Rekordnu turističku sezonu, od osamostaljenja, potvrđuje i prihod od turizma te tako prema podacima HGK za 2016. godini devizni prihod od turizma u Hrvatskoj iznosi čak 18,01% BDPa, daleko najveći u Europi.
Tako smo rekordnu turističku sezonu 2016. godinu završili s 8,8 milijardi dolara (samo u Dalmaciji 7,6 mlrd dolara) deviznog prihoda od turizma što ukupno čini udio do 18,01% u odnosu na BDP. Također, prema podacima sustava eVisitor, koji sadrži turistički promet ostvaren u komercijalnim i nekomercijalnim kapacitetima te prema podacima sustava eCrew koji sadrži turistički promet nautičkog čartera, u Hrvatskoj je tijekom 2016. godine ostvareno 16,3 milijuna dolazaka i 91,3 milijuna noćenja, a navedeni rezultat predstavlja oko 11 milijuna više ostvarenih noćenja u odnosu na 2015. godinu.
Već godinama se oslanjamo na prihode od turizma koji doslovno spašavaju državu od bankrota, alarm koji dugo vrišti da nešto definitivno ne štima s hrvatskim gospodarstvom, no i dalje nema pravog odgovora i reakcije.
Naravno kako rast prihoda od turizma sam po sebi je odlična vijest, no ono što je zabrinjavajuće da petina prihoda države ovisi o jednom sektoru, a pogotovo o turizmu koji je sklon utjecaju raznih vanjskih faktora koje ne možemo kontrolirati. Dakle, gospodarski udio svih sektora u BDPu pokazuje određenu razinu otpornosti na gospodarsku krizu, što doslovno znači da cijela država ovisi o vremenskim prilikama ili ne prilikama u dva ljetna mjeseca.
To znači, ukoliko će srpanj i kolovoz obilježiti kišno i hladnije vrijeme duži period država ulazi u bankrot. Sigurnosti uvjeti u Republici Hrvatskoj su za sad povoljni i ne treba se previše hvaliti s time na sav glas kako ne bi isprovocirali neku neugodnu situaciju. Također, stanje na Mediteranu je daleko od idealnih i sigurno kako je jednim dijelom turistički promet preusmjeren i u Republiku Hrvatsku.
Optimalno bi bilo da je udio turizma u BDPu do maksimalnih 5%, no glavni problem nije turizam nego što svi drugi sektori nisu na puno boljoj razni. Pogotovo proizvodnja i izvoz koji bi uz turizma (cjelogodišnji) trebali biti naše glavne gospodarske grane. To nije problem turizma, nego lošeg stanja u državi tj. svih drugih gospodarskih sektora. Nažalost, to nam govori i kako smo već odavno „propali“ no kako toga nismo svjesni. Pitanje je što dalje i gdje će država nametnuti novac za svoje troškove. Već imamo bezbroj razno raznih nameta, nisku razinu konkurentnosti, veliku administraciju kao i preveliki javni sektor kojeg opet financira privatni sektor. Sve to i još mnogo toga strašno guši proizvodnju i poduzetništvo, pogotovo malo i srednje koji bi trebali biti baza, dok mladi ljudi i stručnjaci odlaze iz Hrvatske. Što dalje?
Jedan od naših glavnih turističkih problema je sezonalnost koja opet dolazi iz činjenice kako se strateški niti dugoročno ne bavimo razvojem turizma. Problem sezonalnosti zorno prikazuju dvije činjenice. Prva kako se čak dvije trećine turističkih noćenja realizira samo u tri dalmatinske županije te kako je čak 60 posto ukupnih turističkih noćenja realizirano tijekom dva ljetna mjeseca (srpanj i kolovoz).
Jedino rješenje produženja turističke sezone tj. jačanje pred i posezone je kroz kvalitetni sadržaj, a ne se oslanjat samo na sunce i more. Sve imamo i sve znamo, no i dalje prodajemo samo sunce i more. Koliko god se situacija mijenja iz godine u godinu sve je to presporo, više po inerciji i sve se svodi na pojedinačne slučajeve.
Turizam se sastoji od emocija, doživljaja i priča. Primjer tome je što sve više turista žele doživjeti od Rusa okupirani Krim, jer žele doživjeti kako je to biti pod okupacijom. Stoga, upravo naše autohtone, autentične, vjerodostojne i jedinstvene priče moramo staviti u službu turizma kako bi smanjili sezonalnost i ne bi ovisili o moru i suncu.
To je i sama esencija turizma – upoznavanje novih načina i kultura življenja kroz povijest, identitet, običaje, gastronomiju… Budimo to što jesmo – budimo Dalmatini, jer upravo to turisti žele doživjeti, okusiti i upoznati – naš dalmatski autohtoni doživljaj destinacije, a ne kopije.
Dakle, Republika Hrvatska ima najveći udio turizma u BDPu u Evropi, skoro 20%, i to nije dobro. Zašto?
Prihodi od turizma su velikom većinom privatni, njih 69% (najviše u rukama Purgera, Hercegovaca i Slavonaca koji imaju svoje apartmane u Dalmaciji), a troškovi su društveni (trošenje infrastrukture, zbog povećanog prometa; više smeća; veća potrošnja vode i struje; utjecaj na okoliš...).
Porezi na privatni smještaj u turizmu su smiješno mali (godišnji paušal po krevetu će i s najnovijim promjenama najviše moći biti 1000 kn godišnje po krevetu, što je iznos koji se pokrije u svega nekoliko dana iznajmljivanja - bizarno je da, dok vlasnici plaćaju takve smiješno niske poreze, njihovi radnici daju 50% svojih primanja za poreze), dok su troškovi opet društveni (udar na instrastrukturu - ceste, okoliš, povećana potrošnja struje, vode itd.).
Kako Republika Hrvatska ima sve manje proizvodnje i sve slabiju poljoprivredu, ono što se u turizmu troši su u velikoj mjeri uvozni proizvodi.
Turizam je jako nesigurna djelatnost, kako zna primjerice Egipat. Jedan teroristički napad ili izljev nafte i sezona ili više njih može biti upropašteno.
Posljedice turizma po Dalmaciju i standard života su potencijalno katastrofalne - uništavanje infrastrukture, betonizacija i apartmanizacija te gentrifikacija turističkih središta (npr. u centru Splita i Dubrovnika je sve manje stanovnika, a i Zadar ide u tom smjeru).
Nijedna se visokorazvijena zemlja ne oslanja na turizam kao na svoj glavni prihod. Turizam je niskoprofitna djelatnost s niskim plaćama i lošim poslovima. Horor-priče o radnicima iz hrvatskog turizma su općepoznate.
Comments