piše: Marko Kostanić
Po drugi put nagrada „Najeuropljanin“ zbunila je malobrojne promatrače političke scene u Dalmaciji kojima još uvijek nije jasno šta se to u međuvremenu dogodilo, za samo nekoliko godina. Malobrojne, jer je stvarno ostalo vrlo malo onih kojima stvari nisu jasne.
Međunarodna zajednica želi rezultate i ono što nije dobila u prethodnim godinama od onih od kojih se to više očekivalo, dobila je sad, od onih koji su na trenutak, prije desetak godina, djelovali kao putnici kroz povijest. Ali, izgleda da nam se samo učinilo kad smo pomislili da je jedna kompletna ekipa onih koji su devedesetih godina vedrili i oblačili, pardon – samo oblačili na ovim prostorima, izgubila šansu da ikada više dobije i minimalnu podršku građana. Ne samo da su se vratili, već su se pred očima stranih čimbenika vratili u velikom stilu i poradili na onome na čemu prethodna Vlada nije mogla ili nije znala. Tako to ide u politici. Dobijete priliku da bližu prošlost pošaljete u ropotarnicu povijesti, a onda se igrate dvije-tri godine i kad shvatite kako ste se preigrali, bude kasno.
Na taj način, „Najeuropljani“ postao je Andrej Plenković i u ovom trenutku zaista djeluje potpuno isprazno pričati o političkoj prošlosti ove spodobe i onih okupljenih oko njega, jer tko bi vas želio saslušati? Ima li takvih? Teško. Amnezija je jedna od boljki našeg društva, ali da budemo potpuno pošteni, svakom građaninu daleko je važnije šta se događa danas i na koji način to mijenja njegov/njezin život od toga što se događalo prije dvadeset godina.
Preživjeo/preživjela je. To je jedino bitno. Na kraju krajeva, ti zamalo zaboravljeni prije desetak godina, danas su okupljeni oko politike za koju su se njihovi politički protivnici zalagali i na kojoj su poentirali u prethodnih nekoliko izbornih ciklusa, ali očito je da se 2021. nešto promijenilo. Uloge su promijenjene i ako je verovati istraživanjima javnog mnjenja kojih je slučajno ili ne najviše baš u danima kada Plenković ide u Bruxelles, uloge su promijenjene na duže staze.
SDP-ovci, koji su iznikli iz istog kontejnera kao i HDZ-ovci, još uvijek djeluju kao raštimana stranka bez jasnog pravca i jasne poruke, iako je i dalje viđena kao "najveća opozicijska stranka" na državnom nivou. Naravno, teško je sad kad im je najveći politički konkurent preuzeo politički plan i program i njime ih porazio na izborima, ali o tome se moralo misliti ranije. Vjerojatnija opcija je da problem uopće nije bio u politici, već u ljudima, pogrešnim ljudima na pogrešnim pozicijama. Djeluje nevjerojatno da se neko nije ozbiljnije pozabavio time u proteklim godinama i shvatio da SDP kao stranka kreće slobodnim padom prema dolje. Građani su izgubili povjerenje u ljude, ne u politiku, ali je i o tome trebalo misliti ranije. Kada su se već dosjetili, cijena je plaćena i počela su stranačka prepucavanja, izlasci iz stranke i sve ono što ide uz takva vremena, u kojima se jedna stranka nalazi na milimetar da tresne o pod.
Nažalost, i građani Dalmacije još su uvijek pasivni. Inicijative DDF i Dalmatinski Klub jako dobro rade svoj posao, ali i dalje je, činjenica kako građanima Dalmacije fali dobra i redovita komunikacija s njima; upoznavanje njihovog rada i uključivanje u sam rad inicijativa. Ponekad se čini kako se ništa bitno ne događa u Dalmaciji, građani su prepušteni nagađanjima na osnovu naslova s protudalmatinskih, profašističkih medija i portala, a svi znamo kako se i te kako mnogo toga događa i da su ovo, ako ne prijelomne, a onda sigurno godine koji prethode onim najvažnijima za Dalmaciju. Dalmatini/Dalmatinci moraju imati neprekidnu kopču sa svojim nabližim inicijativama, jer u suprotnom, neće razumijeti suštinu mehanizma regionalizacije i decentralizacije i, paradoksalno, više će razumjeti stav Vlade iz Zagreba nego realne probleme Dalmacije.
I za kraj – Split. Danas sam prolazio pored stare Slobodne i vidio gospođu koja je pogledom u prazno stajala ispred izloga. Samo ona zna šta joj je bilo na umu, ali nije teško pogoditi da muči istu muku kao i većinu dužnika. Dužnici ili ne, vjerovatno ste zanijemeli pred najnovijom egzibicijom činitelja lokalne vlasti, ali možda je upravo u tome i problem. Prečesto zanijemimo u trenucima kada bismo trebali biti najglasniji.
Comments