Piše: Ivana Franeta
Ovaj centralizirani sustav mudrosti i njegove proturječnosti, Dalmaciji nametnut iz Zagreba, osnova su društvenih podjela i utapanje svake vrste individualnosti ma koliko one značajne bile za sveopći razvoj.
Svatko ko je ikada koračao dalmatinskim planinama, škojima, plažama, kanjonima ili šumama, reći će da je Dalmacija zemlja divlje ljepote. Svatko ko je ikada koračao među dalmatinske starosjedioce reći će da je Dalmacija zemlja paradoksa. Postojanost ove misli, za mnoge, domaće i strane, autore, ne predstavlja negativan sud prama jednog društva već, naprotiv, ona je svjedočanstvo o bogatstvu netradicionalnih shvaćanja različitih životnih koncepata u tradicionalnom društvu.
Ako bi se zadesio kakav politikolog ili politički ekonomist koji bi sebi dao zadatak proučavanja koncepta liberalizma u Dalmaciji, primjera radi, bilo bi gotovo nemoguće da isti u procesu izučavanja ne dođe do zaključka da je liberalizam u svojoj biti sinonim za naciofašizam. Ovo iz razloga što je liberalna misao ovjekovječena u borbi za suverenost države, a njena okosnica – sloboda – kao ideal koji pripada isključivo određenom kolektivu, nikako pojedincu. Nije liberalizam, doduše, jedini koncept koji je osuđen na takvo shvaćanje. Slično je i s drugim konceptima političke, ali i druge, prirode čije razumijevanje umnogome ovisi od plemenske filozofije koja je temelj gotovo svakog pojedinca.
Plemenska filozofija
Kako se filozofija uglavnom shvaća kao ljubav prema mudrošću, a mudrost kao krajnja tvorevina jednog uma, onda bi zaista bilo paradoksalno govoriti o postojanju plemenske filozofije. Ipak, to je slučaj s dalmatinskim društvom. U njemu, plemenska filozofija je temelj gotovo svakog pojedinca – iz kojeg on (pojedinac) izvodi svoju mudrost i gradi stvarnost, postojanost, vrijednost i jezik. Danas, ta plemena predstavljaju različite forme kolektiva čije poimanje stvarnosti proizlazi iz poimanja stvarnosti glavara samog plemena.
Prema tome trebalo bi biti jasno zašto su politički lideri (i njihove stranke) centralne figure društvenog života u Dalmaciji, te zašto se cjelokupna javnost okreće prema njima u težnji upijanja te mudrosti – na isti onaj način na koji se suncokret okreće prema Suncu u težnji da upije sunčeve zrake. Ovaj centralizirani sustav mudrosti i njegove proturječnosti, Dalmaciji nametnut iz Zagreba, osnova su društvenih podjela i utapanje svake vrste individualnosti ma koliko one značajne bile za sveopći razvoj.
Spomenute podjele, te uočljiva regresija društva, se najbolje može primjetiti u lanjskim političkim zbivanjima. Jedno pleme u obrani ovozemaljskog, a drugo u obrani nebeskog sučelili su svoje poimanje stvarnosti i vrijednosti kojima ovo društvo ultimativno mora težiti.
U toj borbi bez ishoda, u kojoj jedan mora biti poražen, poraženo je upravo prosvjećeno građanstvo. Da zli dusi ne pomisle da je autorica ovog teksta proponentica nekog od gore spomenutih plemena, valjalo bi napomenuti da je prosvjećeno građanstvo u ovom kontekstu onaj segment društva koji se nadao raskidanju sa tradicijom plemenske filozofije, te jačanju društva u kojem pojedinac ima moć svojom ljubavlju prema mudrošću izazvati konzervatizam, a pritom ne biti prognan (ekskomuniciran) kako bi to obično bivalo u prošlosti. Ipak, naposljetku, prosvjećeno građanstvo će se morati naviknuti na novu plemensku filozofiju koja sa sobom donosi neku drugu stvarnost, postojanost, vrijednosti, a često, čini se, i jezik.
Državni kapitalizam
Državni kapitalizam nije paradoks koji je svojstven isključivo dalmatinskom/hrvatskom društvu. Ipak, kako se predstavlja kao koncept koji je spasonosan, a mudrost njegovih proponenata kao neupitna, zasigurno zaslužuje posebno promišljanje. Dakle, zagovornici državnog kapitalizma vjeruju da je država sposobna obavljati komercijalne aktivnosti, a pojedini čak i da je u stanju to bolje raditi nego privatni sektor. Nerijetko će isti u promociji takvog koncepta posegnuti za argumentom koji se oslanja na čudotvorstvo kineske ekonomije, premda nije najjasnije kako bi bilo moguće uopće usporediti dalmatinsku i kinesku ekonomiju.
U svakom slučaju, pored nebrojanih potvrda da država ne može biti superiornija u komercijalnim aktivnostima, čak ni u kineskom slučaju, novi ekonomski koncept doista podsjeća na stari. Tako će se, umjesto digitalizacije javne uprave, smanjenja poreznih opterećenja, stvaranja pogodne atmosfere za razvoj privatnih incijativa ili sređivanja javnih financija, nastaviti s rasipanjem novca poreznih obvznika na projekte čiji je povrat tzv. „nacionalni ponos“ – šta god to značilo.
Najnoviji pokušaj rekonstrukcije nacionalnog brodskog prijevoznika, u nepredvidivosti današnjeg svijeta koji je u potpunosti moguće zaustaviti jednim virusom, može biti samo podvig vizionara ili suludog čovjeka. No, suludost je, čini se, svakako glavni element dalmatinskih javnih financija jer se u istima ekonomskom budućnošću naziva zaduživanje radi starih dugova proizišlih iz pregolemog državnog aparata, koji se opet pokušava održati na životu. Takva ekonomska budućnost, koja je ujedno i ekonomska prošlost, odnosi se na održavanje državnih tvrtki koja su do sada mahom služila kao uporište pripadnika plemenâ (čitajte stranaka ), te ona kao takva nikada ne mogu biti konkuretna na bilo kakvom tržištu.
Na kraju
Na kraju, postoji određena (divlja) ljepota u zemlji paradoksa. Ona omogućava sagledavanje životnih koncepata iz potpuno drugačije perspektive koja napušta konvencionalne okvire razumijevanja istih. Ko bi, ikada, pomislio da bi liberalizam, primjerice, u bilo kojem slučaju mogao biti predmet nacionalističkih uvjerenja ili da bi državni kapitalizam mogao biti uspješan ekonomski koncept koji bi jednu, površinski i u ljudskoj brojčanosti, malu zemlju mogao učiniti konkuretnom na otvorenom tržištu.
Što je najgore od svega, mnogi zlonamjerno, propagandistički, brkaju nordijski model socijaldemokracije s državnim kapitalizomom, uvjereni da će taj neki novi - putinovski - model, nazvan demokratski socijalizam, učiniti nešto dobro. Koliko "demokratski socijalizam" čini dobro vidimo iz primjera same Rusije u kojoj 140 milijuna ljudi živi ispod razine siromaštva ili par Venezuele koja je počela drastično propadati kada je preuzela taj društveno-ekonomski model.
To može biti samo zanesenjaštvo onih koji budni sanjaju o nekom drugačijem, uglavnom njihovoj plemenskoj filozofiji bliskom, dalmatinskom društvu i onih koji samo čekaju da upiju tu mudrost. I tako u nedogled.
Comentarios