piše: Livia Marini
Slika u kojoj Dalmatinci na pregovore idu tako što bi jedva stali u onaj „splitski metro“, bez podrške s „ulice“ u vidu građana i prijetnjom prosvjedima nakon cjelokupnog procesa nije nešto što ulijeva strah u kosti fašistima koji već 30 godina uništavaju Dalmaciju.
Šesnaestog svibnja ove godine održali su se lokalni izbori. Dugo očekivana smjena lokalne vlasti nije se dogodila; najavljena izmjena izbornog zakonodavstva nakon što nije prihvaćen prijedlog saborske manjine za okupljanjem zajedničke radne grupe između vlasti i opozicije te kako bi dokument trebao biti gotov do 1. rujna prošle godine, a koji bi se trebao inkorporirati u domaće zakonodavstvo nije se dogodila. Stavovi o ovim procesima poprilično su podijeljeni. Neki tvrde kako su besmisleni, neki tvrde kako je to jedini način popravka izbornih uvjeta kako bi RH, a s njom i Dalmacija dobila iole slobodne i poštene izbore.
Može li se i na koji način opozicija izboriti za bolje izborne uvjete u kojima će biti zabranjeno satelitskim parastračicama sudjelovanje na istima i zašto u prethodnom periodu nije mogla više i snažnije grupirati i pripremiti teren radi jače početne pozicije u pregovorima možda su i ključna pitanja od kojih ovisi sam ishod na izborima.
Kao što znamo, sve manje građana izlazi na izbore, u Dalmaciji najmanje, smatraju taj proces bazično nedemokratskim i falsifikatom njihove volje, a vladajuća, profašistika, garnitura vlasti, kako na državnom tako i na lokalnom nivou, s manje od 30% dobivenih glasova važećih listića drži 100% vlasti.
Što se radilo od juna 2020. godine do danas?
Apstinencija birača na izborima 2020. godine, nije se dogodio samo zbog straha od širenja coronavirusa, trebao je biti prvi korak u procesu pritiska na vlast kako bi se poboljšali izborni uvjeti da su građani apstinirali dogovorno sa zajedničkim ciljem. S druge strane, izborni rezultati vjerojatno bi bili bolji po opoziciju kad bi imali znanja, volje i snage animirati razočarani dio biračkog tijela. Opoziciji u Dalmaciji nedostajao je jedan veliki protestni skup ispred njihovih predstavništava lokalnih vlasti, pa čak i na Markovom trgu, kako bi slika ispred Sabora bila ona koja bi u svijet poslala vijest o održavanju ne fer izborima u Republici Hrvatskoj.
No, taj izborni dan svakako nije bio prvi korak snažnog pritiska koji bi urodio plodom i kako bi opozicija mogla nastaviti s različitim vidovima pritisaka na vlast kako bi se izborni uvjeti popravili, jer je to jedini put. Ti pritisci mogu biti različiti – institucionalni (kroz ono što se može činiti kroz postojeće institucije iako ste van parlamenta), izvaninstitucionalni (kroz proteste i građanski neposluh) i međunarodni (primorati međunarodnu zajednicu kako bi oni izvršili snažniji pritisak na vlast kako bi se neke stvari unaprijedile, kontrolirale, kako bi se na neki način podvele pravu i zakonima). I sve ovo je prije svega morala učiniti ujedinjena opozicija uz eventualno podršku nekih drugih aktera koji žele doprinijeti ovoj borbi za slobodu koliko mogu.
Nadalje, vrlo lako i jednostavno, obzirom na minornu izlaznost u Splitu i ostatku Dalmacije prošle i ove godine, opozicija i organizacije civilnog društva morali su hitno zatražiti posredovanje promatrača EU odmah nakon izbora i dati veoma jasan zahtjev za poništavanjem izbora u ovoj regiji. Da, opozicija je morala inzistirati na tome; činiti izvaninstitucionalni i međunarodni pritisak kroz prosvjede i značajniji građanski neposluh s jedne strane i zalaganje kod međunarodne zajednice s druge.
Mogu razumjeti ako su u opoziciji i organizacijama civilnog društva smatrali kako nije potrebno ponavljanje glasanja za parlamentarne izbore u Dalmaciji, ali bilo je prilike organizirati ozbiljniji građanski neposluh kada su lokalni izbori u pitanju. Zaista, bilo je mogućnosti koliko vam srce poželi, a posebno u Splitu i drugim većim gradovima u Dalmaciji. Međutim, ništa od tog pritiska nije učinjeno, osim djelomičnog inzistiranja kod međunarodnih posrednika, ali realno gledano – bez ozbiljnijeg uspjeha.
Zakašnjeli prigovori
Jedino tko na bilo koji način ukazuje na loše stanje u Dalmaciji, pa tako i na ono političko, odnosno izborno su inicijative DDF i Dalmatinski klub, no njihova snaga još nije dovoljno jaka kako bi ispred splitske banovine doveli nekoliko tisuća ljudi i tražili smjenu gradonačelnika Puljka koji dolazi iz redova satelitske parastrančice koja je dobila 2,5 milijuna kuna od HDZ-a za svoje osnivanje.
Čak i da su DDF i Dalmatinski klub mogli s ovolikim zakašnjenjem učiniti nešto, njihova bi aktivnost morala izgledati drugačije. Slika u kojoj opozicija dolazi na pregovore tako što bi jedva stala u onaj „splitski metro“, bez podrške s „ulice“ u vidu nezadovoljnih građana i prijetnjom nasilnim demonstracijama nakon cjelokupnog procesa nije nešto što bi ulijevalo strah u kosti Puljku i njegovim mentorima iz HDZ-a, a ni međunarodnoj zajednici.
Zamislite da su ovi pregovori započeli uživo tako što se pojavio jedan predstavnik u ime cjelokupne građanske Dalmacije, rekao kako je zastupnik i predstavnik svih građana Dalmacije (od Omišlja do Vitaljine i od Visa do granice s BiH) i da ima vrlo jasne i precizne zahtjeve od kojih se ne odustaje, a kako se o detaljima može pregovarati i kako je on tu radi dogovora o mehanizmima za kreiranje slobodnijih i poštenijih izbora, a da ukoliko vlast ne prihvati te zahtjeve u roku odmah pozvat će građane Dalmacije na građanski neposluh na koji će se odazvati nekoliko desetina tisuća ljudi u Splitu i ostalim gradovima u Dalmaciji! Bilo bi sjajno ako bi mu u prilog tome bio argument broj ljudi s prosvjeda u izbornoj noći ili broj ljudi koji je u međuvremenu sudjelovao u nekim od akcija građanskog neposluha, ali bi čak i tada takva ucjenjivačka prijetnja imala kredibilitet ako bi došla od ujedinjenje i združene opozicije i organizacija civilnog društva.
U tom slučaju, opozicija i organizacije civilnog društva bile bi cijelo to vrijeme na „istoj strani“ u tim pregovorima, ali pitanje je: kad će opozicija i organizacije civilnog društva ući u „splitski metro“? Jer, nameće se još jedno pitanje: hoće li se svi oni moći dogovoriti oko jednog (ili dva, potpuno nevažno) predstavnika obzirom da su politike i motivi svakog od njih nekada i diametralno suprotni. No, shvatimo, potpuno je drugačije kada imamo ujedinjenu građansku scenu od razjedinjene. To se najbolje vidi u odnosu na to kad se zaista jedan predstavnik pojavi u ime svih s jasnom porukom o građanskom neposluhu, pa i neredima, okupacijom ili oslobođenjem (zovite kako hoćete) institucija i slično. Jer oprostite, ako tvrdite (a tvrdite s razlogom) da je Dalmacija nedemokratska, fašistička i mafijaška regija – onda se protiv nje morate boriti svim sredstvima. Ovako znamo kako se vlast neće odreći svojih metoda vladanja tako lako, a bez snažnog pritiska od strane opozicije i organizacija civilnog društva neće se stvari pokrenuti s mrtve tačke.
Ovo je bila idealna prilika za stvaranje pritiska u periodu od idućih izbora kroz institucionalne mehanizme i kroz sve vidove protesta, neposluha i slično kako bi se stvorili bolji izborni uvjeti.
DDF treba ojačati
S obzirom da se kasni s pregovorima, zašto se čeka i zašto bi se kasnilo i s prosvjedima i s građanskim neposluhom? Zar uslijed svih kašnjenja, nije došlo vrijeme za to?
Kvaka je u tome što je Dalmacija, što zbog izbornog zakonodavstva i što zbog nepostojanja opozicije, zarobljena regija. Ovako krnja i smotana opozicija se ne može dogovoriti ni kakvo je vrijeme vani, a kamo li pokrenuti proces ujedinjenja oko zajedničke borbe za bolje izborne uvjete i krenuti s mehanizmima protesta i ozbiljnog građanskog neposluha kako bi se stvorio pritisak i kako bi se iskoristili pregovori o ozbiljnim promjenama oko nekih bitnih stvari.
Sve su oči uprte u jednu malu inicijativu skraćenice DDF. No, DDF još uvijek nije dovoljno moćan kako bi izazvao potrebni revolt građana Dalmacije i pokrenuo lavinu prosvjeda u borbi za pitanje Dalmacije. No, najave su optimistične, ali na optimizam treba čekati.
Stoga, dok DDF ne ojača dovoljno – trebamo biti strpljivi i trpjeti nepravdu.
Comments