Piše: Livia Marini
Čija je Dalmacija – dalmatska ili hrvatsko-klerikalna? Ovo je pitanje u samoj osnovi animoziteta koji traje od lažiranja izbora za Dalmatinski Sabor 1870.
S jedne strane, odgovor komplicira činjenica što su mnogi Dalmatini i Dalmatinci istovremeno vjernici katoličke konfesije kojom u Republici Hrvatskoj upravlja Hrvatska biskupska konferencija. Kao i to što mnogi građani Dalmacije sebe smatraju Hrvatima i ne protive se vladavini HDZ-a te nasilnoj otimačini iz Dalmacije koju provodi taj isti HDZ. Sukladno tome, protive se i pojmu same Dalmacije, pošto dalmatska nacionalnost personificira nasilno ukinutu dalmatsku državnost, nasilno ukinut dalmatski jezik i nasilnu asimilaciju Dalmatina što je uključivalo i promjenu imena i prezimena.
S druge strane, odgovor na postavljeno pitanje krajnje je prost i baš nimalo kompliciran.
Dalmacija je, a čija bi drugo mogla biti do li, – dalmatska.
Dalmacija je od 1815. do 1921. bila jedina neovisna autonomna zemlja u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, zemlja svih njenih stanovnika, bili oni vjernici, agnostici ili ateisti; Dalmatini, Hrvati ili Srbi; gay, bi ili streight; bogati ili siromašni; govorili dalmatskim jezikom, austrijskim, mađarskim ili slavenskim narodnim jezikom... Bila je to sekularna, multietnička i građanska, narodno-oslobodilačka i ekološki svjesna, tolerantna i progresivna, te najvažnije neovisna austrijska zemlja. I kao takva mora ponovno postati, ukoliko nam je stalo do života svakog njenog građanina.
Drugim riječima, u pitanju je sukob između dva koncepta, dvije vizije spomenutog temeljnog pitanja. Zato jedni ne daju “svetinje” – a drugi ne daju svoju povijest, svoju kulturu, svoj jezik – svoj identitet.
A na čijoj ste vi tu strani? Na strani kroatocentičnog zagrebačkog klerofašističkog imperijalizma ili na strani multietničkog prodalmatinskog sekularnog prosperiteta?
Dakle, čija je Dalmacija? Crkvena ili sekularna? Teokratska ili demokratska? Klerofašistička ili građanska i demokratska? Kolaboracionistička ili antifašistička? Ustaška ili partizanska? Hrvatska gubernija podijeljena na šest dijelova ili autonomna regija?
Dakle, kakva je Dalmacija? Vazalna ili neovisna? Je ona istočnjačka ili mediteranska, odnosno europska? Višegradska ili euroatlantska? Proruska ili proeuropska? Istočnjačka ili zapadnjačka Srednjovjekovna ili prosvjećena? Tradicionalna ili moderna? Je li Dalmacija zemlja ili dio hrvatskih zemalja?
Ovo su središnja pitanja, temeljna društvena pitanja koja su, uz to, i vrijednosna, kulturna, ideološka, sociološka, psihološka, jezična, financijska, i mnoga druga na kojima počivaju podjele u načinu ponašanja, ophođenja, razmišljanja, stupnju obrazovanja i svemu ostalome u Dalmaciji i prema njoj. Te su podjele neusporedivo bitnija od nekakvog Josipa Bozanića, Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića, Njonje Jandrokovića...
Istovremeno, HBK politički je akter u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji. I „država u državi koju ne priznaje“ – ali zato joj sastavlja Vladu. Nema tu nikakve teologije, skolastike ili mistike, već jedino čiste političke ideologije (uz lukrativnu zaštitu nekretnina i građevinskog zemljišta). Famozne mise su zapravo politički mitinzi po HDZovoj recepturi, jogurt i balvan revolucija svojevremeno, na čijem je užetu Dalmacija već toliko puta visjela od famozne 1870..
Identično kao što su islamisti i ostali talibani jedna priprosta politička verzija islama, tako je i kroatocentrično katoličanstvo ona politička i fundamentalistička verzija katoličanstva, odnosno kršćanstva. U pitanju je paracrkvena i šatrovjerska ideologija koja je, prije svega, antimoderna, antizapadna, antimediteranska i antieuropska, jednom rječju: antidalmatinska. Kao i narajcano ratoborna i militantna prema okruženju. Neobično je samo što ovu očiglednu činjenicu upadljivo ne shvaćaju čak ni mnogi antiratno i antinacionalistički orijentirani intelektualci u Republici Hrvatskoj.
I uopće nije nešto posebno neobično što ove činjenice ne shvaća aktualna hrvatska opozicija; ona je opozicija jedino Andreju Plenkoviću i HDZu, ali ne i njihovoj politici. Jer, znamo kako naočiti Zoran Milanović i njegov SDP, u kojemu nema socijaldemokracije ni za lijek, nisu lučonoše vladavine prava i načela demokracije i demokratičnosti. Onu su s vremenom postali odvažni zaštitnici opozicijskim figurama i opozicijskim medijima tijekom smrtonosne vladavine Franje Tuđmana, ali ne kad je i Dalmacija u pitanju. Oni su politički subjekti koji su u dogovoru s HDZom prepustili Dalmaciji na milost i nemilost neoustaškom orgijanju.
No, moramo biti iskreni i priznati, sve to bez velikog krvoprolića i građanskog rata, samo što je Ivica Račan otvorio šampanjac kada je eksplodirala, noć prije postavljena, eksplozivna naprava u prostorijama Dalmatinske Akcije. Upravo to nepodnošljivo smeta kleronacionalističkim salonima i proruskim kružocima u desantu na Dalmaciju. Samo još, opravdano odsutni, Tuđman i Kuharić nedostaju.
Krajnji cilj političkog djelovanja kardinala Bozanića u Splitu prije par dana zapravo je novo – “pokoravanje Dalmacije” nakon inicijative da se dalmatska nacionalnost upiše u rubriku nacionalnosti, ne u rubriku regionalne pripadnosti, nepoznato i sl., te još jači anakondin stisak oko Dalmacije.
Sjećamo li se zaista prvog anakondinog stiska za vrijeme odurne i nakaradne fašističke diktature Franje Tuđmana u mrskom razdoblju od 1990. do 2000.? Sjećamo li se asimetrične, međunarodno izolirane, pod embargom sankcionirane, odasvud prognane, materijalno bijedne i duhovno siromašne, ali zato izdašno korumpirane, kriminalne i zločinačke kreature u vidu fašističke diktature Franje Tuđmana u kojem je Dalmacija započela svoju patnju koja još ne prestaje?
Trebamo li se zaista iznenaditi, i resantimanski vrijeđati, što se Dalmatini i Dalmatinci žele osloboditi takvog zla isto kao što su se Slovenci, Bosanci, Makedonci i Kosovari odvojili od istog zla samo drugačijeg pisma i nešto drugačije vjeroispovijesti?
Velika Hrvatska u pravilu će završiti u maloj Hrvatskoj.
Kako to već ide s tim prokletim prekidima veza: “Nije do tebe, do mene je!” Ali, ovaj puta nije do Dalmacije, već do (Republike) Hrvatske, do njenog gajenja klerofašizma, sveopće ekstremne centralizacije i koketiranje s ratnim i drugim zločincima.
Na svojevrsnim psihološkim barikadama koje se podižu po Dalmaciji, njeni građani brane određene političke i društvene vrijednosti. Ne zaboravimo kako je upravo Dalmacija bila izvorište Narodno-oslobodilačkog pokreta 1941., a zatim i antiratnog pokreta 1990.
A ne zaboravimo ni to kako u Dalmaciju još davne 1464. dolazi prvi tiskarski stroj na ovim prostorima, samo četrnaest godina nakon što je otkriva Johannes Gutenberg i pet godine prije nego li je stigla u Veneciju. „Knjige, braćo moja, a ne zvona i praporce“, rekao je slavni dalmatski renesansni književnik Marin Držić, kojeg je kasnije citirao Dositej Obradović.
530 godina kasnije, duž Vukovarske ulice u Splitu postoji čitav niz murala i grafita od kojih se obrazovanim ljudima i Dalmatinima ledi krv u žilama. Sa zidova iskaču opskurni likovi koji su ljudima na živo kopali oči, kao da nije bilo dovoljno što su to u Jasenovcu činili ustaše, kao da nije bilo dovoljno što su to četnici učinili Ivanu Goranu Kovačiću? Nije to samo problem Vukovarske ulice u Splitu, već cijele Dalmacije.
S tim u vezi, što povezuje ustaše i autore morbidnih grafita i murala? Povezuje ih nacionalistička paranoja kao odmazda ili kaznena ekspedicija prema svemu drugačijem, građanskom, modernom, obrazovanom i kulturnom.
„Nacionalizam je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubitka individualne svijesti“, rekao je jedan pisac početkom ‘70..
A kada se radi o Dalmaciji, posrijedi je – pokoravanje, kako je napisao Michel Houellebecq. Zbog političko-vrijednosne neposlušnosti Dalmacije, prvenstveno “crvenoburžoaskog” Splita prema kleronacional-fašističkom političkom mainstreamu, neonacisti osjećaju paranoičnu potrebu upravo tamo, kao pas, obilježiti svoj teritorij, proglasiti svoju dominaciju nad jednim gradom, jednom regijom a time i čitavim njenim društvom.
Kleronacional-fašistički političko-medijski mainstream zaogrnut u režimske fake news medije u Republici Hrvatskoj razmišlja kako je Dalmacija tek jedna od hrvatskih zemalja koje se kreću od granice sa Slovenijom i Mađarskom do Janjeva na jugu i rijeke Tise i Drine na istoku, no ako bi se Dalmaciji “dalo” ono što prema međunarodnom pravu treba dobiti bio bi to neprirodno otpali ili kvarno odvojeni dio Hrvatske.
U svojim teško bolesnim glavama misle kako su Dalmatini i Dalmatinci integralni dio hrvatske nacije, samo oni to nikako ne mogu shvatiti i zato ih treba pokoriti. Za režimske fake news medije i ružičaste narativčiće, Dalmatini su samo izmišljena nacija, odnosno tek regionalna ili geografska odrednica velikohrvatskih zemalja.
Dalmacija, Dalmatini i dalmatski jezik u njihovom teškom neliječenom ludilu percipiraju se kao mrsko prozapadna, kvarna i kratkotrajna politička fikcija, odnosno kao bludni sinovi koje onda valja pedagoški preodgojiti postavljanjem eksplozivnih naprava, ubojstvima, premlaćivanjima i drakonskim zatvorskim kaznama za djelo za koje bi netko iz Zagreba ili Slavonije dobio i do 10x nižu kaznu. Oni su otpadnici, komite, lijeni, te kriminalci i još usput dileri drogom. Dalmacija ostaje Južna Hrvatska, iako je s Hrvatskom prvi put stupila u kontakt tek 1939. godine i to tamjanom i puškom.
Dakle, ma što fašisti iz Zagreba kažu, slobodarska Dalmacija će se na popisu stanovništva izjasniti kao Dalmatini/Dalmatine, odnosno kao Dalmatinci/Dalmatinke kao opomena Zagrebu da nas ima, kao koncentrirana točka između dva koncepta: sekularnog i crkvenog; građanskog i kroatocentričnog; pluralizma i monizma; proeuropskog i proruskog; prozapadnog i proistočnog; partizanskog i ustaškog; kosmopolitskog i patrijarhalnog; slobodnoumnog i klerikalnog; progresivnog i regresivnog; modernog i tradicionalnog.
Bit će to sudar između suprotstavljenih vrijednosti i vizija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koji odlikuje čitavo dalmatsko, ali i šire balkansko društvo.
Jer, jedni hoće povratak na moderni Zapad, na Mediteran, a drugi bi radije u srednjovjekovnu prošlost. I to je, otprilike, sve. Tu se krije odgovor na pitanje: Čija je Dalmacija?
Comments