piše: Roko Karaman
Prošlo je puno, baš puno vremena od kada je posljednji put sva pažnja javnosti u jednom danu bila usmjerena na prosvjetne radnike, a da povod nisu bili mito, korupcija, zlostavljanje, štrajkovi, seksualne afere i drugi skandali.
Profesorica iz Dubrovnika o kojoj je taj dan-dva prošlog tjedna brujao cijela grad i čija je fotografija osvanula na naslovnim stranama lokalnog tiska je, s jedne strane, pravo osvježenje za promociju ove profesije nepravedno zapostavljene i zavijene u celofan afera u kojima su glavni akteri bili upravo njeni kolege i kolegice, a sve zbog toga što su primaran zadatak profesorske profesije zanemarili, najčešće, u trci za novcem. Naravno, stavovi koje je profesorica iznijela nisu u potpunosti bliski mojim, jer ne mislim da treba podcijeniti bilo koju profesiju koju su iznjedrile potrebe novog vremena, a još manje se izrugivati osobama koje pošteno zarađuju i žive od rada na pozicijama koje je profesorica spomenula, poput biznis-konsultanta, office-asistenta, poslovnih tajnica, produkt-dizajnera itd. Osim što im samo ime zvuči zabavno, ove pozicije zaista i jesu inspirativne za mladog čovjeka željnog rada i fer zarade, i u tome ima mnogo toga dobrog, a nikako lošeg.
Pravi je problem, a to bi profesorica trebala znati, u pogrešnim ljudima na pogrešnim pozicijama ili onima koji su poslovnu i moralnu etiku potpuno zanemarili zbog osobnog materijalnog interesa. Ovakvih primjera je mnogo upravo među profesorskim kadrom. Mnogo je profesora koji predaju na privatnim fakultetima a nakon predavanja pričaju sve najgore i o privatnim fakultetima i o studentima istih, što sam zaključio na osnovu razgovora sa svojim prijateljima studentima i njihovim profesorima, a i sam sam imao priliku uočiti profesore koji ovako razmišljaju. Nije li to licemjerno? To je užasno licemjerno, a prije svega je bezobrazno. Student može biti loš samo ukoliko ili ne želi raditi na svom napretku ili ima lošeg profesora, a najčešće je kombinacija i jednog i drugog. Slagali se ili ne s dubrovačkom profesoricom, a čitajući reakcije studenata, nju su ti momci i djevojke kojima je održala govor doživjeli kao uzor, a ne uspiju mnogi u tom zadatku… Da ne spominjem sve afere oko kupovine diploma, plaćenih položenih ispita, afere „index“, te hapšenja zbog pedofilije i druge skandale o kojima smo čitali prethodnih godina, a čiji su akteri bili – profesori.
Starleta i copy-printer operater ili copy right operater nisu nikakva prijetnja razvoju društva. Nestručnost i korupcija u najvažnijim javnim institucijama jesu. Mlade iz Dalmacije neće otjerati starleta s naslovne strane žutog tiska, ali starleta bez kvalifikacija zaposlena u javnoj instituciji hoće. Otjerat će ih predstojnik gradskog ureda za obrazovanje koji odbija priznati krivnju za to što je 90% učenika u gradu moglo, da je htjelo, doći do rješenja zadataka za maturu prije polaganja iste.
Mlade iz Dalmacije neće istjerati loša glazba koja se pušta u noćnim klubovima ili gay pride, već to što Prometovi autobusi voze svakih 45 minuta, umjesto svakih 5 minuta; to što su velike tvrtke izvoznice opljačkane, a gradska i regionalna ekonomija uzročno-posljedično pljački društvenih dobara doživjela krah; to što Dalmacijom vlada klerofašistička manjina umjesto demokratske većine; to što svi u realnom životu šute, a u virtualnom samo frenetično lajkaju slike pečene ribe i prirode.
Ja sam Dalmatin/ac. Nas Dalmatine/Dalmatince će iz Dalmacije otjerati to što je ista razjedinjena na šest dijelova, što joj Slavonija duguje 105 mlrd €, a nitko to ne želi osuditi, da se zapita da li je to normalno i kada će taj novac stići na adresu kojoj je namijenjen. Gdje je taj novac danas, tko ga koristi i u koje svrhe? Je li to tako strašno pitati? Ne mislim samo na političare već na cjelokupnu javnost, novinare, pa i same građane… Je li moguće da stvarno to nitko ne smatra jako lošim za Dalmaciju?
Ja sam Dalmatin/as. Nas Dalmatine/Dalmatince će iz Dalmacije otjerati maligni tumori poput Kalmete, bračnog para Puljak, Nikole Grmoje i Bože Petrova, Ante Pranića... i ostalih provoditelja antidalmatinske agende koji su na pozicije došli kao sateliti HDZ-a.
Ja sam i Dalmatin/ac. Nas Dalmatine/Dalmatince će iz Dalmacije otjerati to što je svima jasno da nikad bilo gore živjeti u njoj nego danas, ali da čak ni to nije dovoljno da se lokalna vlast zbilja korjenito promijeni, pa da umjesto HDZ-a i njegovih satelita gradovima i općinama, pa i Županijama zavladaju zbilja neovisni novi ljudi, jer ovdje je zakon interesa uskih grupa apsolutno i uvijek jači od interesa građana, pa ćemo istu po svemu sudeći trpjeti još najmanje do 2025. godine. Mnogi su smatrali kako prethodne lokalne vlasti u Dalmaciji nisu mogle biti nadmašene ni u jednoj pasivno-neučinkovitoj poziciji u kakvu je sebe postavila tijekom četiri godine mandata, ali sada je jasno da smo se svi ozbiljno prevarili. Ovo nije stav samo jednog politički opredijeljenog građanina Dalmacije. Ovo je stav svih 58% građana Dalmacije koji na zadnjim lokalnim izborima nije izišao na birališta, a koji trenutno stanje u regiji doživljavaju kao katastrofu kojoj se, barem za sada, ne nazire kraj. Više nije čak ni smiješno kao u početku kada smo čitali o prvim biserima aktualnih vladajućih aktera u gradovima i općinama – sada je samo za žaljenje šta je to Dalmacija doživjela i u kakvoj situaciji se nalazi nekada jedna od najsigurnijih i najbogatijih regija na Mediteranu. Danas je Dalmacija najsiromašnija u cijeloj Europi, a njeni gradovi poligon za ulični kriminal.
Strašno je kada osjetite kako među mladima vladaju bezidejnost i osjećaj nemoći za bilo što promijeniti. To su naslijedili od svojih depriviranih i bezidejnih roditelja. Strašno je kada imate fakultete koji upišu po nekoliko stotina studenata u svakoj generaciji samo da bi po već pripremljenom modelu veliki broj njih nebrojeno mnogo puta obarali već tijekom prve godine, jer naravno više izlazaka na jedan ispit znači i veću zaradu za onoga tko drži ispit. Još strašnije je kada upoznate osobu koja je završila medicinski, ekonomski ili pravni fakultet, a koja danas radi kao trgovac ili zaštitar u prodajnom centru za najminimalniju moguću plaću koju možete zamisliti i bez ideje kako da se ostvari u struci ili nešto blisko struci, a u takvoj situaciji čini vam se kako vrijeme prolazi brže nego ikada ranije, kako će vas pregaziti.
Tisuće mladih ljudi iz Dalmacije svake godine odlazi u inozemstvo u potrazi za svojom prilikom. Talenti i stručnjaci na koje apsolutno nitko ne obraća pažnju. Kad ova regija postane svjesna svoje mladosti koju je izgubila, bit će previše stara, siromašna i dosadna kako bi te ljude uvjerila da se vrate nazad.
Ipak, sve može doći na svoje udruživanjem i zalaganjem za bolji život sutra, a za to treba brzo djelovati, jer nemamo vremena za čekanje.
Comments