piše: Karlo Morosin
Kada bi Dalmacija mogla sama govoriti, što bi rekla za ovo što joj se događa danas? Bi li bila sretna? Ili umoran od gaženja, uvreda i razočaranja?
Dalmatinske ulice obljepljene plakatima i išarane grafitima nisu ništa novo. Bilo je plakata u prošlosti i to u mnogo većem broju, a neki od njih poput onog „Gotov je“ bili su uvod u novo političko poglavlje Dalmacije koje nas je trebalo odvesti daleko od mračnih devedesetih i daleko od onog što je i danas naša realnost.
Franje odavno više nema, ali nije to bio primarni cilj demokratske revolucije, niti bilo čiji nesretni završetak, već baš suprotno – ti dani, mislili smo, značit će početak jednog puta prema sreći i obnovi, s kojeg nikada nećemo skrenuti.
Skrenuli smo u pogrešan smjer, i to ne na jednom već na stotinu raskrižja i negdje usput se izgubili i otišli toliko daleko da se sada više i ne sjećamo odakle smo došli, kamo smo krenuli i kako je sve počelo. Povjesničari i još poneki kažu kako se društvo koje zaboravlja svoj identitet, svoj jezik, svoju tradiciju i svoje korijene kreće prema svom nestanku. Ja kažem kako društvo koje zaboravlja greške kojima se uništavalo živote nekoliko generacija svojih građana i građana drugih društava, nikada ne može krenuti putem svoje obnove.
Zbog toga me je u uvijek obraduje susret s ovo još malo entuzijasta koji su ostali živjeti u našoj Dalmaciji, njihove reči, optimizam i osmijeh, uprkos kaosu i mulju u kojem naša regija tapka ovih godina, razoružana pred naletima zlobe i bezobraštine onih koji su na zlobu i bezobraštinu sebi dali pravo, krijući ga pod maskom političke svakodnevice. I dalje potpuno razočaran mlakim otporom dalmatinske "političke i ekonomke elite", na internetu i društvenim mrežama pronalazim znatno svrsishodnija reagiranja na ugnjetavanje Dalmacije, njenog stanovništva i njenih gradova, i to među tekstovima onih koji su silom gurnuti na margine društva ili onih koji su iz straha, umora ili nekog trećeg razloga, sami izabrali biti marginalizirani.
Kad već spominjem one koji su sami izabrali da budu marginalizirani, a tu mislim na brojne mislioce, politologe, povjesničare, ekonomiste, sociologe, književnike i ostale, najjednostavnije rečeno, pamet Dalmacije, tu također moram izraziti svoje nezadovoljstvo činjenicom da su u nekom trenutku jednostavno posustali, odustali i postali nevidljivi za većinu Dalmatina/Dalmatinaca. Nikada mi neće biti jasno šta se postiže neformalnim sastancima spomenutih, čije zaključke nitko ne čuje i ne zna. Vrijeme je da se svi koji su odustali i koji su se povukli, okupe i ujedine, a potom jasno nastupe sa stavom koji će obraniti dalmaciju od gaženja onih koji je nisu dostojni, pa da još sto puta budu moji sugrađani.
Kada bi Dalmacija mogla sama govoriti, što bi rekla za ovo što joj se događa danas?
Bi li bila sretna? Ili umoran od gaženja, uvreda i razočaranja?
Neću ni spomenuti one koji su ukinuli Dalmaciju i iscrtali neke zamišljene karte nekakvih tamo županija, ili one za koje je Dalmacija preko noći postala Južna Hrvatska. Lakrdijaši i cirkuski artisti za narodne mase. Proći će i njihovo vrijeme. Mene više brinu naši Dalmatinci, politolozi, sociolozi, ekonomisti, građani koji su se povukli u sebe, u svoje sobe i nestali. Razumijem da su razočarani politikantstvom, zloupotrebom ideja od strane brojnih, propuštenim godinama i brojnim razočaranjima koje smo svi koji živimo u dalmaciji doživjeli već mnogo puta.
Ali, pitam ih, šta sad? Zar ne vidite da su ovi lakrdijaši glasniji? Mediji željni senzacija daju im prostor da iskazuju svoje stavove u najgledanijim emisijama i najboljim terminima. Kao netko tko je također novinar i urednik redakcije informativno-političkog programa, mogu razumjeti novinara koji želi da njegova emisija bude najgledanija i da se o njoj danima priča, a ekstremisti će to iskoristiti za maksimizaciju promocije svojih suludih ideja i širenja laži te manipulacije gledateljima. Zbog toga se nadam da će i ova naša, dalmatinska elita, shvatiti kako postoje ideje oko kojih se možemo složiti, razgovori koje možemo voditi i planovi koje možemo napraviti, zajedno.
Neka napokon stranačka iskaznica, sukobi stari desetljećima i peškarijske priče ostanu iza vas. Kako mislite da nove generacije, momci i djevojke u dvadesetima s tek završenim fakultetima, nastaviti tamo gdje ste vi stali ukoliko ste nevidljivi i ne podržite ideje onih koji se iskreno bore za dobrobit Dalmacije? Dalmacija vas treba, a vi šutite. Imajte to na umu prije no sljedeći put pogrešno procijenite da vaše riječi više kom znači.
Comments