Piše: Sondra Zebić
Zbilja, zašto bi Dalmacija trebala biti autonomna regija? Možda bi se pitanje trebalo okrenuti naopačke: zašto, zaboga, Dalmacije već nije autonomna regija? Ili točnije: zašto Dalmacija opet nije autonomna regija? Što je sputava u tome?
Vrijedi napomenuti kako su mnoge zemlje stekle svoju autonomiju, a niti jedna još nije zatražila povratak u rigidni unitarizam, odnosno ekstremni centralizam. Male zemlje kao što je Dalmacija, kad se jednom izbore za svoju autonomiju napreduju i izgledaju opušteno na svome mjestu pod suncem. Zašto bi autonomna Dalmacija bila drukčija?
Jesmo li bili previše uplašeni, previše namješteni, previše zadovoljni pljačkom i raseljavanjem? Kad je došlo do hapšenja članova Dalmatinske Akcije, jesmo li radije vjerovali propagandi kampanje “Bolje je zajedno” ili smo ustuknuli i smjestili se u svoju zonu komfora grintajući sebi u bradu zbog nepravde koja se dogodila? Dalmacija je ponosna i sposobna zemlja prirodnih ljepota, s obiljem prirodnih resursa i zanimljivim, ali jako čudnim stanovništvom. Ali imamo i sklonost pucati sebi u nogu.
Vrijeme je, međutim, za isprike i sumnje u sebe prošlo. Mnogi se ljudi drže zastarjelog stajališta o tome kako se "ne može s rogatima bosti" i zagrebačkom kolonijalizmu - ali moderna Dalmacija treba krenula naprijed, jer je sposobna za mnogo više od onoga što joj se servira. Postoji realan i opipljiv nedostatak povjerenja između Dalmacije i ostatka Republike Hrvatske. Iskoristimo priliku i izgradimo pravedniju i bolju Dalmaciju i cijelu Republiku Hrvatsku, posebno nakon globalne i smrtonosne pandemije, kada imamo neviđenu priliku učiniti stvari drugačijima.
Ljudi u Dalmaciji su obrazovani; Dalmacija ima četiri vrhunska sveučilišta, a Splitsko je jedimo iznad 500 mj. na svijetu (Zagrebačko nije ni među prvih 900) – uz ostalo, dali smo kroz povijest brojne izumitelje (Boškovića, Vrančića), pisce (Marulića, Držiće, Hektorovića, Lucića...), skladatelje (Franz von Suppé skladao je dvije himne – onu dalmatinsku i austrijsku), sportaše (Đurđicu Bjedov, Blanku Vlašić, Ivana Balića, Tonija i Dina...), Terezu Kesoviju i Dina Dvornika (prvi pjevač s područja bivše države čiji se spot vrtio na MTV-u; davne 1989. zadarska, dalmatinska grupa ‘Riva’ pobijedila je na Euroviziji. Dokazali smo kako možemo učiniti što god želimo – samo moramo biti ambiciozni za Dalmaciju, moramo ulagati u Dalmaciju, trebamo vjerovati u Dalmaciju i boriti se za Dalmaciju.
Kako ne bi došlo do zabune, Dalmacija i Hrvatska su dvije vrlo različite zemlje, koja su povijesno išla u dva vrlo različita smjera. Dalmacija je bila slobodna, autonomna, a od kraja XV. stoljeća imala je i svoju valutu; Hrvatska i Slavonija bile su kmetske zemlje kojima su upravljali mađarski veleposjednici. To ne znači da nemamo zajedničke ciljeve i emotivne veze. Naposljetku, dijelimo istu sudbinu već punih 100 godina i nema nikakvog razloga zašto ne možemo funkcionirati i napredovati zajedno kao ravnopravne nacije, poštujući naše individualne razlike i slaveći ono što nam je zajedničko.
Ključ je, naravno, jednakost i poštovanje. Veći susjed ne bi trebao odbaciti ili zanemariti brige svog manjeg partnera, samo zato što ima veći udio stanovništva, neobuzdanu kontrolu nad medijima i težinu političkog i diplomatskog establishmenta iza sebe.
Mnogi tvrde kako smo zajedno jači i kako Dalmacija ima koristi od širokih ramena Republike Hrvatske. Iskreno, ja te benefite ne vidim, ja vidim konstantnu nasilnu otimačinu iz Dalmacije, vidim 36 ljudi koji svaki dan odlazi iz ove naše predivne regije, vidim zabranu dalmatskog jezika nametnutu još 1939., vidim 40% beskućnika, 45% koji žive ispod razine gladi i 92% siromašnih građana, vidim razorene tvornice, tycoonsku privatizaciju, zaposlene u javnim službama preko političkih veza; vidim lažiranje izbora zbog kapilarnog glasanja, vidim 70000 Hercegovaca koji su naselili Split i okolicu nakon što su pod prijetnjom smrću iselili vjekovno, domicilno stanovništvo. Vidim kako Slavonija duguje Dalmaciji 105 mlrd €, bez kamata – na konto onoga što Dalmacija već 30 godina šalje 3,5 mlrd € godišnje, vidim kako Dalmacija najviše uplaćuje u državni proračun a najmanje joj se iz toga vraća.
Kažu kako autonomna dalmatinska vlada ne bi bila u stanju oponašati sposobnost Republike Hrvatske da posuđuje ili tiska financijska sredstva? Zadnji put kad sam provjerio, dalmatinski radnici su plaćali porez, baš kao i svaki drugi radnik u RH. Potrošimo te poreze u Dalmaciji, na dalmatinske razvojne projekte, umjesto da ih šaljemo u Zagreb koji će odrediti koliko će nam vratiti. I budimo odgovorni za svoj vlastiti javni dug, a ne za udio u vrtoglavo rastućem dugu Vlade RH i HNB-a – dug koji Dalmacija nije niti odobrila niti nagomilala.
Biti dio hrvatskog, monokulturnog gospodarstva nije nužno pogodan za Dalmaciju, zapravo hrvatsko gospodarstvo ne radi dobro i ometa rast i gospodarski učinak Dalmacije. Dalmacija još nije reintegrirana i autonomna i stoga se njezino gospodarstvo mjeri kroz hrvatske županije – što nas dovodi do zloglasnih podataka, koji se iz godine u godinu objavljuju kako bi se naglasila sreća Dalmacije što nas vlada RH subvencionira i izolira od opasnosti. Ovi nam podaci ne govore kako bi dalmatinske financije izgledale kad bi bila autonomna regija. Zapravo, otplate kamata za dug koji Škotska nije učinila lukav je dio kreativnog računovodstva hrvatskih vlasti.
Devolucija RH (regionalizacija i decentralizacija) bi bila dobra za Dalmaciju jer bi nam omogućila donošenje ključnih odluka o određenim pitanjima i dajući nam djelomičnu kontrolu nad našim vlastitim poslovima. Ali djelomična kontrola je neuredna i Dalmacija treba, i doista ima pravo imati, dodatne ovlasti koje bi nam omogućile donošenje drugačijih i boljih odluka prilagođenih našim vlastitim potrebama.
Nasuprot tome, mi bi u Dalmaciji trebali imati privilegiju imati koherentnog, odmjerenog guvernera/guvernerku koja bi na vrh svog zahtjeva i to nedvosmisleno govorio/govorila u ime dalmatskog naroda i svih ostalih naroda koji žive u Dalmaciji, dakle cjelokupnog dalmatinskog građanstva. Bojim se pomisliti kakva bi naša sudbina mogla biti ako još trideset godina budemo ovisni o Zagrebačkoj skupštini (aka Hrvatski sabor) – o čemu je nedvojbeno razmišlja udaljena, ravnodušna svetomarkovska kabala.
No, sam proces reintegracije Dalmacije i slanje legitimnih zahtjeva za devolucijom RH je pod prijetnjom, uz neminovno preuzimanje moći od strane mafijaško-klerofašističke organizacije HDZ-a i njegovih satelitskih parastrančica, omogućujući tako Plenkoviću i Milanoviću poništavanje svih odluka građana ove naše Zlatne regije. Zapamtite, ovo su ljudi koji regionalizaciju i decentralizaciju nazivaju "destabilizacijom RH".
Iskoristimo naše prirodne resurse, kontrolirajmo naše izvozne proizvode; ojačajmo prehrambenu i inu industriju, krenimo u ubrzani razvoj informatičkih tehnologija što će nam omogućiti prednosti u svijetu koji ubrzano kreće naprijed uz načela održivog razvoja. Jedna od ključnih prednosti Dalmacije ‘80. godina XX. stoljeća bila je njezina sposobnost izvoza specijalizirane robe, posebno specijalnih brodova na najbolje naručitelje na svijetu.
EU je dobra stvar, ako vlast učini da bude dobra, no Hrvatska vlada samo uhljebljuje po Bruxellesu, a ne radi ništa za dobrobit RH i njenih građana u toj nadnacionalnoj organizaciji. Stoga, bez obzira jeste li na referendumu glasali za ili protiv članstva RH u ovoj organizaciji, složit ćete se kako Dalmacija treba otvoriti svoje predstavništvo pri EU, jer će jedino tako biti igrač na dinamičnoj europskoj gospodarskoj sceni. Neka o tim stvarima ne odlučuje nezainteresirana, neizabrana, nedemokratska vlast udaljena 400 kilometara. I završimo više sa smiješnim “demokratskim” procesom dosljednog glasovanja za ultra fašističke stranke i njihove satelitske parastrančice (HDZ, Domovinski Pokret, MOST, Živi zid, Pametno, Centar, HGS...), ali i za lažne socijaldemokratske stranke navodnog lijevog centra (SDP, HNS, Možemo, Nova ljevica, Radnička fronta...). To je najveća uvreda od svih za Dalmaciju.
Dalmacija je do prije 100 godina imala svoju valutu – dalmatinsku lyru (lyra = lira). Rečeno je, još tamo 1992. kako nam se neće dopustiti koristiti lyru. Pa nitko o tome ni ne razmišlja. Ipak, unutar nacije jednakih, netko bi mogao pomisliti kako kuna pripada svim građanima RH, ali očito ne. Nekima pripada više, dok drugima ne pripada nikako. Zašto onda autonomna Dalmacija ne bi mogla imati svoju valutu i vlastitu središnju banku – zašto ne bi (pitam čisto iz znatiželje)? HNB je klirinška banka (zašto se ne zove Narodnom bankom Republike Hrvatske?), pa zašto onda Dalmacija jednog dana ne bi mogla imati vlastitu klirinšku banku, koja će odradit svoj posao za Dalmaciju s njenom lyrom koja bi zauzela svoje mjesto na međunarodnom novcu tržišta.
Mirovine u RH među najnižima su u Europi, tako da postoji samo prostor za napredak u autonomnoj Dalmaciji. Oni koji primaju državnu mirovinu nastavit će to činiti. Treba se usprotiviti svakom micanju mirovinskog fonda iz ruku države, jer od uplaćivanja mirovina u komercijalne banke, po trenutnim pravilima – nema kruha.
Granica se uvijek prikazuje kao trnovit problem, ali granica između autonomnih regija u devoluiranoj državi nisu tvrde, a čak i da jesu, sigurno nam ne bi bilo teško nositi i predočiti passapuarte (putovnice) – to se već događa na domaćim letovima kao oblik identifikacije. I ovako u avion ili međugradski autobus ne možete bez COVID potvrde. U skorije vrijeme neće biti potrebno ojačati granicu između Dalmacije i Hrvatske, jer granice regija su samo administrativne, ne i stvarne.
One koji kažu kako se autonomna Dalmacija ne bi mogla obraniti, ne želim uvrijediti kada kažem kako Dalmaciji ne treba vojska jer joj realno ne prijeti invazija ni od koga. Dve države u okruženju su ili članice NATO-a ili pod patronatom EU i međunarodnih vojnih snaga. Dalmaciji najveća prijetnja dolazi od Herecgovaca, Slavonaca i Purgera koji u njoj provode naci-neoklerofašističku agendu. Usput, Dalmacija ima ponosnu vojnu povijest, što je dokazala 1941. kada je prva osnovala partizansku jedinicu koja se suprostavila talijanskim fašistima, njemačkim nacistima, ustašama i četnicima.
Kako je najveća nada za Dalmaciju – DDF – dosad prošao u svojoj potrazi u službi dalmatinskom narodu? Što se tiče kvalitete života, ta inicijativa predlaže mnogo toga, ali nekoliko stvari pada na pamet: baby boxovi, koje bi trudnice dobivale u rodilištima s punom opremom za prvih mjesec dana bebina života, besplatne školarine u osnovnim i srednjim školama te na sveučilištima + besplatni udžbenici; besplatni recepti za sve; besplatna osobna i medicinska njega; besplatno putovanje autobusom za mlađe od 19 godina, starije od 60 godina i osobe s invaliditetom; ukinute naknade za parkiranje u svim bolnicama; besplatni školski obrok za svu školsku djecu, izgraditi 100.000 novih gradskih kuća po uzoru na nordijske zemlje...
Progresivne politike mijenjaju živote i vrijedi zapamtiti, ako se nešto već dugo radi na određeni način, to ne znači kako je to dobro i kako se ne može učiniti bolje ili drugačije. Možemo li biti dovoljno radikalni i razmotrimo provedbu sheme zajamčenog minimalnog dohotka od 1250 € u Dalmaciji, sustava socijalne skrbi koji svim građanima ili obiteljima jamči prihod dovoljan za život?
Takve stvari za budućnost možemo odlučivati samo ako sami preuzmemo kontrolu nad svojom sudbinom. Autonomna Dalmacija u kojoj će opći izbori odlučiti koja politička stranka preuzima kontrolu nad budućnošću Dalmacije – neka se o tome odlučuje u Dalmaciji, ne u Zagrebu.
Uvijek me ljutilo što nam se stalno govori kako smo za svoj opstanak ovisni o Zagrebu i koliko bismo trebali biti zahvalni za mrvice bačene s Markova trga, dok nam otimaju milijarde godišnje, ali ako smo postali takav teret, zašto nam ne daju autonomiju, pa će biti bez tog tereta? Zašto nas silno žele zadržati u balkanskom melting potu? Ako smo tolika financijska obveza, pustite nas, ali, ako želite da ostanemo rascjepkani na šest dijelova bez prava donošenja ikakvih odluka? Zašto ne iznesu koherentan i uvjerljiv argument za to – stalna negativnost i zastrašivanje zvuče prilično šuplje. I više ga ne kupujemo.
Hrvatska i Slavonija bi bila znatno smanjene ako bi Dalmacija bila autonomna. Preko 70% sredstava ostali bi u njoj, pa investiranje dalmatinskog novca u klerofašističke mafijaše i njene sumnjive, koruptivne poslove po Slavoniji više ne bi bilo moguće. I doista, ako smo svi ravnopravni, zašto bi Dalmaciji trebalo dopuštenje da sama uređuje svoja pitanja, pa tako i pitanje njene reintegracije i autonomije? Anketno, građani Dalmacije su se masivno izjasnili za opciju reintegracije i autonomije (65%) – to je njihovo demokratsko pravo te to od RH traži Europska Unija i to je ono se mora poštivati.
Ako građani Dalmacije, jednog dana na referendumu glasaju za autonomiju, naše će slavlje odjeknuti diljem svijeta. No, ove promjene se neće dogoditi preko noći i naravno uslijedio bi poprilično dug prijelazni rok, ali idemo korak po korak – prijeđimo tu crtu, učlanimo se u DDF, imajmo dovoljno vjere u sebe i u Dalmaciju i uzmimo svoju sudbinu u svoje ruke kao autonomna, reintegrirana, ponosna i slobodna zemlja.
Comments