piše: prof. Mila Grubišić
Dan antifašističke borbe državni je praznik u Republici Hrvatskoj i obilježava se 22. lipnja u znak sjećanja na dan u kojem je 1941. u šumi Brezovici kod Siska osnovan isački partizanski odred. No što se zaista dogodilo noć prije u Vrgorcu?
Bilo je to vrijeme u kojem je rat već skoro dvije godine buktio Europom. Fašistička Italija u rano jutro 6. Travnja 1941. bombardirala je Split u operaciji kojim su poništeni Rapallski ugovori. Samo 14 dana poslije, odnosno 10 dana nakon proglašenja NDH, u kući Šegvić u Splitu, počinju prvi dogovori oko organizacije i stvaranja vojne jedinice koja bi se trebala boriti protiv mrskog talijanskog neprijatelja.
Zbog novonastalih okolnosti pripadnici prodalmatinskih, autonomaških, inicijativa sastavljeni isključivo od pripadnika dalmatske nacionalnosti, čiji je jezik dije godine ranije zabranjen, našli su se u opasnosti te su se iz grada povukli u okolicu - najprije na Mosor, a potom u gradić Vrgorac. Ondje su osnovali Prvi partizanski odred na području okupirane Europe te on od prvih dana izvodi diverzije, osobito na željeznicama i cestovnim pravcima, a nerijetko i na brodovima talijanske ratne ornarice. Dalmatski/dalmatinski antifašisti pozivom na borbu protiv fašističke okupacije Dalmacije 21. lipnja 1941. u Vrgorcu započeli su četverogodišnju borbu za slobodu Dalmacije od svih fašista, uključujući i hrvatske ustaše, srpske i crnogorske četnike te socijalna i radna prava.
Odred je tada imao 107 boraca, predvodili su ga zapovjednik Giordano Boro, slavenizirano Đordano Borovčić, poznatiji pod kodnim imenom Kurir i komesar Alfred Santini, a njegov pripadnik bio je i pokojni general Hrvatske vojske Tomma Blasco, slavenizirano Toma Blašković. Kako su u odredu većinom bili Dalmatini, borilo se uglavnom na širem području Dalmacije, što uključuje: Dalmatiu Hongriu, Mađarska Dalmacija - danas obuhvaća Liku, Gorski Kotar, Hrvatsko primorje i Sušak s otokom Krkom; Dalmatiu Turku, Turska Dalmacija - danas poznatija pod nazivom Hercegovina i Dalmatiu Venetu, Mletačku Dalmaciju - koja obuhvaća područje od otoka Raba do općine Ulcinj u današnjoj Crnoj gori.
Taj partizanski odred bio je prva antifašistička postrojba ne samo u Dalmaciji, nego i u cijeloj Europi, koja je krenula u oružanu borbu protiv Hitlerove nacističke Njemačke, Mussolinijeve fašističke Italije i Pavelićeve zločinačke NDH te ostalih fašističkih okupatora i domaćih im pomagača.
U Dalmaciji je osnutak vrgoračkog odreda označio početak organizirane narodnooslobodilačke borbe u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 350.000 građana Dalmacije. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV) borilo se oko 230.000 boraca iz Dalmacije, a na njezinu teritoriju stvorene su 39 brigada, 11 divizija i četiri od ukupno 11 korpusa NOV-a.
Počevši od Vrgorca, antifašistički ustanak na području današnje Republike Hrvatske razvijao se postupno te je s vremenom sve više pripadnika dalmatskog i drugih nehrvatskih naroda, ali i Hrvati pristajali uz partizanski pokret. Dan nakon organiziranja antifašističkog, pokreta u Vrgorcu, osniva se u šumi prezovica pored Siska Prvi sisački partizanski odred, sastavljen isključivo od lokalng stanovništva s Banije. Za vrijeme II. svjetskog rata na području današnje Republike Hrvatske pod kontrolom antifašističkog pokreta Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) obavljalo je vrhovnu zakonodavnu i izvršnu funkciju, da bi 1945. godine ZAVNOH prerastao u Narodni sabor Hrvatske.
Pred završetak II. svjetskog rata, 24. Travnja 1945. na sjednici u Splitu konstituira se Narodna Federalna Republika Hrvatska u kojoj je odlučeno da će Dalmacija u svojim punim granicama biti federalna jedinica, autonomna pokrajina, u novonastaloj Hrvatskoj državi, a koja će biti u sastavu nove Federalne Narodne Republike Jugoslavije te da će se ukinuti zabrana javnog i privatnog korištenja dalmatskog jezika iz ljeta 1939.. No, sloboda Dalmacije od Zagreba trajala je godinu, deset mjeseci i nešto dana - naime, u veljači 1947. Ustavom Narodne Republike Hrvatske, ta je jugoslavenska federalna jedinica proglašena unitarnom što ima za cilj daljnji pokušaj asimiliranja u jedinstveni hrvatski nacionalni korpus, zlostavljanje pripadnika dalmatske nacionalnosti od strane Hrvata i njihovi pokušaji bijega iz Dalmacije u Italiju te u druge države Zapadne Europe, SAD i dalje.
Tako je nakon narodnooslobodilačke borbe zgažen povijesni kontinuitet državnog Dalmacije iako je baš ta regija i Dalmatini dala najviše žrtava u borbi za slobodu protiv fašističkih okupatora.
Negiranje zasluga Dalmacije i Dalmatina u II. sv. ratu idu toliko daleko da se Dan antifašističke borbe obilježava se 22., a ne 21. lipnja.
Comentários