piše: Leonarda Bilishev
Nikad dalmatinska politika nije toliko služila partikularnim interesima malog broja ljudi kao danas. U Dalmaciji su dvije društvene grupe iznad zakona: prvu čine “branitelji”, a drugu “poduzetnici”.
Prilikom konstituiranja lokalnih vlasti u Dalmaciji osim glavnog koalicijskog sporazuma napravi se i veliki broj ugovora između samih stranaka ili koalicija, takozvani Sporazumi o nenapadanju. Kada bi mediji počeli analizirati ove ugovore posebno zanimljivim bi im se učinio članak 16. iz sporazuma između koje predvode SDP, Pametno, Centar i HDZ. U tom se članku (ponovo) daju posebne privilegije i olakšice “poduzetnicima” pomoću kojih će jedna mala grupa “ljudi” dobiti moć i priliku utjecati na živote ostalih građana Dalmacije.
Čini se kako nikad do sad dalmatinska politika nije toliko služila partikularnim interesima malog broja ljudi. Danas u Dalmaciji postoje dvije društvene grupe koje stoje iznad zakona: prvu čine “branitelji”, a drugu “poduzetnici”. Obje grupe predstavljaju paralelne centre moći koji oblikuju ovu regiju prema potrebama centralnih vlasti u Zagrebu. Pod pokroviteljstvom Vlade RH i crkve te uz aktivnu pomoć državnih mehanizama kao što su policija, vojska, pravosuđe, a ponekad i zakonodavna tijela, “branitelji” i “poduzetnici” priuštili su sebi privilegiran položaj u odnosu na druge grupe u društvu. Na drugoj strani su oni koji se smatraju gubitnicima u ovakvom dogovoru s državom: građani, Srbi i kao najmarginaliziranija grupa etnički Dalmatini. Mnogi analitičari ovu podjelu vide kao podjelu na privilegirane Slavene-katolike (alias Hrvate) i sve ostale.
"Branitelji” i “poduzetnici” su uz prešutno dopuštenje države postali nezavisni igrači na društvenoj sceni. Kada kažem “branitelji” ne mislim na sekularne pripadnike hrvatske nacije koji su 1990. bili prisiljeni braniti svoje domove, a koji danas žive na socijalnoj periferiji, već na one koji su upadali u tuđe stanove, ubijali, silovali, pljačkali i tako stekli svoj privilegirani položaj, dok “poduzetnici” predstavljaju ratne profitere čiji je zadatak djeluju u službi politike. Oni naizgled čine dvije suprotstavljene grupe, ali su u stvari jedna cjelina i predstavljaju ono što se u teoriji naziva neolibertarijasko desničarenje.
Klerofašizam predstavljaju noviju pojavu. Od devedesetih godina klerofašisti su počeli naseljavati dalmatinske gradove kao što su Split, Šibenik, Zadar i Dubrovnik u kojima su do tada uglavnom živjeli Dalmatinci i Dalmatini s ponekim pripadnikom nacionalnih manjina. Projekt infiltriranja klerofašista iz Hercegovine u ove sredine je bio potaknut jačanjem ideje dalmatinstva okupljenim oko Dalmatinske Akcije, a opravdan očajem i “nacionalnom traumom” koju izazvao rat. Kriza je prvi put dostigla vrhunac 2005. godine kada se započelo s drugim valom programa istjerivanja Dalmatina iz Dalmacije. Ideja je bila da se što veći broj Hercegovaca naseli u Dalmaciju koja je tradicionalno sekularna, slobodoumna i liberalna. Gradovi su viđeni kao slaba točka, jer njihovo stanovništvo čini uglavnom sekularna populacija. Praksu koju su primjenjivali po selima zapadne Hercegovine i središnje Bosne, gdje su izazivali sukobe s lokalnim stanovništvom, klerofašisti su počeli koristiti i u dalmatinskim gradovima – krenuli su jačati “hrvatski-katolički” identitet sa ciljem nasilnog potiskivanja dalmatskog stanovništva. U svemu tome koordinirala je crkva i centralna vlast u Zagrebu.
Ekonomska i socijalna situacija u ovim gradovima je loša. Tijekom devedesetih i dvijetisućitih svi koji su mogli napustili su ih. U prvom valu iseljavanja, između 1993.-1996. najveći broj ljudi iselio se u Italiju, Španjolsku (Kataloniju), Francusku, Belgiju, Nizozemsku i nordijske države, dok su u drugom valu odlazili u Italiju, Francusku, nordijske države i Njemačku. Klerofašisti su ovdje našli prostor za sebe jer se s padom životnog standarda na udaru našli obrazovanje i socijalne usluge. Država je reducirala priljev proračunskih sredstava i dopustila da crkva preuzme njenu ulogu, posebno u školstvu i medicini. Sad se klerofašisti nalaze na čelnim gradskim pozicijama i njihovi ljudi vrše funkcije gradonačelnika, dogradonačelnika, predsjednika lokalnih tijela. Usko vezani za javni sektor, pa stranački i preko crkve zapošljavaju nesposobne, a podobne u javnim upravnim tijelima. Klerofašisti naizgled djeluju kao samostalni igrači, ali su pod ideološkim kišobranom rimokatoličke crkve i nacifašističkih stranaka od Živog zida, Pametno i Centra, preko HDZ-a do HČSP-a, a s financijske strane dobivaju pomoć od radikalnih desnih stranaka.
Analitičari su već ukazivali na vezu između zanemarivanja stanovništva po socijalnoj podjeli i porasta nasilja. Ulazak hercegovačkih klerofašista u Dalmaciju uz pomoć posebnih olakšica u oblasti nekretnina, specijalnih projekata kada je riječ o obrazovanju, zdravstvu i socijalnim uslugama u gradove opterećene ekonomskim krahom što je dovelo do pada životnog standarda što je lako moglo rezultirati tenzijama koje vode prema nekontroliranom uličnom nasilju kakvo se moglo vidjeti u Francuskoj, primirile su situaciju. Kad bi do kakvih masovnih prosvjeda i došlo, policija bi stala na stranu “poduzetnika”, a klerofašisti bi to iskoristili za širenje svoje agende. Stoga se nameče pitanje: čijim interesima služe aktivnosti koje klerofašisti provode u dalmatinskim gradovima. Znamo za crkvu i ekstremno desne političke opcije. Ali, čijim još?
Kako bi se razumio privilegirani položaj klerofašista potrebno je vratiti se malo u prošlost. Bliža povijest Dalmacije je povijest novog zemljišnog uređenja novonastale Narodne Republike Hrvatske. Poslije II. sv. rata 1947 godine, nakon što je Ustavom NRH odbačena Autonomija Dalmacije, zemljišno uređenje provedeno je kroz odluku Republike za spriječavanjem povratka dalmatskog stanovništva, dalmatskih izbjeglica iz Italije i El-Shata i njihovu zemlju naseliti useljenicima. Oni koji su se vratili, njih se rastjerivalo najčešće po Slavoniji, čak i ubijalo. Kroz nacionalizaciju i pravljenje novog zakonodavnog okvira zemlja koja je pripadala Dalmatinima prešla u posjed katoličkih Slavena (Hrvata). Zajedno s uništavanjem dalmatskih sela i gradića tekao je proces naseljavanja i razvijanja hrvatskih centara, kao i oblikovanje novih administrativnih granica kako bi se osigurala hrvatska prevlast nad prostorom. Kako bi izbrisala sjećanje da je nešto postojalo i prije osnivanja NRH, nova, komunistička, vlast je dalmatska imena gradova i naselja promijenila u slavenske nazive. Ovaj zaborav danas je snažno prisutan. Većina stanovnika gradova ne znaju njihova originalna imena, a često žele biti i Dalmatinci i Hrvati istovremeno, što je u normalnim okolnostima nedopustivo. Većina stanovnika Dalmacije danas smatra kako je prije osnivanja, prvo Banovine Hrvatske, a zatim i, NRH Dalmacija bila prazan prostor i kako Hrvati nisu samo izgradili infrastrukturu već su donijeli i kulturu i druge vrijednosti. Ovaj narativ je počeo biti sve žešću u drugoj polovici 1980., a pogotovo 1990. tek donekle počeo mijenjati se pitanje Dalmacije i odgovornosti Republike Hrvatske prvi put javno postavlja.
Kroz uvođenje selektivne i nejednake politike raspodjele početkom 1950. godina veliki broj vlasnika dalmatske nacionalnosti lišen je prava zadržati svoju zemlju, posebno ako se ona nalazila na “sigurnosno osjetljivim” područjima kao što Zadar. Tijekom prva dva desetljeća postojanja Republike inzistiralo se na etničkoj teritorijalnoj ekspanziji i kontroli, tako da je na kraju ove faze Narodna Republika Hrvatska kontrolirala više od 90% dalmatinskog teritorija, u čemu joj je pomagao Hrvatski nacionalni fond.
Poslije konfiskacije zemljišta država je napravila institucionalnu strukturu pomoću koje se vlasništvo i upravljanje zemljom prenijelo na državu i hrvatske organizacije - zadruge. Hrvatski nacionalni fond je postao najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u NRH, kasnije SRH. U novim okolnostima Dalmatinima je bilo teško dokazati pravo vlasništva nad zemljom, jer u nacionaliziranom sustavu nije bilo moguće imati privatno vlasništvo.. Danas Dalmatini koji čine oko 18% stanovništva u Dalmaciji (za razliku od popisa iz 1941. gdje su činili 72%) posjeduju samo oko 3,5% nekretnina.
Promjenom Ustava 1963. Usvojena je politika kojom se društvene nekretnine ne smiju prodavati, ali se mogu davati u zakup, a zadruge su bili glavni jamci takve politike. Ako pratimo logiku podjele zemlje, vidjet ćemo kako je glavni cilj bio minimalizacija utjecaja Dalmatina. Međutim, dogodila se i stratifikacija u okviru samog hrvatskog sektora. Napravio se jaz između antifašista, onih koji su smatrani osloboditeljima i osnivačima Socijalističke Republike Hrvatske kroz Komunističku partiju, i samih članova Saveza Komunista Hrvatske, odnosno Komunističke Partije Hrvatske. Iako je podjela zemlje naizgled izvršena prema tipu naselja, ona je u suštini odražavala etničko i klasno porijeklo. Napravljeni su različiti aranžmani za različite etničke grupe. Iako je korišten naizgled neutralan birokratski jezik, kada se kaže zadruga ili gospodarstvo zna se točno o kojoj socijalnoj/etničkoj grupi se govori. Antifašisti su bili članovi zadruga, dok su članovi KPH, odnosno SKH bili vlasnici poljoprivrednih gospodarstava. I jedni i drugi bili su Slaveni koji su živjeli na području Dalmacije. Dalmatini nisu smjeli biti ni članovi zadruga niti posjedovati poljoprivredno gospodarstvo.
Zajedno s tom podjelom su išla i različita prava vlasništva. Kad govorimo o naseljavanju gradova (Dubrovnik, Knin, Makarska, Metković, Ploče, Sinj, Split, Šibenik i Zadar) i otoka, osim što su nekretnine Dalmatinima oduzete, pod krinkom industrijalizacije planski se naseljavala neobrazovano, podkapacitirano i jeftino stanovništvo za život u socijalnim stanovima. Tu nije bila riječ o vlasničkim pravima, već o stanarskim pravima po uzoru na Njemačku, Francusku, Sjedinjene Države i sve skandinavsko-nordijske države. Radilo se o kratkoročnim najmovima stanova od države, bez mogućnosti otkupa po više-manje povoljnim uvjetima, dok se grupi članova KPH, odnosno SKH nudili posebni poticaji kako bi njihovi članovi trajno riješili stambeno pitanje. Moglo bi se reći kako je siromaštvo Dalmatina i manje obrazovanih stanovnika koji su prisiljeni poći sa sela u grad direktno izazvano i podržano od strane Republike, to jest politike njenih institucija.
Praksa davanja posebnih privilegija određenim grupama kroz spomenuti članak 16. kojim se klerofašistima omogućuje da u zamjenu za simboličnu cijenu zemljište koje je do tada bilo u društvenim rukama prijeđe u njihove privatne ruke, samo kako se denacionalizacijom više ne bi vratilo u ruke originalnih vlasnika dalmatske nacionalnosti. To je posebno omogućila izmjena zakona o pravu vlasništva (1994.) kada je omogućen institut “dosjelosti”, čime su mnogi pripadnici nekada KPH i SKH, danas HDZ-a i ostalih antidalmatinskih stranaka, ušli u posjed zemljišta koje je iza 1947. nacionalizirano građanima dalmatske nacionalnosti. Time se omogućila materijalna dobit za buduću zemljoposjedničku elitu koju čini oko 8% stanovnika Dalmacije, većinom doseljenih iz Hrvatske, Slavonije i Hercegovine, i koja usvajanjem ove odluke upravlja s 85% zemljišta. Dodatna pogodnost je u tome što se dopušta prenamjena zemljišta, posebno nakon ljetnih požara, tako da ono postane građevinsko i to kroz odluke jedinica lokalne samouprave koje čine (opet) predstavnici članovi antidalmatinskih političkih organizacija. To je u biti naopaka agrarna reforma kojom se omogućilo stjecaj velike moći u korist vlasnika sumnjiva kapitala. Klerofašisti u suradnji s njihovim političkim kumovima bez raspisivanja javnog natječaja stječu ogromnu moć upravljanja zemljištem bez obveze vođenja računa o javnom interesu.
Dalmacija je u prošlosti davala besplatno zemljište zadrugama kako bi oni održavali siguran lanac ishrane stanovništva. To se činilo kao bio dobar početak: briga za stanovništvo. Zatim je nastupila faza kada je cijela zemlja plaćala izdatke zadrugama koji su se akumulirali kroz dugove koje su država i banka na kraju otpisale. Međutim sada se gura plan vladanja državnim resursima koji bi trebali služiti na dobrobit svih građana. Zbog komodifikacije zemljišta sad se više cijeni kao nekretnina nego djelatnost koja se na njemu obavlja. Stručnjaci kažu kako više ne postoji siguran lanac ishrane u državi. Sve više hrane se uvozi, hrana je sumnjiva porijekla i sumnjive kvalitete iako samo Dalmacija može proizvesti dovoljnu količinu hrane za svoje stanovništvo što se vidjelo iz 1930ih. Kada je Dalmacija proizvodila dovoljno za svoje potrebe i još izvozila u Sjedinjene Države te imala pozitivnu trgovinsku bilansu s tom državom. 1932. Dalmacija je izvezla hrane u visini od 320 mil USD.
Stanovnik Dalmacije bit će u prilici opredijeliti se ili za klasičnu poljoprivredu kroz rad na polju gdje bi kroz OPGove zarađivao nekoliko desetaka tisuća kuna mjesečno ili postaviti solarne panele na zgradama i kućama i ubirati stotine tisuća kuna koji će mu stizati na osnovu ugovora sa elektrodistribucijskom kompanijom. Stručnjaci su došli do računice kako je za Dalmaciju efikasnije i jeftinije odvojiti za ovu namjenu dio svojeg teritorija jer takvi pojedinačni ugovori koštaju oko dvadeset milijardi kuna. Država s jedne strane poklanja milijarde maloj grupi ljudi, s druge strane štedi na najslabijima. Naravno, ovdje nije riječ o matematici. Republika hrvatska se svjesno opredijelila izvršiti napad na ekonomsku dobrobit stanovnika Dalmacije uzgajajući tycoone, ratne profitere, lažne branitelje, nesposobne a podobne po javnim ustanovama. Ona aktivno provodi politiku usmjerenu protiv interesa Dalmacije dok štiti ratno profiterstvo. To je daleko od razloga zbog kojih je država osnovana – ona je trebala biti, kao što u članku 1. Ustava RH piše, socijalna država u kojoj su svi pred zakonom jednaki (čl. 3. i 14. Ustava RH), dakle ne samo utočište i brana od antidalmatinstva, antisrpstva, homofobije, antisemitizma već je i zaštita od društvene nejednakosti i nesolidarnosti. Nažalost, izgleda kako za sada pritisak javnosti nije dovoljno jak kako bi se plan osujetio. Iza buke i galame koju prave članovi Torcide, koji svakog 18. studenog pod fašističkim simbolima mimohodom slave kult smrti nametnut od klerofašista, teško je vidjeti i razumjeti glavne procese koji određuju budućnost građana Dalmacije.
Jedna šarmantna priča o Izraelu kaže sljedeće. Kada se spremao izvesti židovski narod iz Egipta, Mojsije je otišao razgovarati s Bogom o životu koji ih čeka u obećanoj zemlji. Bog mu je tada rekao: “Neće biti lako, ali neće biti ni loše. Hajmo reći kako je prvi dio obećanja ispunjen, život u Izraelu zaista nije lak. Ali bilo bi zgodno kad bi se ostvario i drugi dio, onaj koji sadrži nadu u bolje sutra. A kako bi život sadržavao nadu mora se znati što se želi i svi Židovi stati iza toga!”.
Comments