piše: Monia Stefanelli
Pokušat ću odgovoriti na pitanje. Znam, možda se nećete složiti, ali ne žurite sa zaključcima. Sačuvajte izljeve emocija za kraj.
Najprije, na šta se odnosi mutna i neodređena fraza „sve ovo“? Na razne stvari – od, recimo, smjesnog, planskog i malicioznog izgladnjivanja Dalmacije i njenog stanovništva, do razmnožavanja prelca u gnijezdu na boru. Krenimo redom.
Prije neki dan jedan je tiskani medij naveo čitatelje nek sebi postave pitanje prisustvujemo li završnom činu dalmatinske drame. Potpuno pogrešno. Nije u pitanju drama, nego političko-teroristička operacija nad Dalmacijom koja traje od 1815.; prisustvujemo, dakle, upisu novog vlasnika u vlasničke knjige nad Dalmacijom. To što se na dnu te knjige neće naći potpis guvernera ili prokuratora Dalmacije, već predsjednika Vlade Republike Hrvatske, nije nikakva drama – to je čista fašistička okupacija. Uostalom, niti jedan od pripadnika političke vlastele u Hrvata nikada nije stao u obranu Dalmacije, njenog identiteta i njenih vrijednosti, osim ono kratko vrijeme Mire Ljubić-Lorger, već su činili sve kako bi Dalmaciju što više uništili, njeno autoktono stanovništvo raselili, a njena bogatstva prigrabili.
Pošto je svoju sudbinu uplela u „svetu hrvatsku zemlju“, koja nikada do 1939. nije pripadala Hrvatskoj, velikohrvatska politička vlastela može spokojno održavati sjednice zagrebačkog Sabora – koji se zove Hrvatski sabor – kako bi na miru ocijenila ukupan umjetnički dojam velikohrvatskog fašistoidnog i grabežljivog iredentizma, a potom svekolikom nenačitanom puku ponudila odgovor na pitanje zašto je Republika Hrvatska tu gdje je, a Dalmacije nema nigdje.
Ne sumnjam kako će od dva odgovora tup i polupismen narod odabrati prvi, dakle pogrešan. Ako mogu ponuditi nacrt, taj odgovor će glasiti ovako: “Vranjo! Vranjo! Živijo nam Vranjo Tuđman!”.
Dalmacija na svojoj strani ima Ustav iz 1974., Mišljenje Badinterove komisije od prosinca 1991., i međunarodno pravo, a Hrvati svoje interese. Članovi dalmatske i dalmatinske zajednice brane svoja načela principe, a neoustaše svoje interese. Zalažemo se za poštivanje pravnih pravila, a pobjeđuje sirova sila. Ovo nije samo naš gubitak, jer su sa nama izgubili i svi oni kojima je stalo do prava i pravde.
Hajmo vidjeti kako to s pravom i pravdom izgleda, kada je o unutrašnjim prilikama u Dalmaciji riječ. Ne ponaša li se unutar svog feuda ovdašnja velikohrvatska fašistoidna i gramziva vlastela baš onako kako se na globalnoj sceni ponašaju oni koji su mnogo jači od nje. Uzmimo na primjer Putinovu mahnitu i apsolutno ničim izazvanu agresiju na Ukrajinu. Upornim odbijanjem spustiti se na koljena ruskom shizofrenom diktatoru, Ukrajinski narod jasno je stavio do znanja kako je ponos, samostalnost, sloboda i ljubav prema domovini iznad Putina i njegovih interesa? Zar se hrabrim otporom nisu narugali načelu pokoravanja jačemu? Zar time nisu doveli u pitanje svoju privrženost panslavizmu? Ništa od toga nije razlog da se pokore sili, već je bio razlog obrani vlastitog dostojanstva i identiteta.
U sukobu između nagona i načela, stanovnici Dalmacije su, sasvim neočekivano, prednost dali vlastitom nagonu za samoodržanjem, što bi se u stručnim politološkim knjigama nazvalo – poltronstvo. Sada Republika Hrvatska modificira zakone prema interesima Zagreba, Hercegovine i Slavonije, sve češće se sudara s Ustavom, riskira sukob s nervoznom EU, diže vrijednost profašističkih akcija, otvoreno se ruga zdravom razumu i Republiku Hrvatsku, iako članica EU, polako pretvara u new age horror priču s nesretnim završetkom u kojoj se dama koja gubi krv zove Dalmacija.
Ne spominjem new age horror priču slučajno. Dalmaciju s horror pričama iz ’90ih povezuju razne propuštene prilike. U prvom slučaju smo propustili priliku transformirati se od romansko-ilirskog plemena u naciju (za što imamo sve preduvjete: stanovništvo, prostor, jezik - doduše zabranjen Subašićevim banskim dekretom 1939., od XV. stoljeća do 1921. imali smo i vlastitu monetu, imamo vlastite nacionalne simbole: zastavu tako sličnu ukrajinskoj, grb, himnu pod nazivom “Povratak mornara”), uvažiti vlastitu želju za potragom za srećom kao autonomna reintegrirana regija, zajednički autorizirati vlastitu autonomiju, popraviti svoju poziciju, uštedjeti vrijeme i skratiti sebi put u prestižni europski klub; u drugom slučaju smo, bježeći od samih sebe i vlastitih želja, odbacili priliku potvrditi se kao građani, kako bi ropski ustrajavali u onome što jesmo prema samima sebi: miševi, gnomi, hulje i podlaci.
Nezainteresirani za sudbinu bližnjih, mi smo, zapravo, digli ruke od samih sebe i pustili nek ono najgore u nama odradi posao daleko bolje, efikasnije i ubitačnije od bitangi u kapuljačama i lister odijelima. Kao takvi, mi u Dalmaciji ne zaslužujemo „sve ovo“. Mi zaslužujemo još gore.
Kommentare