Odgovor ilegitimne predsjednice Republike Hrvatske, imenom Kolinda Grabar-Kitarović, na pismo koje joj je uputio predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac, šokantno je, ali iznimno važno svjedočanstvo o onome što se trenutačno u Republici Hrvatskoj zbiva. Njeno otvoreno pismo, naime, na jednom mjestu, na svega dvije i pol do tri kartice teksta, savršeno ilustrira zašto je njezina vladavina, kao i vladavina njezine matične stranke, apsolutno pogubna po budućnost RH.
Ilegitimna Pupovca najprije podsjeća na zajedničke dane iz Sanaderovog doba, kada su, kaže, zajedno radili na tome da se osiguraju što veća prava etničkim manjinama. Kao cilj, na kojem i dalje valja ustrajati, navodi kreiranje prostora „snošljivosti i suživota“, što su već, leksički gledano, krajnje malodušna očekivanja, svega stupanj iznad „nesnošljivosti“ i nemogućnosti zajedničkog života. Dva desetljeća nakon završetka rata, ilegitimna predsjednica Republike Hrvatske čovjeku koji joj nikad nije bio neprijatelj, barem u ratnom značenju tog izraza, i s kojim je čak bila u stranačkoj koaliciji, govori o međusobnoj „snošljivosti“ i „suživotu“.
Slaže se predsjednica s njim da je u međuvremenu u društvo porasla „nesnošljivost“, u tome ne nalazi ništa sporno. Čak je, to, tvrdi osjetila na vlastitoj koži, i to neposredno nakon svog povratka u „Domovinu“, napisanu velikim početnim slovom. „Suživot“ se, čini se, odnosi i na službeni pravopis; ovaj kojim se služi ilegitimna predsjednica očito je nekakav tajan dokument koji se koristi isključivo među pripadnicima njezine stranke, a u njemu izgleda vrijedi pravilo kako se ni na što iz repertoara nacionalnog kiča ne smije referirati bez da se udari po „Caps Locku“ na tastaturi. Jasno, da nije u pitanju ilegitimna predsjednica Republike, i da se ne podrazumijeva kako je na ovom tekstu radila sva sila savjetnika i lektora, bilo bi deplasirano prigovarati zbog jednog jedinog slova. Ovako, ono je programsko, i u sebi sadržava sažetak svih problema koji će kulminirati u ostatku pisma, a već su ranije kulminirali u ponašanju same ilegitimne predsjednice, i koalicije koja je trenutačno na vlasti. Oni svi zajedno, naime, nikako ne uspijevaju razumjeti elementarna pravila demokracije, a još manje konvencije demokratskog društva.
U demokratska prava predsjednika/predsjednice Republike, pogotovo kad je šef države ilegitimno na toj funkciji, kao štoje to vrla Kolinda, također ne spada biranje prijatelja koje mu/joj po senzibilitetu i zajedničkim svjetonazorima odgovaraju, ukoliko su ti prijatelji pod istragom, a svako toliko završavaju u, zasad, istražnom zatvoru. Demokratski svijet ima svoja ograničenja; među ostalim, on pati od izvjesnog snobizma, koji podrazumijeva da se lideri država druže s ljudima ozbiljnog društvenog ugleda, jer su javne osobe, i čak i njihov privatni život šalje određenu poruku biračima. Ni ta se oblast demokratizirati ne da; koliko god mi vjerovali u nevinost sebi dragih i bliskih osoba, na to uvjerenje, dok smo na visokoj državnoj funkciji, nemamo pravo, ili smo ga makar dužni ne manifestirati javno. Što je iznova i nesmiljeno, i totalitarno, i okrutno, osobito prema idealističkim dušama, koje bezrezervno vjeruju u nevinost vlastitih donatora.
Ali vratimo se pismu. U kojem predsjednica spominje kako je, nakon izborne pobjede, doživjela traumu kada je čula da je predsjednik pobijeđene stranke izjavio „Ili mi, ili oni“, a potom još i „Priredit ćemo im pakao“. Teško je točno razumjeti zašto je predsjednicu zaprepastio ovakav, pomalo navijački, diskurs poraženog, jer u političkom govoru, a pogotovo u domaćoj dvostranačkoj dinamici, nije osobito rijedak. No, pretpostavimo iznova kako je u pitanju nježna i delikatna duša. Barem dok ne analiziramo ostatak pisma.
Klimaks započinje u trenutku kada se predsjednica odlučno krene ograđivati od domaćeg folklornog pozdrava, „Za dom spremni“. Koji je, što nam već svima izlazi na uši, nedopustiv jer su ga koristili hrvatski nacisti - ustaše. Ali do ilegitimne predsjednice ta dosadna povijesna činjenica iz nekog razloga nije doprla, a po svemu sudeći i neće, tako da neprihvatljivost jezive fraze objašnjava time što „šteti nacionalnoj koheziji i državljanskom zajedništvu“. Što u najcrnjoj, ali i prvoj dokučivoj interpretaciji znači kako su pola zemlje nacisti, a druga polovica nisu, pa nije zgodno da smetaju jedni druge. „Državljansko zajedništvo“ ću preskočiti, i drage volje prepustiti nekom stručnjaku za patologiju jezika. U rječnicima kojima raspolažem posvojnog pridjeva nastalog od riječi „državljanin“ – nema.
Sa silovanja jezika, pismo ilegitimne predsjednice RH prelazi na zagovaranje logike silovanja. Pa Miloradu Pupovcu objašnjava kako, na gotovo četiri stranice dugom popisu ljudi i udruga koji su postali žrtve prijetnji i govora mržnje, ima i takvih koji već godinama „provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti…“, stvarajući tako „ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije“. Ukratko, dobili su po gubici jer su zaslužili. Kad netko provocira, iritira, a uz to i vrijeđa, što je normalna reakcija sugrađana u zrelom demokratskom društvu? Pa jasno, da mu prijete! Tko će takvu zakonski zabranjenu reakciju podržati? A tko drugi, nego ilegitimna predsjednica Republike! Jer, kakva je to proustaška demokracija, gdje se moraš gnjaviti s tim da se sudski razračunavaš s onim tko te vrijeđa, kad se sve jednostavno može riješiti pokazivanjem pištolja, ili čak i noćnim dahtanjem u telefonsku slušalicu? Što je najgore, predsjednica si ne može dopustiti taj luksuz da se, kao manjinski zastupnik Pupovac, brine samo za manjine. Ona, naime, mora voditi računa isključivo o većini, koja također doživljava „uvrede, poniženja, pa i represiju“, i to kao „hrvatski branitelji, pripadnici drukčije političke opcije“, a ona je dužna štititi „dostojanstvo hrvatskog naroda i vrjednote na kojima je stvorena hrvatska država“. Pupovac, čini se na svom popisu nije naveo ni jednog uvrijeđenog i poniženog pripadnika većine, taj je baš zapeo za manjine i ne vidi ni milimetra lijevo ni desno, kao konj s plašnicama na očima. Stoga mu ilegitimna predsjednica Republike Hrvatske navodi vlastiti obiteljski problem: nedavno je, a gdje drugdje nego u Rijeci, jedan njezin rođak doživio da ga na ulici pljunu, i nazovu ustašom.
Već se iz dosadašnjeg teksta moglo naslutiti, a u njegovom se nastavku definitivno potvrđuje: Pupovac je u stvari direktno, osobno kriv za sve što mu se događa. I ne samo to: on je i taj koji „provocira, iritira i vrijeđa najveći dio hrvatske javnosti“. One koja potom postane mentalno nestabilna, pa prijeti, uz blagoslov prve dame države. Predsjednica ga upozorava, ni manje ni više, kako smatra krajnje neprimjerenim objavljivanje karikatura poslanika Muhameda. Dotle je došlo. Zna se i težina prekršaja, i ozbiljnost rizika koji se poduzima. Jer Pupovčevo Srpsko narodno vijeće također uzgaja „Charlie Hebdo“ guju u njedrima: ozloglašeni tjednik „Novosti“. A u „Novostima“ je „satira“ (predsjedničini navodnici) – „zlurada“ . Tamo se zlurado sprdaju s hrvatskom himnom, te padanjem aviona s neba. Po čemu znamo da su zluradi? Pa kakvi bi Srbi inače bili, kad se bave hrvatskim temama, u zemlji u kojoj su rođeni i odrasli, i čiji su državljani, nego zlobni, podmukli, i zlonamjerni; nalik na one karikature na kojima se Židovi krevelje, došaptavaju, i stežu kese sa zlatom.
U nastavku pisma, savjetnici ilegitimne predsjednice (jer ona sama ne zna reći dvije čiste bez PR mašinerije iza nje), u skladu s vladajućim ideološkim kredom, objašnjavaju Pupovcu kako treba izjednačiti komunističke i fašističke zločine, što se može svesti na prežvakanu dnevnopolitičku opreku Jasenovac-Bleiburg, iz čega se nameće zaključak kako će se „narodno zajedništvo“ koje neodložno valja realizirati, postići tek kada se izjednače ova dva toponima, i barem se metaforički pomiješaju kosti (kao što je to svojedobno zagovarao Franjo Tuđman). Tada bi konačno nastupilo novo doba, u kojem bi cvala tolerancija, „suživot“, i općenito izrazita društvena idila. Samo bi valjalo prekoračiti tu „malu“ razliku, da su na jednom mjestu po rasnoj osnovi ubijani civili, žene i djeca, homoseksualci i svi oni koji se nisu slagali s ustaškim režimom, a na drugom isključivo nacistički - ustaški - vojnici, koji su nastavili s borbom nakon što je njihov saveznica, Njemačka, potpisala kapitulaciju. (Bleiburški pokolj u tom smislu nije izuzetak; npr. u knjizi „Vojnici“ Sönkea Neitzela i Haralda Welzera spominje se kako su njemački vojnici koji su Saveznicima nanosili nepotrebne i velike gubitke boreći se bez ikakvih izgleda, ali „do posljednjeg metka“, rijetko uživali blagodati Ženevske konvencije, koliko god to okrutno i neetično bilo).
U ovom pismu, koje piše žena koja je upravo hirovito otpustila šefa tajne službe (bez ikakvog valjanog razloga), što je njezin stranački patron Karamarko popratio komentarom kako „predsjednica u tog gospodina više nema povjerenje“, kao da je otpustila čistačicu koja joj je prevrtala po ormaru, u tom pismu je posve vidljivo da, osim onog što je već poznato, da se ne razumije pretjerano u svoje ovlasti, predsjednica se još manje razumije u demokraciju. Točnije, shvaća je kao kaos, u kojem se osobne slobode primjenjuju na posve neprimjenjive načine. Time legitimira jedan neugodan, opasan milje vlastitih istomišljenika, koje njezini istupi nesumnjivo ohrabruju. Svijet je to koji ne razlikuje satiru od govora mržnje, jednako kao što ne razlikuje osobnu slobodu od ugrožavanja tuđih sloboda. Ne razlikuje zakonito od nezakonitog, već vjeruje u opravdanost „amoka“, nasilja iz srdžbe. Ne razlikuje ni privatno i javno:
Ilegitimna predsjednica Republike Hrvatske, kojoj je otvoreno pismo upućeno kao funkciji, u odgovoru se žali na probleme svojih rođaka, pa čak i to s kakvim problemima se sama suočava kao – žena. Time šalje poruku da zapravo svatko prijeti svakom, i da je to trenutačno normalno stanje. Jednako tako, uopće ne razumije vrlo složen koncept manjina, nego ih, upravo suprotno, smatra opasnima po većinu. Po njoj manjina „niječe stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države“??? Kako ta od shizofrenije oboljela manjina, koja uz stvarnost implicitno negira i zemljopis, može ugroziti „normalnu“ većinu? Ukoliko ne zatakne bombe za pojas, i krene u prepune autobuse, što luđaci iznimno često rade, ali to su oni s kojima se ilegitimna predsjednica po pitanju karikatura i satire savršeno slaže? Jedino što manjine mogu ugroziti, krije se u još jednom izrazu iz njezinog pisma „narodno zajedništvo“ (njem. die Volksgemeischaft); koji neugodno asocira na razdoblje u kojem su se, kako bi „zajedništvo“ bilo što čvršće, mnogi morali skratiti za glavu. „Zajedništvo“ u pravilu kreće u stanjima ekonomske krize. Vlast koja ju je u stanju razriješiti, pomirena je s tim da će njezini građani živjeti s visokim standardom, ali u međusobnom otuđenju.
Bi li želja ilegitimne predsjednice Republike Hrvatske, da se „pomire“ Jasenovac i Bleiburg (ona ih izrijekom u tekstu ne spominje, ali jasno je da na njih aludira) za „zajedništvo“ bila dovoljna? Iz njezinog je pisma razvidno da ne bi. Za početak, već i sama njezina društvena dijagnoza, pri čemu stanovništvo dijeli po liniji pristalica „ustaša“ i „komunista“, krajnje je netočna, a meni osobno i uvredljiva. Vjerujem da su većini građana obje kategorije neugodne, štogod da se s njihovim precima događalo. Privatno poznajem mnoge obitelji koje su loše prošle pod obje ove vlasti, a nije im mnogo bolje krenulo ni 1990. Podjela, za koju predsjednica vjeruje da je ustaško-komunistička, baš kao što to tvrdi šef njezine stranke od trenutka kada je krenuo u predizbornu kampanju, s ovim ideologijama nema nikakve veze. Ljudi zadojeni ideologijom, pa makar površnom, predizbornom, imaju problema izgovoriti rečenicu da je „Za dom spremni“ nacistički pozdrav, nego umjesto toga navode kako on šteti „interesima Republike Hrvatske“.
Ostali, koji s tim nemaju nikakav problem, jer je u pitanju elementarna civilizacijska pristojnost, kao što nemaju problem ni s tim da recimo obiđu Goli otok, dijele se na dvije grupe po vrlo jednostavnom principu.
Na one koji žele, i one koji ne žele imati predsjednicu države koja odašilje ovakve poruke, i piše ovakva pisma.
Comentarios