piše: prof. dr. Nera Dvornik
Godinama članovi DDF-a doživljavaju prijetnje, fizički ih se napada i ruše profili na društvenim mrežema. Policija sve to zna, zna i tko su počinitelji, ali ne reagira. Iznosimo samo neke od prijetnji koje su preko društvenih mreža dobili.
A sad zamislite da ovako nešto pročita osoba koja još uvijek nije razvila psihičke mehanizme obrane (...) Što bi rekli Amerikanci: „It does get better“, ali ne ako nasilnike doživljavamo kao „našu djecu“.
Da bi se razumio način kako diskriminacija i verbalno nasilje utječu na kvalitetu života, dovoljno je zamisliti slučaj u kojem se neki pojedinac ili pojedinka svakodnevno suočava s prijetnjama. Na verbalno, online, nerijetko i na fizičko nasilje, uglavnom se gleda blagonaklono, pa se nečije dalmatinstvo često mjeri količinom straha koji može primiti.
Zamislite da vam svaki dan počinje s porukama poput „Droljo četnička, ti si bolesno govno koje triba silovat, zaklat i baciti u more“. Ako zanemarimo to što nasilnik u ovom slučaju nije svjestan činjenice kako Marita Vatić, koja je ovu poruku dobila 2017., živi u Parizu, u pitanju je govor mržnje koji, čak i u onima koji su na ovakav način obraćanja navikli, izaziva zgražanje. A zamislite samo da ovako nešto pročita biće, malo dijete, koje još uvijek nije razvilo mehanizme psihičke obrane.
Posljednja u nizu poruka koje svakodnevno dobivaju članovi DDFa samo je još jedna kap u moru antidalmatinskih komentara koje možemo pročitati na svekolikom „hrvatskom“ internetu glasi: „Vas četnike koji razbijaju Hrvacku triba strpat u plinske komore ka šta je Hitler napravija sa Židovima“.
Unatoč tome što vjerujem kako se članovi DDF-a od takvog govora mržnje dobro brane, poruke poput „Znan di živiš“ je granica poslije koje je neophodna makar mikro-reakcija koja će se vjerojatno izgubiti u svakodnevnoj buci koju prave oni koji uvijek imaju kome prijetiti.
Da bi se razumelo kako prijetnje djeluju na one koji nasilje trpe od najranije mladosti, potrebno je biti drukčiji. Jasno je kako se većina građana ne želi baviti stvarima koje ih se osobno ne tiču, ali zaprepašćuje činjenica kako dobar dio te većine okreće glavu pred govorom mržnje i verbalnim nasiljem. I tu često nije kraj – antidalmatinstvo, dalmatofobija i nasilje imaju bezbroj lica, a onima koji reagiraju poručuje „kako su previše osjetljivi, kako preteruju“ i slično. U rasponu od „dobronamjernih“ šala u kojima se nečiji život svodi na „haha“, do ozbiljnih prijetnji, Dalmatini/Dalmatinci žrtve verbalnog i fizičkog nasilja prepušteni su sami sebi.
Istina kako je situacija nešto malo drugačija nego prije deset godina, i to zahvaljujući onima koji su odbili šutjeti - upravo onima nad kojima se u Dalmaciji, uz Srbe i pripadnike LGBTIQ+ populacije vrši najbrutalnije nasilje - članovima DDF-a. S većom vidljivošću povećava se i opasnost, a njihovi realni zahtjevi i kritika klerofašizma u društvu sigurno utječe na to da nasilnici postanu kreativniji u svojim pretnjama.
Ovo ne znači kako krivim članove DDF-a za nasilje nad njima, ovo je obrazac po kojima nasilnici djeluju. Njihova patološka mržnja prema svemu dalmatskom/dalmatinskom nadilazi zahtjeve koje DDF postavlja pred građane Dalmacije. U njihovim glavama kriva je ta inicijativa što su oni nasilni i ne znaju se nositi s realnim okolnostima koje ih okružuju.
Svaki oblik nasilja je psihička bolest koja se uspješno liječi dugotrajnom i upornom psihoterapijom. Radi se o obrascu ponašanja koje je dijete usvojilo u ranoj dobi promatrajući i prihvaćajući nasilje u obitelji i van nje kao normalnu i društvenu prihvaćeno pojavu. Floskule poput domoljublja, patriotizma i ljubavi prema domovini; floskule poput sprječavanja rušenja jedine nam domovine su samo izgovori pomahnitalih klerofašita kojima je nasilje svakodnevni stil života. Danas su to istaknuti članovi DDFa, sutra su to pripadnici LGBTIQ+ populacije, prekosutra žene...
Njima uvijek netko smeta, jer u biti, smetaju sami sebi. Nasilnici, u biti, mrze sami sebe, ali reflektiraju mržnju na sve oko sebe kako bi manje mrzili sebe. Kako su homofobi homoseksualci koji sebi ne žele priznati svoju seksualnost, tako su i dalmatofobi Dalmatinci koji sebi ne žele priznati svoje dalmatinstvo. To je zbrka u njihovim glavama koje se, kao što sam već rekla, uspješno liječi dugotrajnom i upornom psihoterapijom
Commentaires