Piše: Loredana Simone
Stanovnici Dalmacije već 33 godine trpe zakidanje svih mogućih radničkih i opće ljudskih prava; trpe silovanja, nasilje, ubojstva, raseljavanja. I šute. No, u svjetskoj povijesti je bilo slučajeva bunta protiv vladara. Čak i onog ekstremnog.
Od raspisivanja prvih demokratskih izbora nakon 50 godina 1990. ne prestaju napadi na Dalmaciju. Vladajuće stranke, kako na lokalnom nivou tako i na državnom. Od 30. svibnja 1990. do 31. prosinca 1999. ubijeno je 2400 osoba dalmatske nacionalnosti. Od 1. siječnja 2014. do kraja 2022. još 700. Od 30. svinja 1990. do kraja 2022. 150 000 pripadnika, nepriznate, dalmatske nacionalnosti je protjerano iz svojih domova, a na njihova ognjišta dovedeni su bosanskohercegovački katolici, Janjevci, Vojvođani, Srbi, Crnogorci i ostali.
U istom razdoblju, uništile su se sve dalmatinske tvornice, najveći broj njih bili su uspješni izvoznici, plaće su nikad niže, inflacija nikad veća. Dalmatine i Dalmatini se siluju ne samo fizički već i verbalno i mentalno. Originalni stanovnici Dalmacije – Dalmatini kao i došljaci (Dalmatinci) su sve nezadovoljniji stanjem u društvu. Unatoč tome, šute i trpe.
Ovakva praksa je nezabilježena u svijetu.
Kultura prosvjeda u Francuskoj
1789. značajna je godina za Francusku, Europu, ali i cijeli svijet.
Nakon godina ponižavanja Francuzi su 14. srpnja 1789. pokrenuli demonstracije koje dovele do pada kraljevske obitelji i uspostavu Republike. Kralj Louis XVI. bio je zatočen dvije godine kada mu je odrubljena glava kao i njegovoj supruzi, kćeri poznate Marije Terezije, Mariji Antoinetti. Demonstracije su vodile prema neredima, a oni su doveli do građanskog rata.
Iz cijele te gungule izdvojio se Napoleon I. Bonaparte koji se 1804. okrunio za kralja i donio svoj kodificirani zakonik, prvi u Europi nakon Justinijana. Gubicima Napoleonove vojske kod Borodina 1812. Francuzi ponovo pokreću val demonstracija koje su kulminirale nakon poraza kod Waterlooa 1815.
Francuska revolucija 1830. godine, poznata i kao Julska revolucija, odnosno Druga francuska revolucija ili na francuskom „La Revolution Trois Glorieuses“ dovela je do pada kralja Charlesa X., vladara iz dinastije Bourbon te uspona njegovog rođaka, Louisa-Philippea I., vojvode od Orléansa, koji je kasnije, nakon 18 nestabilnih godina kraljevanja, i sam zbačen. Revolucija je rezultirala smjenom ustavnih monarhija – Bourbonske restauracije i Julske Monarhije – zatim prelaskom moći s dinastije Bourbon na njezinu bočnu lozu Orléans, kao i smjenom načela narodnog suvereniteta nauštrb nasljednog prava francuskih vladara.
Novi val demonstracija nazvan Proljeće naroda u Francuskoj krenuo je 1847. i trajale su do 1849. Pariške demonstracije bile su okidač za mnoge druge demonstracije diljem Europe 1848. godine. U Francuskoj su društvene napetosti započele u srpnju 1847. kada je vlada Françoisa Guizota odbila zahtjeve za proširenjem prava glasa, a vrhunac su dostigle 22. veljače 1848. nakon što je ponovno odbijen isti zahtjev. Tada su radikalniji dijelovi pariškog društva započeli s podizanjem barikada i uličnim sukobima s policijom. Dana 23. veljače Guizotova vlada podnijela je ostavku, ali su 24. veljače ulični sukobi još više ojačali pa je kralj Louis Philippe istog dana abdicirao. Već sljedeći dan proglašena je Druga Republika i uvedeno opće biračko pravo.
Kultne 1968. došlo je do još jednih velikih demonstracija u Francuskoj. U svibnju 1968. godine, došlo je do serije građanskih nemira koji su se manifestirali kao demonstracije i opći štrajkovi, odnosno okupacija tvornica i sveučilišta. Na svom vrhuncu, prosvjedi su praktički blokirali cjelokupno kapitalističko gospodarstvo Francuske. Prosvjedi su u jednom trenutku dosegli takvu fazu da su se politički lideri bojali građanskog rata ili revolucije, a nacionalna vlada je u jednom trenutku prestala funkcionirati nakon što je predsjednik de Gaulle tajno napustio zemlju na nekoliko sati.
2018. krenuo je posljednji val demonstracija u Francuskoj nazvani „Žuti prsluci“ koji se proširio u druge europske države. Demonstracije su u Francuskoj izrasle iz otpora poskupljenja životnih uvjeta, novom oporezivanju, smanjenju životnog standarda i prijedlogu da se u mirovinu ide sa 67 godina života. Demonstracije su se najviše odnosile na poreze koje je Macronova vlada uvela na dizel i benzin, s ciljem poticanja građana na kupnju električnih automobila. Pandemija Coronavirusa zaustavila je proteste koji su se nastavili 2022. i 2023. zbog prijedloga zakona o odlasku u mirovinu sa 67 godina. Iako ovi protesti nisu polučili razultate smatraju se uspješnima zbog broja stanovnika koji su izišli na ulice.
Neke države nemaju demonstracije, štrajkove i građanski neposluh kao otpor vlasti, već smjene vlade.
Italija – 40 vlada u 47 godina.
Italija, države iz koje dolazi sladoled, opera i moda, često dolazi do kriza vlade. Od 2008. do 2019. promijenjeno je šest premijera. Od 1946. do 1993. promijenilo se 40 vlada.
Nakon općih izbora i procesa pregovora koji su uslijedili, koalicijska vlada formirana 1. lipnja 2018., na čelu s premijerom Giuseppeom Conteom, pala je 20. kolovoza 2019..
Koalicijska vlada koju su formirali Pokret pet zvjezdica (M5S) i ultradesničarska Liga Nord, ušla je u krizu početkom kolovoza 2019. nakon što je Liga zatražila prijevremene izbore, a pala je nakon što je Conte podnio ostavku.
Imena premijera koji su na čelu vlade bili u od 2008. do 2019. i dužina njihovih mandata su sljedeći:
Giuseppe Conte: 1. lipanj 2018. – 20. kolovoz 2019. (15 mjeseci)
Paolo Gentiloni: 12. prosinac 2016. – 1. lipanj 2018. (skoro 18 mjeseci)
Matteo Renzi: 22. veljača 2014. – 12. prosinac 2016. (34 mjeseca)
Enrico Letta: 28. travanj 2013. – 22. veljača 2014 (10 mjeseci)
Mario Monti: 16. studeni 2011. – 28. travanj 2013. (skoro 18 mjeseci)
Silvio Berlusconi: 8. svibanj 2008. – 16. studeni 2011. (skoro 43 mjeseca).
Od šest vlada u deset godina, niti jedna nije izdržala punih 48 mjeseci, odnosno pune godine. Najduže je na vlasti bila vlada Silvija Berlusconija, ali je i ona bila prisiljena ići na prijevremene izbore.
Kad Srbija poludi
I Balkan ima svoj građanski neposluh. Srbija također ima povijest nemira, smjena nasilnih vlasti te građanskih prosvjeda i građanskog neposluha.
Prisjetimo se samo razdoblja zadnjih 30ak godina.
1987. krenula je takozvana Antibirokratska Revolucija, poznatija kao Jogurt revolucija. Bio je to period srpske povijesti koji je započeo 8. sjednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 1987. godine, a završio se početkom 5. listopada 1989. kadrovskim promjenama koje su omogućile ukidanje autonomije jugoslavenskih autonomnih pokrajina Kosovo i Vojvodina, kadrovskim promjenama u Crnoj Gori i prevlast Srbije u saveznim tijelima vlasti. Te su revolucije dovele do uspona i učvršćivanja Slobodana Miloševića na poziciji moći.
1989. je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević poručio na Gazimestanu, Republika Kosovo u govoru povodom šest stoljeća od Bitke na Kosovu, kako nisu isključene ni oružane bitke, što su mnogi protumačili kao najavu rata i početak borbe za teritorijalno proširenje i prekrajanje granica tadašnje Jugoslavije, koju je već potresala duboka kriza međunacionalnih odnosa.
9. ožujka 1991. održali su prvi veći prosvjedi srpske oporbe protiv režima Slobodana Miloševića. Već od prijepodnevnih sati, tisuće građana ispunili su središnje beogradske ulice. Međutim, policija je zapriječila prilaz Trgu Republike. Oko podneva, masa je uspjela probiti policijske kordone i osvojiti Trg. S balkona zgrade Narodnog kazališta, prisutnima su se obratili Vuk Drašković i ostali oporbeni čelnici. Milošević se, međutim, odlučuje obračunati s demonstrantima. Naređuje policiji neka grubom silom rasturi prosvjed. Sat kasnije nakon osvajanja prostora ispred Trga Republike, policija iznenada baca suzavac u masu i nastaje opća tuča i kaos u centru grada. Odmah sutradan, 10. ožujka, beogradski studenti počinju s prosvjedima u centru Beograda. Njihovi su zahtjevi bili ostavka ministra policije, smjena rukovodećih ljudi državne televizije, i puštanje iz zatvora svih uhićenih (među kojima je bio Drašković).
Demonstracije u Srbiji 1996. — 1997. označavaju građanske i studentske prosvjede protiv vlasti Slobodana Miloševića, koji su održani širom Srbije, od polovine studenog 1996. godine do kraja veljače 1997. Demonstracije su započete u Nišu, a kasnije su se vrlo brzo proširile na sve veće gradove u Srbiji, pri čemu su se pristašama opozicije pridružili studenti, a u jednom trenutku i Srpska pravoslavna crkva na čelu sa patrijarhom Pavlom. Kao povod prosvjednici su imali izbornu prijevaru, odnosno odbijanje vlasti da prizna pobjedu opozicijskih stranaka, okupljenih u koaliciju „Zajedno“ na lokalnim izborima 1996. godine, ali se na njima, prvi put poslije raspada Jugoslavije i s tim vezanih ratova pokazalo duboko nezadovoljstvo stanovništva Srbije zbog teške socijalno-ekonomske situacije izazvane izolacijom i posljedicama međunarodnih sankcija.
Demonstracije 5. Listopada 2000. obilježile su 11 godina od nasilnog rušenja legalne i legitimne vlasti u A. P. Vojvodini, no to nije bio povod. Nakon objavljivanja kako je opozicijski kandidat Vojislav Koštunica na predsedničkim izborima dobio 49% glasova (1 p.p. manje od potrebnog) i kako će biti održan drugi izborni krug, Demokratska opozicija Srbije (DOS) pozvala je građane neka se 5. listopada 2000. godine okupe ispred Savezne skupštine kako bi se suprotstavili velikoj izbornoj krađi koju je Savezna izborna komisija provela po nalogu Slobodana Miloševića. Od najranijih jutarnjih sati prosvjednici su stigli u Beograd iz svih krajeva Srbije. Prosvjednici su ušli u zgradu Skupštine i zapalili je, kao i zgradu državne televizije (RTS). Demonstracije su trajale cijelu noć. Sutradan je balkanski krvnik, Slobodan Milošević priznao poraz. Nedugo nakon toga, predan je Haaškom tribunalu.
U kasnu jesen 2017. napadnut je opozicijski političar Borko Stefanović. Građani Srbije su se spontano okupili u mirne prosvjede pod nazivom “Krvave košulje”, koji je poslije prerastao u mirne demonstracije “1 od 5 miliona”. Mirne masovne proteste pokušala je trolati vlast diktatora Aleksandra Vučića. Nakon svake Vučićeve izjave, izjave Ane Brnabić, ili bilo kojeg političara iz redova vladajuće SNS, odnosno njihovih medijskih mogula na režimskim fake news medijima Pink, Happy, B92 i sl. broj prosvjednika je rastao. Prosvjede je 2020. zaustavila pandemija Coronavirusa.
Nakon ubojstva 8 djece i podvornika te ranjavanja isto toliko osoba u beogradskoj osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” od strane 13-godišnjeg dječaka 3. Svibnja 2023. te kopiranje zločina niti 30 sati poslije u selima pored Mladenovca, građani su se spontano digli sa sedam opravdanih zahtjeva. Srpski pomahnitali diktator Aleksandar Vučić, baš kao njegov uzor Slobodan Milošević, ali i on sam ranije 2018.-2020., pokušava trolati zahtjeve građana. Išao je toliko daleko da je pokušao napraviti vlastiti prosvjed koji je propao. Građanski prosvjedni pod nazivom „Srbija protiv nasilja“ nastavljaju se već šesti tjedan za redom, a od zadanih zahtjeva se ne odustaje.
Nizozemski ekstrem
Nizozemska se smatra kolijevkom suvremene europske demokracije. U njenom okrilju su postavljene norme za moderne inačice premijera, ministara i parlamentaraca.
Ipak, ova država krije jedan od najmračnijih povijesnih događaja Europe, točnije činjenicu kako su bijesni Nizozemci 1672. mučili, ubili, raskomadali i djelomično pojeli premijera Johana de Witta, dok su nepojedene dijelove prodali po “paprenoj cijeni”.
Johan de Witt je zaboravljena povijesna osoba, nizozemski političar koji je sa svojih 28 godina postao premijer mlade Nizozemske Republike. Zbog svojih diplomatskih vještina sklopio je mir s Engleskom, te politički i vojni savez s Engleskom i Švedskom. Dva desetljeća je odolijevao napadima Francuske i Španjolske, dok je na uzici držao monarhiste i zahtjeve mladog princa od Orangea neka postane novi kralj te nestane republika.
Johanu je popularnost osigurana i pobjedama njegova brata Cornelisa nad Englezima i rastom nizozemske trgovačke i prekomorske moći. U 20 godina de Wittove vladavine Nizozemci su imali prevlast na moru zahvaljujući najboljoj i najmodernijoj ratnoj i trgovačkoj floti.
Pa ipak 1672. je u nizozemskim povijesnim analima zabilježena kao “užasna godina”, jer je Louis XIV. okupirao velike dijelove republike, te se nezadovoljni narod okrenuo prema princu od Orangea Williamu III. tjerajući de Witta na ostavku.
Johanov brat je bio uhićen i mučen kako bi priznao veleizdaju protiv Williama III., no Cornelis je izdržao mučenje i nije potpisao izjavu o veleizdaji. William je organizirao Cornelisov egzil, a na dan njegovog oslobađanja i protjerivanja posjetio ga je Johan. Tijekom posjete haškom zatvoru, William je opozvao zatvorsku gardu te je organizirao okupljanje monarhista. Uskoro se prosvjed pretvorio u bijesnu rulju koja je braću de Witt izbacila iz zatvora, svezala ih za konje te ih je vukla ulicama Haaga sve dok njihova okrvavljena tijela nisu naopako okačena o vješala.
Rulja je rukama ubila obješenu braću, a nakon toga su se de Wittovi počeli komadati. Postoje zapisi kako su neki jeli njihovu jetru, drugi su se hvalili kako su pojeli oba oka Johana de Wita. Neki smatraju kako je to pretjeravanje, no također postoje zapisi kako su se raskomadani dijelovi tijela braće de Witt prodavali za deset srebrnjaka kao krvavi trofeji i suveniri.
Nitko ne govori kako bi Dalmatini i Dalmatinci trebali nekoga ubiti i pojesti, ali bi trebali biti svjesni onoga što joj velikohrvatska neonacistička klerofašistička antidalmatinska kriminalna organizacija zvana hrvatska politika radi. Stanovnici Dalmacije trebaju se ugledati na zapadnu demokratsku praksu i tražiti smjenu onih koji ih pljačkaju te guše njihova osnovna prava i slobode.
Comments