Piše: Antonio Ivanišević
Splitske ulice oblijepljene plakatima nisu ništa novo. Bilo je plakata u prošlosti i to u mnogo većem broju, a neki od njih poput onog „Gotov je“ bili su uvod u novo političko poglavlje Republike Hrvatske.
Ono političko poglavlje koje nas je trebalo odvesti daleko od tih mračnih devedesetih i daleko od onog što je i danas naša realnost.
Velikohrvatskog antidalmatinskog neonacističkog diktatora, koji je omogućio privatizacijsku nasilnu otimačinu, drogu na ulicama i rat odavno više nema, ali, budimo realni, to i onako nije bio primarni cilj demokratske revolucije 2000., niti bilo čiji nesretni svršetak, već upravo suprotno – ti dani, mislili smo, značit će početak jednog novog puta, puta prema sreći i obnovi, s kojeg nikada nećemo skrenuti.
Mi kao Dalmatini i Dalmatinci, skrenuli smo s puta obnove i to ne na jednoj već na stotinu kružnih tokova i negdje usput se izgubili i otišli toliko daleko da se sada više i ne sjećamo odakle smo krenuli i kako je sve počelo. Dopustili smo da nas zavedu i odvedu u krivom smjeru. Smjeru gubitka jezika, gubitka identiteta, kulture, tradicije, običaja, zakona… - jednostavno dopustili smo da nam otmu nacionalnost. Povjesničari i još poneki učeni ljudi govore kako se društvo koje zaboravlja svoju nacionalnost, tradiciju i korijene kreće prema svome sigurnom nestanku. Ja kažem kako društvo koje zaboravlja na pogreške kojima je uništavao živote nekoliko generacija svojih građana i građana drugih društava, nikada ne može krenuti putem svoje obnove.
Zbog toga me je u prethodnih nekoliko dana obradovao susret s još ponekim idealistima koji žive u našoj lijepoj Dalmaciji, njihove riječi, optimizam i osmijeh, unatoč kaosu i mulju u kojem Dalmacija tapka zadnjih trideset i tri godine, razoružan pred neviđenim naletima pasivne agresije onih koji su sebi dali pravo na pasivnu agresiju, krijući je pod maskom političke svakodnevice. I dalje potpuno razočaran mlakim otporom navodne prodalmatinske političke elite okupljene oko nove „Dalmatinske akcije“, na internetu i društvenim mrežama pronalazim znatno svrsishodnija reagiranja na ugnjetavanje Dalmacije i njezinih gradova i stanovnika, i to među tekstovima onih koji su silom odgurnuti na margine društva ili onih koji su iz straha, umora ili nekog trećeg razloga, sami izabrali biti na margini.
Kada već spominjem one koji su sami izabrali biti na margini, a tu mislim na brojne mislioce, politologe, povjesničare, ekonomiste, sociologe, psihologe, liječnike, pravnike, književnike i ostale, najjednostavnije rečeno, pametne pripadnike dalmatinskog korpusa, tu također moram izraziti svoje nezadovoljstvo činjenicom kako su u nekom trenutku jednostavno posustali, odustali i postali nevidljivi za većinu stanovnika Dalmacije. Nikada mi nije bilo jasno što se postiže neformalnim sastancima spomenutih, za čije zaključke nitko nikada ne sazna i ne čuje. Vrijeme je kako bi se svi koji su odustali i koji su se povukli, okupili i ujedinili, a potom jasno nastupili sa stavom koji će obraniti Dalmaciju od brutalnog gaženja od strane onih koji nisu dostojni Dalmacije, pa da još sto puta budu moji sugrađani.
Kada bi nam Dalmacija samo mogla odgovoriti, šta bi rekla danas? Što vi mislite? Bi li bila sretan, tužna, rođendanski raspoložena? Ili umorna od konstantne brutalne pljačke, otimačine, uvreda, razočaranja i ubojstva njezinih najboljih sinova?
Neki će danas biti najglasniji u namjeri kako bi joj nasilno oteli njezino povijesno ime koje nosi više od 2300 godina; ime je razumije se - Dalmacija. Ime koje se spominje i u samoj Bibliji. Ovog puta neću ni spomenuti što mislim o onima koji žele ne samo ukinuti ime Dalmacije već nju kao povijesni, geografski, kulturni, ekonomski, socijalni, sociološki, psihološki, i drugi pojam - Dalmaciju, koji crtaju neke zamišljene karte, ili onima za koje je Split preko noći postao glavni grad RH.
Mulci i funcuti, što bi rekle bake iz dalmatinskih sela. Cirkus majstori za narodne mase. Proći će i njihovo vrijeme. Mene najviše brinu naši Dalmatini i Dalmatinci, politolozi, sociolozi, ekonomisti, pravnici, povjesničari, građani koji su se povukli u sebe, u svoje sobe i nestali. Razumijem to kako su razočarani politikantstvom, zloupotrebom ideja od strane brojnih političara, propuštenim godinama i brojnim razočarenjima koje smo svi koji živimo na ovim prostorima doživjeli već mnogo puta. Ali, ne razumijem šutnju.
Ali, pitam ih, šta sada? Zar ne vidite kako su ovi mulci glasniji i kako nameću svoj nacizam u antifašističkoj, slobodarskoj Dalmaciji? Zar ne vidite kako su ovi funcuti pokrali sve do čega su došli, a nas bacili na prosjački štap? Zašto zatvarate pred nepravdom i ubojstvima dok im „mediji“ željni senzacija daju prostor kako bi iskazali svoje stavove u najgledanijim emisijama i najboljim terminima. Kao netko tko je također bio autor i voditelj jedne emisije informativno-političkog sadržaja, mogu razumjeti novinara koji želi da njegova emisija bude najgledanija i da se o njoj danima priča, a ekstremisti će to iskoristiti za maksimizaciju promocije svojih shizofrenih ideja. Zbog toga se nadam kako će i ova naša, dalmatinska, „elita“ napokon shvatiti kako postoje ideje oko kojih se možemo složiti, razgovori koje možemo voditi i planovi koje možemo napraviti, zajedno, ali kako ne bi smjelo biti prostora za nacističke freakove. Neka jednom partijska knjižica, sukobi stari 150 godina i priče sa tarabe ostanu iza svih nas.
Kako to mislite kako moja generacija, momci i djevojke u kasnim dvadesetim godinama s tek završenim fakultetima, nastave tamo gdje ste vi stali (silom ili zato što ste tako izabrali), ukoliko niste prisutni i ne možete svoje ideje i iskustva podijeliti s nama? Kome se obratiti? Koga upitati za pomoć i savjet? Kako nastaviti 150 godina staru borbu za oslobođenje Dalmacije od velikohrvatskog antidalmatinskog kleronacizma, ukoliko vi, stari i iskusni Dalmatini/Dalmatinci, smatrate kako ste kapitulirali pred nekulturom i politikantstvom? Zadar, Split, Šibenik i Dubrovnik vas trebaju; cijela Dalmacija vas treba. Imajte to na umu prije nego što sljedeći put pogrešno procijenite kako vaše prisustvo više nikom ne znači. Nije tako.
Comments