Piše: Robert Caruza
Razmišljajući zadnje vrijeme o Dalmaciji, sve češće pomišljam na izjave raznih zagrebačkih političara kako će od Dalmacije napraviti novu Toscanu ili novu Provenceu.
Početak priče je jedna krasna metafora. „Regio Dalmatia“ – zabilježio je na latinskom mletački dužd, Tommaso Mocenigo 1420. godine na marginu svoga Ugovora o zaposjedanju Dalmacije. Time je utjelovljena želja građana Dalmacije da se otrgnu od okova mrskih im Mađara i vrate se u društvo kojemu pripada – romanima s pogledom na Mediteran.
Iz toga se Dalmacija pretvorila u živopisnu regiju, mediteransku idilu, oplemenjeno divljaštvo, zabačeni dio istočnog Mediterana, ali nikada Balkan – bar ne do početka 1980. Nesretni vidikovac s pogledom kroz zapadni prozor Europe, točka koja se gubi u izmaglici – razmišlja u sebi onaj tko je duže vremena proveo u ovoj regiji, tko svakodnevno prolazi Rivama i promatra nesigurne poglede prolaznika kojima su se ogadile sve nostalgije.
Stražar bez doma i zavičaja
Mnogi od nas ponekad pomisle kako nikad neće otići iz Dalmacije, kako će zauvijek ostati ovdje, gubeći vrijeme kao neki odavno zaboravljeni stražar. Njegovo stražarenje je suvišno, ali on ipak ostaje na svom mjestu jer se nema gdje povući, ne rukovodi se osviještenim lokal-patriotizmom, jer svojom besciljnom privrženošću samo potvrđuje svijest o uzaludnosti. Stoji na sred Rive, nije bitno kojeg dalmatinskog grada, kao stražar koji više nikom ne treba. Stoji, promatra i čeka. Čeka bez doma i zavičaja, poput mnogih koji ovako besciljno stražare. I ponovo se sjeti Sándora Márai-ja, koji kaže: „Kad je čovjek bez domovine, najednom će mu čitav svijet biti prisan i poznat.“ Tako postaje kozmopolit.
Sjećam se ovih misli iščitavajući ponovo redove koje sam prije nekoliko godina napisao za jednu talijansku knjigu o Dalmaciji, i te misli mi ni danas ne daju mira.
Zbog čega Dalmacija nije postala Toscana na granici između Mediterana i Balkana? A mogla je postati, jer se ovdje susreću mediteranska i balkanska kultura s primjesama ostavštine Rimskog carstva, isto kao što se u Toscani susreću mediteranska i srednjoeuropska kultura s istim primjesama. Ovi susreti dakako nisu lišeni konflikata, ali su utoliko uzbudljiviji i kreativniji. Kulturalna veličina ne krije se u ukidanju konflikata i razlika, već u njihovom kreativnom nadilaženju. Kao što se da vidjeti iz odlične monografije o Toscani čiji su autori Alex Vittorio Lana i Matteo Parigi Bini, zahvaljujući upravo ovom susretu Toscana je postala na pluralizam vrlo osjetljiva, kozmopolitska regija, i na taj način je čitava talijanska kultura postala bogatija za još jednu dimenziju: srednjoeuropsku.
Da nije pošla ovim putem, toscaneška kultura ostala bi provincijalna, kao što je ta regija bila u nekim razdobljima svoje povijesti: bez osobitog karaktera i bez vrijednosti, kao rimska provincija i ostalih talijanskih velegradova u kojem su nastajala drugorazredna djela lokalnog karaktera. Toscana bi posve potonula u provincijalnost da nije iskoristila veliku prednost svog položaja: bila je ujedno dio dva različita rubna područja. Kao što je to Dalmacija: regija na razmeđi jadransko-mediteranskog i balkanskog.
Pobjeda rubnih delova
Toscana je, dakle, iskoristila prednost što se nalazi na granici različitih kulturalnih zona – pokazalo se kako je ona bila važnija i od državne granice. Time je izvojevala pobjedu rubnih dijelova: na razmeđi dviju kultura uspostavila je zavidnu kozmopolitsku kulturu u kojoj je toscaneška kultura predstavljala specifičnu tvorevinu unutar talijanske. Štoviše, toscaneški govor danas je službeni jezik u Italiji. Toscana je predstavljala onaj filter preko kojeg se – kako pišu Lana i Bini – u talijansku kulturu uselila austrijsko-židovska, te nadalje čitava srednjoeuropska književna i umjetnička stigma i svijet života. A kakva je, i u europskim relacijama jedinstvena djela iznjedrila ova kultura, najfrapantnije pokazuju opusi renesansnih umjetnika i stvaralaca.
Preklapanja rubnih područja, dvojno rubno bivstvovanje karakterizira Dalmaciju, ta granična mediteranska regija. Njenu povijest određuje etničko šarenilo, i ovaj je regija od rođenja bila osuđena na sličnu ulogu rubnog područja kakvu je igrala i Toscana. Regija se prostire nadomak važnih prometnih pravaca, zahvaljujući more povezuje Mediteran i srednju Europu, a istovremeno na istoj točki se pružaju i kopneni trgovački putevi koji povezuju Balkan s Mediteranom. Nije dakle nikakvo čudo što je u trenutku mletačke okupacije – 1420. godine – napredovali njeni gradovi, koji su nosili više imena: latinsko, mletačko i narodno na dalmatskom jeziku.
I ova imena simboliziraju njegove duhovne zadatke za koje se pokazao izuzetno pogodnim. Ovdje su zajedno živjeli i stvarali materijalna i duhovna dobra podjednako: Dalmatini, Slaveni katolici, Slaveni pravoslavci, Austrijanci, Mađari, Židovi, ostaci Ilira – Albanci – i još mnogi drugi.
Dalmatinski sabor
Kad se osvrnemo na dalmatinsku povijest, odmah ćemo uočiti kako je u ova regija, do 1990. bila izrazito građanskog karaktera, a za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, punu političku aktivnost razvila kroz Dalmatinski sabor koji je veoma dugo bila jedna od najvažnijih institucija pune dalmatinske autonomije. Ovdje je rođeno prvo moderno narodno kazalište na području Europe, Theatr’ de Pharo (Hvarsko kazalište) iz 1617. Istovremeno je u drugoj polovici XX. stoljeća, u okviru nekadašnje Jugoslavije, pokrenut časopis Autonomija koji je ‘60. i ‘70. godina u relacijama čitave dalmatske kulturne scene emitirao nove, snažne impulse, i na duhovnom planu pripremao ljude za sve one promjene koje su i uslijedile u drugoj polovici ‘80. godina.
U svojim sretnim vremenima Dalmaciji je polazilo za rukom biti poprište događanja različitosti, i u tom pogledu, ova regija nije bila nikakav melting pot, već su se miješanjem kultura obogaćivale nacionalne kulture.
Povijest Dalmacije podsjeća, da je upravo na ovim rubnim područjima započeta, kako bi Jacques Derrida rekao, „kreolizacija“ nacionalnih književnosti. Na ovim rubovima izniknula je postnacionalna ideja – nisu se prevodila samo pojedinačna djela, već je potreba prevođenja postala dio svakodnevice građana, što znači da su ljudi svakodnevno prevodili jednu kulturu, jedan kulturni obrazac na drugi.
Talijanski biskup, Celso Constantini primijetio je, pišući o Zadru, da se tamo „i najgluplji ljudi rađaju sa znanjem četiri jezika“. E pa, bilo je razdoblja, kada su članovi dalmatinske srednje klase, oni koji su iole držali do sebe, govorili najmanje četiri jezika, batelanti i drugi lučki radnici tečno su govorili i više njih, a u birokratskoj praksi bilo je posve prirodno ako neko prodaje ili kupuje konja, sklapa u najmanju ruku četverojezični kupoprodajni ugovor, na dalmatskom, talijanskom, njemačkom i slavenskom jeziku.
To je tada na ovim rubnim područjima bila norma i kanon. Ova norma postaje prihvaćena od strane današnjeg europskog građanina tek posljednjih nekoliko desetljeća, jer taj građanin danas sve češće dospijeva u slične situacije. Europski građanin u svom svakodnevnom životu prevodi jednu kulturu na drugu, zbog toga što ga sve brži tempo života i sve dinamičnija društvena mobilnost, virtualizacija granica, globalni ekonomski tijekovi te informativno društvo primoravaju, ili ga usmjeravaju u džunglu identiteta. A to dovodi do unutrašnjeg razjedanja do tada naizgled čvrste strukture vlastitog identiteta. Ono što je do tada po njegovom uvjerenju bilo čvrsto, tijekom svakodnevnih prevođenja kultura postaje meko, rastresito, i tada pojedinac često sa zaprepaštenjem shvaća koliko je griješio kad je određivao vlastito ja. Ova pojava je posebno prisutna u europskim megalopolisima.
Pogubnost etničke čistoće
Toscana je bila i ostala svojevrsni seizmograf, desetljećima ranije najavljivao je kakvi će se duhovni pokreti pojaviti u Londonu, Berlinu, Parizu. Nije ni čudo što je Alex Vittorio Lana, jedan od glasnogovornika ovog seizmografa rekao: „Etnička čistoća vodi do rahitisa i gušavosti“.
Ispostavilo se, međutim, kako Dalmaciji nije baš uspješno pošlo za rukom ukrstiti njen prirodni kozmopolitski narativ i partikularni duh, kao što je to sjajno uspjelo Toscani i Provencei. Nije riječ samo o dalmatinskoj drami, čitavom podneblju prijete bolesti o kojima govori Lana. Jednonacionalna država pobijedila je rubne regije, dok se u centrima, odnosno u zapadnoeuropskim regijama i velegradovima događa ono što se u Dalmaciji događalo od 1420. do 1985.
Šta se to događa u Europi? Na limesu XX. i XXI. stoljeća Umberto Eco dobro je zapazio kako u današnjoj Europi polako nestaje razlika između „migracije“ i „imigracije“ – XIX. stoljeće bilo je stoljeće „useljavanja“, i taj trend se nastavio i u XX. stoljeću. Istovremeno je, međutim, počeo i proces seobe. Razlike su velike. Seobe su počele u XX. stoljeću i Eco smatra kako će XXI. stoljeće biti „stoljeće seoba“.
U čemu je razlika? Imigracijski procesi mogu se politički kontrolirati, dok seobe izmiču svakom nadzoru. Kad je riječ o useljenicima, mogući su pokušaji getoizacije stranaca, u slučaju seoba je to neizvodljivo. U novom stoljeću, piše Eco, Europa će biti poprište kultura različitih rasa. Nalikovat će na nekadašnju rimsku civilizaciju. U velikim europskim megalopolisima, u sve većoj mjeri postnacionalnim prijestolnicama, u Londonu, Parizu i Berlinu, sve se to već odigrava pred našim očima.
Nasuprot ovim pojavama, u nekad etnički šarenim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim rubnim područjima, danas se odvijaju sasvim suprotni procesi. Europu više ne dijeli onaj znameniti sporazum s Jalte, podjela, linija razdvajanja – bar u ovom trenutku – pojavljuju se koncepti nacionalnih, točnije rečeno: nacionalističkih, šovinističkih država. Zapadnoeuropski centri postaju nacionalno sve heterogeniji, dok se periferija nacionalno homogenizira. Nekadašnja etnički šarena europska rubna područja se homogeniziraju, postaju jednonacionalna, pod pritiskom profašističke stranke na vlasti. Ovaj proces iznenađuje baš stoga što su dugo vremena upravo rubna područja bila etnički heterogena.
Novi svijet
Dalmatinska apovijest je u tom pogledu paradigmatska. U prvoj polovici XX. stoljeća u regiji su živjele tri dominantne nacije: Dalmatini, Slaveni katolici (Hrvati) i Slaveni pravoslavci (Srbi). Osim toga u značajnom broju ovdje su živjeli Talijani, Nijemci, Mađari, Židovi, Muslimani/Bošnjaci... Tragovi ove velike kulturalne tradicije još su i danas primjetni, pomislimo samo na razdoblje od prije trideset-četrideset godina, kada nam se činilo kako je Dalamcija dobila jednu sasvim novu kulturalnu auru, čiji izraz i, na neki način, bilanca, na najvišem umjetničkom nivou predstavlja novi svijet, u kojem su na dalmatskom toposu duboke tragove ostavili narativi drugih nacionalnosti. Tim putem kretali su se brojni predstavnici mlađih generacija. U tim godinama s pravom se pojavila nada kako će Dalmacija postati nekakva nova Toscana, što znači – važan europski vidikovac.
Danas je ova slika blijeda i daleka. Kultura nije u stanju popraviti ono što je politika pokvarila. Politika konca XX. stoljeća je učinila svoje. Demografska slika ovog podneblja je promijenjena. Nijemci i Talijani su između 1947. i 1953. prognani, broj Židova je smanjen za vrijeme II. sv. rata i sad je zanemariv, a Dalmatini su nasilno asimilirani u tri vala, prvi put od 1921. do 1941., drugi put od 1941. do 1945. i treći put od 1990. do danas. Ono što je karakteriziralo Dalmaciju, iz godine u godinu potiskivano je u drugi plan. Danas je u tom pogledu riječ samo o perifernim, na margine nacionalne države potisnutoj kulturi. Prijeti opasnost kako će skupa s tim čitava dalmatinska tradicija biti svedena na muzealiju koju ćemo s vremena na vrijeme pokazivati strancima poput kakvog ethno sela.
Je li moguće ponovo oživjeti ovu apokrifnu tradiciju – o tome se moramo izjasniti MI. Pitanje je, hoće li kultura biti jača od politike koja građanima zadnjih 30 godina nije donijela mnogo dobro? Zadatak je pred nama, pred svakim građaninom Dalmacije.
Comments