proteže kroz tri različite države. Zato se postavlja objektivno pitanje kako zaštiti Dalmaciju i njene stanovnike od nerazumnih izjava, koji nas, poput nedoraslog derišta svađa sa susjedima, prije svega s BiH, a u Dalmaciji, između ostalih, živi veliki broj bošnjačke nacionalne zajednice kao značajan stup dalmatinske multikulturalnosti.
Kako osnovati i osposobiti Radioteleviziju Dalmacije koja bi trebala postati istinski javni servis građanki i građana Dalmacije bez da kadrovsku i uređivačku politiku na radiju i televiziji, vode pretežno oni kojima je regionalni, dalmatinski mentalitet stran, koji ne poznaju ili ne uvažavaju nacionalnu, religijsku, jezičku, političku i socijalnu strukturu svojih slušatelja i gledatelja? Medij na čiju cjelokupnu programsku, kadrovsku i uređivačku strukturu ne bi smio imati utjecaja nitko tko nije iz Dalmacije i tko ne razmišlja i ne osjeća prodalmatinski, ni jedna politička stranka, osim građana.
Kako vratiti na scenu Dalmatinsku akademiju znanosti i umjetnosti u kojoj će se kreirati inovatinvni znanstveni programi s pogledom na prošlost? I u ovom slučaju na programsku i kadrovsku strukturu ne bi smio imati utjecaja nitko tko nije iz Dalmacije i tko ne razmišlja i ne osjeća prodalmatinski, ni jedna politička stranka, osim građana. Kako je sačuvati od nasrtaja kroatonacionalista i nelustriranih neoustaša, akademika HAZU i ustavotvoraca iz devedesetih. Znam, reći ćete bit će definirana je u prijedlogu Statuta reintegrirane regije Dalmacije. Da, ali pitanje je hoće li biti definirana kako treba biti ili kao statutarna prazna forma, kojoj neće biti osigurano redovno financirnje pa će se ugasiti sama od sebe, što će biti cilj mrzitelja Dalmacije.
Kako osigurati mrežu sudova koja će biti primjerena dalmatskom/dalmatinskom biću, jer to još nije prijedlog? Što s valutom? S fiskalnom politikom...?
Nabrajanju nikad kraja, ali moram spomenuti zaštitu jednog od najzanačajnijih prirodnih resursa Dalmacije. Zemljište, točnije pomorsko dobro, koje također, prema mnoštvu pravnih akata, može biti rasprodano u bezcjenje.
I na kraju, kako Dalmatine/Dalmatinke i Dalmatine/Dalmatince zaštititi od neispunjavanja predizbornih obećanja u vezi s regionalizacijom i decentralizacijom od strane onih stranaka koji imaju svoje gazde u Zagrebu, a prema kojima u Dalmaciji teče med i mlijeko i cvjetaju samo ruže?
Očito, u sadašnjem Ustavnom okviru Republike Hrvatske to nije moguće! Dalmaciji su potrebni: reintegracija (teritorijalna cjelovitost), široka samouprava, državnost, ponavljam, državnost, Ustav, zakonodavna, sudska i izvršna vlast, pravo na vlastite prihode i imovinu. To je jedini spas za Dalmaciju, ukoliko je ne želimo svesti samo na geografski pojam, i Južnu Hrvatsku. Dakle, Dalmacija treba biti autonomna jedinica u Republici Hrvatskoj! Dalmacija svoju budućnost vidi u Republici Hrvatskoj, ali drugačijoj i ne ovako unitarnoj i rigidno centraliziranoj. Dalmacija svoju budućnost vidi u modernoj državi s parlamentarnom demokracijom, bikameralnim parlamentom s Zastupničkim domom i Senatom kojeg će činiti vijećem autonomnih regija i s manjim brojem zastupnika. Naravno, sve autonomne regije (njih 5) trebale bi biti zastupljene u oba doma, ovisno o teritoriju i broju stanovnika.
Ja, već čujem odjeke na ovo i slična razmišljanja. Još jedno odcjepljenje od Republike Hrvatske, separatizam i slične gluposti. Mi se ne trebamo obazirati na ove ratne poklike i nadrastajući hrvatstvo, ali ne smijemo zatvarati oči pred restauracijom Tuđmanove politike linča. Sijanje mržnje i straha od navodnog odcjepljenja Dalmacije rezultat je političke i ekonomske impotencije za rješavanjem stvarnih problemi građana. Naš odgovor je mi želimo mijenjati Dalmaciju i RH na bolje, kako bi smo mi u Dalmaciji bolje i kvalitetnije živjeli. Dalmacija želi ostati u zajednici s Republikom Hrvatskom, ali pod drugačijim, ravnopravnim uvjetima. U ostalom EU se polako transformira iz paradržavne organizacije država – u državu regija.
U razmatranju položaja Dalmacije mora se uvažiti situacija nastala nakon 30. svibnja 1990. Podsjećam Dalmacija je u S.R.H. bila jedna od devet regija (s nasilno istrgnutim Pagom i Rabom koji su pripojeni riječkoj regiji). Postavlja se pitanje gdje se izgubila političko-pravna konstanta. Nasilnom političkom voljom proustaške politike, regije su rascjepkane na ‘županije’, a one su nevažna područja lokalne samouprave koji služe kao uhljebnički bazeni za kapilarno glasanje. Tako je po prvi put u povijesti Dalmacije ona ukinuta. Izgubila se Dalmacija i iz Ustava RH, Deklaracije o neovisnosti i mnogih drugih pravnih dokumenata, pa čak i iz udžbenika povijesti za osnovne i srednje škole. Dalmacija ne pristaje na to, zato što su građanke i građani Dalmacije konstantno izriču jasno NE unitarizmu, centralizmu i nacionalističkoj RH.
Današnji preregistracijski osnivački skup članova DDF-a prvi je legitimni skup koji artikulira mišljenja građanki i građana Dalmacije. Do danas su propuštene brojne prilike kojim bi se građani Dalmacije mogli izboriti za bolji život u Dalmaciji. Isključivi razlog je podložnost antidalmatinskoj profašističkoj politici i neaktivnost na polju poboljšanja položaja ove regije u RH.
Zato to DDF čini danas! Kada je riječ o Dalmaciji, treba biti precizan. Sugalasnost za reintegraciju svih dalmatinskih krajeva u jednu cjelinu, bar onih koji se nalaze u RH, neophodan je. Tim činom, neće se preko noći poboljšati položaj Dalmacije i podići standard njenim stanovnicima. Ipak, Neophodan je zbog definiranja i preciziranja rada povjerenih nadležnosti od Republike Hrvatske i definiranja rada dalmatinske regionalne administracije. Svjedoci smo kako u Hrvatskom Saboru, a ni s druge strane Markova trga, pa tako ni na Pantovčaku ne postoji dovoljna politička volja za usvajanje koncepta regionalizacije i decentralizacije, iako je to ugovorna obveza RH po Ugovoru o pristupanju EU. Ali zato je ideja regionalizacije pogodan za napad na Dalmaciju i povampirenje nelustriranih neoustaša, centralista i inih koji u tom procesu vide ono čega nema, ali to im je šansa za pokazivanje besa prema onome što nije jednoumno, da ne kažem maloumno (ovi koji su protiv regionalizacije i decentralizacije ujedno su i antivaxeri). Pošto više nema ratnih zbivanja sa Srbijom, tada nacionalističke poklike treba upućivati prema Dalmaciji. Kako drugačije razumjeti montirano političko suđenje Dalmaciji, koje je nedavno održano u jednom od zagrebačkih studentskih domova gdje su napadnuti dalmatinski studenti?
Najbolja ilustracija za odnos hrvatske političke elite prema Dalmaciji je nedavna izjava jednog predsjednika Milanovića, dok još nije bio kandidat na tu dužnost, kako je regionalizacija i decentralizacija čin destabilizacije RH. Ova izjava na najbolji način ilustrira odnos zagrebačke političke elite, pa makar imala i demokratsku formu i predznak.
Zato zahtjev Dalmacije mora biti povratak njenih nasilno oduzetih ustavnih prava, što dosljedno znači regionalizaciju i decentralizaciju RH. Time bi se RH oslobodila jednog od najvećih problema – centralizacije, koji je rak rana i iz kojeg proizlaze svi drugi problemi u funkcioniranju države. Dalmacija ima povijesno, zemljopisno, ekonomsko, prirodno, demokratsko pravo na samoupravu koja se temelji na reintegriranom prostoru, njenim osobnostima i posebnostima kao i prirodno pravo spriječiti daljnju eksploataciju njenih građana i prirodnih bogatstava.
Nažalost, to više nije moguće samo zahtjevom za regionalizacijom i decentralizacijom. Nju su obesmislili svi oni koji su 27. prosinca 1992. u Hrvatskom Saboru glasali za trenutni model lokalne samouprave, dakle sve političke stranke osim Dalmatinske Akcije. Regionalizacija i decentralizacija na koju smo navikli prema Ustavu iz 1974. godine i koja je Dalmaciji i njenom postojanju omogućio čiste račune i najefikasniji razvoj, također nije moguća jer više nema Jugoslavije, koja će garantirati takvu politiku.
Jedini moguć izlaz je jačanje državnosti, donošenje konstitutivnog akta Dalmacije, u kojem će biti deponirana zakonodavna, sudska i izvršna vlast, raspolaganje njenom imovinom i izvornim prihodima. Zahtjevom za autonomijom Dalmacije u sastavu RH pomažemo RH da postane dio europskog demokratskog društva.
Comments