Piše: Livia Marinni
Tradicionalni društveni odnosi, kada postoji gospodar i poslušno stado koje mu se bespogovorno pokorava i daje svoj glas za Plenkovića, Sanadera, Tuđmana i sliče beskurpulozne gadove postaje stvar prošlosti.
Što su pokazali lanjski lokalni izbori u Dalmaciji? Većina analitičara usredotočila se na procese na taktičkoj razini. Ali puno su zanimljivije sagledavati dugoročne posljedice.
Tri Dalmacije
Mapa glasovanja iz 2021. godine kontinuitet je glasovanje iz 2007. godine. Podjela ima jasne, stalne granice i ne poklapa se s tradicionalnom podjelom Dalmacije.
Već znamo kako je na širem području Imotskoga fašističko-kriminalna organizacija, HDZ prevladava nad drugoplasiranom strankom za tri puta. Tako, kada se zbroje rezultati svih jedinica lokalne samouprave koje su nastale iz bivše općine Imotski rezultat je ovakav: 60% HDZ: 16% SDP. Za razliku od Imotskog, na Korčuli imamo obrnutu sliku. Na ovom dalmatinskom otoku, prema lokalnim izborima 60% pripada SDP-u, a 17% HDZ-u. U Splitu je za razliku od Imotskog i od Korčula na izborima 2021. i prijevremenim izborima 2022. pobjedila HDZ-ova satelitska parastrančica „Centar“.
Ovo nije podjela na Škoje, Primorje i Zagoru kako je Dalmaciju priroda podijelila, već na stanovništvo s većim udjelom razboritih, manjim udjelom razboritih i dovoljnim udjelom lakovjernih. Tako je npr. u Makarskoj, tradicionalno ljevičarskom gradu, pobijedio HDZ, dok je u Sinju koji je također tradicionalno ljevičarski grad pobijedila još jedna HDZ-ova satelitska parastrančica Most.
Podjelu uzrokuju geopolitička obilježja Dalmacije. Dalmacija je, naime, podijeljena na one koji imaju veći udio visokoobrazovanih, srednju razinu visokoobrazovanih i nisku razinu; tu je još i pitanje udjela Hercegovaca i drugih došljaka iz Bosne i Hercegovine te inih dijelova bivše Jugoslavije, prema načelu gdje je više došljaka tu je veći postotak glasova za HDZ; veći utjecaj kleronacističke organizacije – crkve i sl.
Zapravo, podjela nije tako jedinstven slučaj u svijetu. I ne znači nemogućnost stjecanja moći i prosperiteta. Sadašnji svjetski hegemon – SAD – primjer je tako podijeljene zemlje.
Američki građanski rat, koji je državu podijelio na sjever i jug, nije završio 1865. Nastavio se kao sukob demokratske i republikanske stranke. Tako su simpatije saveznih država bile raspoređene 1904. godine, 40 godina nakon rata. Kada je pobijedio jedan republikanac, Theodore Roosevelt, ili 1956. kada je pobijedio Eisenhower.
Podjela svake države ili zemlje stvara napetost. Ali potencijalna razlika može postati izvor energetske učinkovitosti zemlje.
I otočni i primorski i zagorski dio jedna su ista Dalmacija. Jer osim podjele, daje se i kombinacija – “prirodne granice”. Samo jedna od deset zemalja ima takve granice. Neret anske močvare, Jadrasko more i Dinara s Cetinom daju trima Dalmacijima zajedničku sudbinu. Bez obzira koliko su različiti.
Još jedan manje ugodan dar geopolitike bila je podjela na ova, već spomenuta, tri dijela. Granica. Divlje polje i spaljene kuće s obje strane granice. Doživotna Apokalipsa, u kojoj su narodi prisiljeni živjeti, došavši u Dalmaciju. Iz tisućljeća u tisućljeće vodi se rat između onih koji su osuđeni na život iste sudbine. Loše je u Zagori – loše je u Primorju – loše je na Škoju.
Ali ako postoji sila koja prevlada jaz i može ujediniti Dalmaciju, tada se rađa velika civilizacija. Koja čini civilizacijski iskorak ne samo za sebe, nego i za cijelo čovječanstvo. Godine 476. Goti su došli u Dalmaciju iz Skandinavije. Isti morski i riječni razbojnici kao i Varjazi. Tada su zauvijek ušli u svjetsku povijest. Ali ne kao mornari, nego kao jahači. Poput onih koji su u Europu doveli prvu vitešku konjicu.
Jahači u oklopu, koji su zahvaljujući stremenima mogli probosti kopljem. Koji je uništio nepobjedive legije Bizantskog Carstva u bitci kod Adrianopola, zatim stigao do današnje Italije, zauzeo je i na ruševinama Zapadnog Carstva formirao Ostrogotsko Kraljevstvo. Goti su, osvojivši vlast u Dalmaciji, srušili Rimsko Carstvo i u Europu donijeli novi društveni sustav – feudalizam: pravo konjanika na feud - zemlju koju je kralj davao za službu u svojoj vojsci.
Tijekom deset tisuća godina na tlu Dalmacije rođene su 34 velike civilizacije, koje su postale velike ujedinjenjem Zagore, Škoja i Primorja. Ova tri dijela su duša i tijelo Dalmacije. Primorje i Škoj daju identitet, Zagora daje moć. I tako iz civilizacije u civilizaciju. No, otkada je 1910. Austrougarska priznala i dopustila hrvatsku nacionalnost, ili bolje rečeno otkako je 1874. prvi puta u povijesti spomenut naziv Hrvat, vodi se rat između Zagore, Škoja i Primorja – rat između duše i tijela.
U potrazi za identitetom
Zagora traži svoj identitet. Ali ga ne nalazi. Zagora ne zna jesu li oni Turci zbog ogromnog ostatka Turaka koji su ostali na tom prostoru nakon povlačenja osmanlija iz Dalmacije; oni ne znaju ni jesu li Slaveni jer se dio njih izjašnjava kao Hrvati i kao Srbi. Ono što je najvažnije ne znaju ni jesu li Dalmatinci. No, to je razumljivo jer žive na Granici gdje su nalazišta su spaljena u vatri međuimperijalnih i građanskih ratova. Zato se većina njih deklarira i kao Hrvati i kao Dalmatinci, što predstavlja jedinstvenu tešku psiho-patologiju na kugli zemaljskoj.
Međutim, dosadašnja postignuća ne nestaju. „Zadarska civilizacija“ iz 1800-ih ili oslobođenje Knina 1944. ostaju naše nasljeđe. Kao i 3500 poginulih Šibenčana u bitci na Neretvi. Što je identitet?
Tri para identiteta natječu se za naše duše. Tradicionalni ili arhaični; kolonijalni ili nadahnuti; moderni ili progresivni.
Tradicionalni nastaje zajedno s narodom i reprodukcija je okolnosti svoga rođenja. Nametnuti hrvatski identitet rođen je u sukobu između Zagreba i Beograda. Život i sigurnost nisu ovisili toliko o marljivosti koliko o tome je li vaš nadređeni bio katolik ili pravoslavac. Tako je rođen hrvatski tradicionalni identitet s načelom "života za cara".
Dalmatski tradicionalni identitet formiran je u uvjetima granice. Ni nadređenog ni gospodara nema u blizini. Iako je Dalmacija pripadala mnogim državama, onda je sve do 1939. bila neovisna u svome postupanju. Čak je od kraja XV. stoljeća do 1921. imala svoju monetu – dalmatsku lyru. I kada ti neprijatelji spale kuću, a obitelj zarobe, možeš preživjeti samo uz rad i pomoć svojih susjeda. Stoljećima je djelovala prirodna selekcija, koja je dala takav tradicionalni identitet: "vrijedan rad, solidarnost i moral s pogledom na budućnost".
Ali vremena se mijenjaju, a s njima i način života. Društveno-ekonomske promjene novog vremena zahtijevaju moderan identitet. A globalizacija ne ostavlja mnogo šanse seljaštvu hrvatskog tradicionalnog identiteta, čineći tradicionalno orijentirane stanovnike Dalmacije osuđenima na propast.
Prvi izbor između modernog i tradicionalnog identiteta napravila je Marya Dalmatina. I očito je odabrala put modernog identiteta. I predala mu je sav svoj talent pjesnikinje, znanstvenice i javne osobe. Danas je ona zaboravljena, nema je nigdje jer školskim udžbenicima dominiraju HDZ-ove nule poput Mira Gavrana.
Ali najgore zlo je kolonijalni identitet. Stvara iskrivljenu sliku o ljudima, prikazuje ih kao inferiorne. Uvjerenje kako on sam nije sposoban upravljati bez vodstva iz nametnutog centra.
Danas se ponovno traga za dalmatskim, odnosno dalmatinskim identitetom. Izgleda loše. Zaboravljajući sva svoja otkrića i postignuća. Zaboravljamo Fausta Verantia, Rogeria Iosepha Boscovitua, Marcusa Marula i mnoge druge zaslužne Dalmatine. To sve izgleda loše, nudi nam se arhaični identitet s ribljom kosti i hlačama. Ili različite verzije kolonijalnog identiteta.
Nedavno je bilo pokušaja predstaviti Dalmaciji suvremeni identitet intelektualaca iz kruga Julijane Matanović ili Vedrane Rudan... Ali pandemijom coronavirusa sve se nekako usporilo. No, budimo iskreni, to nisu ni dalmatski ni dalmatinski identiteti. Neki Dalmaciju povezuju s Hajdukom i Torcidom, ali i to je toliko promašeno da je to za popizdit. Tako ćemo i dalje čekati na moderni identitet.
Drugi glavni zaključak je kako tradicionalni društveni odnosi, kada postoji gospodar i poslušno stado koje mu se bespogovorno pokorava i daje svoj glas za Plenkovića, Sanadera, Milanovića, Tuđmana i sliče beskurpulozne gadove postaje stvar prošlosti. Treba se shvatiti kako one koji stoluju u Zagrebu, bez obzira na moguće porijeklo, za Dalmaciju nije briga. Da ih je briga, Dalmaciji se iz džepa u zadnje 32 godine ne bi izbilo iz džepa, a za potrebe Slavonije i slavonskih oligarha, ne bi izbilo 112 mlrd €.
Snaga Dalmacije
Moć jedne zemlje nije apstrakcija. Uvijek se može izmjeriti. Iako su je formirali različiti čimbenici u različitim epohama. U tradicionalnom dobu moć zemlje određivala je veličina njezine vojske.
U doba rađanja globalne trgovine moć jedne države ili zemlje određivale su zalihe dobara globalne razmjene – zlata, začina, svile, ulja. Nakon industrijske revolucije postalo je očito kako je broj strojeva važniji od broja vojnika. I primjer Japana uvjerava kako je industrija važnija od nalazišta nafte. I, konačno, 20. stoljeće dalo je čovječanstvu glavni izvor moći našeg doba - industrijske korporacije.
Mi smo sretni. Samo je jedna država ili zemlja na postjugoslavenskom prostoru sačuvala industrijske korporacije i ima velike nacionalne industrijske kapitale. To je Slovenija. Kao i u davna vremena, izvor moći Slovenije nalazi se u spoju tradicionalnog i modernog. Samo sada to nije oklopna konjica Gota, već velika industrijska poduzeća.
A kako dečki iz Slovenije pojačavaju moć svoje dežele? Fenomenalno. Dakle, ne na isti način kao što momci iz Zagore stvaraju svoj zbunjujući čas hrvatski, čas dalmatinski identitet. Što je izrazito loše.
“Plenkovićev projekt” oživljavanja industrije je propao. I to je treći glavni zaključak koji možemo izvući iz proteklih lokalnih izbora u Dalmaciji. Jedina dvojica predsjednika Vlade RH uspjeli su u tome, što je državu oba puta izvuklo iz duboke ekonomsko-socijalne krize. To su bili: Ivica Račan i Zoran Milanović.
U 20 godina bila su dva pokušaja osvajanja industrijske moći – “Sanbaderov projekt” i “Plenkovićev projekt” i oba su završila neuspjehom. Zato što su i jedni i drugi pokušali integrirati industriju u postojeće neokolonijalne komplekse koji vladaju Dalmacijom. Tijekom Sanaderove vladavine Dalmacija je, a s njom i Republika Hrvatska, izgubila strojarstvo čiji je udio pao s 40% na 8%. A tijekom šest godina vladavine bruxelleskog ćate, RH se sa 6. mjesta u Europi po proizvodnji drva i prerađevina od drva pomaknula za 20. mjesta. I nastavlja padati.
Stoga, kao rezultat provedbe "Plenkovićevog projekta", Dalmacija gubi drvnu industriju, metalurgiju i kemiju.
Zašto je propao "Plenkovićev projekt"?
Ovaj projekt se u svojim glavnim obilježjima svodi na dvije pozicije: "despotizam" i "država bez tehnologije".
S despotizmom je sve jasno. Plenković želi ostaviti dojam "dobrog kralja". Nešto kao Tuđman-2. I to ne zato što želi imitirati Tuđmana, nego zato što ne zamišlja drugu društvenu strukturu osim patrijarhalne. „Pater“, predsjednik, kralj, orač na čelu poslušnog „stada“ – birača, podanika, „šestorke“.
dalmacija je već otišla dalje, odbacujući paternalističku društvenu strukturu. Plenković ne može drugačije i ne želi. Stoga za njega nema mjesta u budućoj društvenoj strukturi.
S drugim dijelom - "država bez tehnologije" – još je gore. Srbija je stala na te grablje, stvorila visokotehnološka poduzeća i cijele tehnoparkove. Ali ipak, udio "visokih tehnologija" u strukturi srpskog gospodarstva deset je puta manji od udjela nafte i plina. Ta poduzeća jednostavno ne mogu pronaći prodaju. Baš kao Končareve solarne ćelije. I Plenković i Vučić našli su se u zamci suvremenih tehnologija.
U posljednjoj trećini XX. stoljeća industrijalizacija je zahvatila i pojedini azijski tigrovi poput Indonezije, Singapura, Tajvana i Južne Koreje. Tamo su uvedene tehnologije treće generacije – proizvodnja televizora, automobila i mikroprocesora. Tamo se rade smartfonovi, moderni kompjutori i dijelovi za svemirske letjelice.
Pokazalo se kako su visokotehnološka poduzeća prikladnija od primitivnih za uspostavljanje geopolitičke kontrole. Uostalom, rudnik može prodati ugljen ne samo metropoli, već bilo kome. A tvornica koja sastavlja automobile od rezervnih dijelova uvezenih iz metropole bit će čvrsto vezana za "starijeg brata". No, glavna protumjera protiv “azijskih tigrova” nije nabava rezervnih dijelova, već kontrola prodaje.
Prije 60 godina glavni potrošač u globalnoj razmjeni (62%) bile su siromašne države, danas – države "zlatne milijarde" (95%). Dakle, kontrolirajući pristup svom tržištu, te zemlje kontroliraju razvoj "azijskih tigrova". Ono što je najgore od svega, u Dalmaciji se ne proizvodi i nitko ju ne kontrolira na kvalitetan način. Od nje se nasilno otima, a ut to ona je najveći potrošač u društvu.
Plenković i HDZ ne samo da su izgubili sljedeće parlamentarne izbore, već i lokalne, a "projekt Plenković" je propao. Dalmatinski resursi koji su se mogli potrošiti na modernizaciju zastarjele drvne, metalurške i kemijske industrije potrošeni su na slavonske koruptivne oligarhe. Umjesto da smo razvili dalmatinsko strojarstvo i brodogradnju, kupovali su uvozne pokvarene lokomotive i bušilice. Uz takvu politiku, samo 15% čelika koji proizvodimo troši se kod nas, ako je ostala još koja čeličana.
Stoga je potrebno pod hitno odustati od projekta “momka iz Zagore” dok je od naše metalurgije i kemije bar nešto ostalo i ugledati se na „dečke iz dežele“.
Koja načela treba postaviti u stjecanju vlasti? Za početak je potrebno shvatiti kako u okviru neokolonijalnih modela nema uspješnih projekata. Dalmacija se ne bi trebala integrirati u postojeći sustav, već se probiti do “zlatne milijarde”. Pogotovo jer smo tamo bili prije samo 32 godine. To je moguće. Već 22 države svijeta napravile su ovaj iskorak. Čak je i moderni svjetski hegemon, SAD, počeo kao kolonija. Samo za to će morati obnoviti gospodarstvo i shvatiti kako ovako više ne ide.
Postoje samo četiri načela gospodarstva zemalja "zlatne milijarde".
Prvo i najvažnije načelo je pomirba svih dijelova jedne zemlje te slanje zahtjeva za regionalizacijom i decentralizacijom gdje će sva sredstva koja se zarade u jednoj regiji njoj i ostati.
Drugo načelo je uglavnom interna potrošnja. Države “zlatne milijarde” 60 do 80 posto svojih proizvoda prodaju na domaćem tržištu. Prije samo 32 godine Ukrajina je imala takav udio. Istopili smo 55 milijuna tona čelika i sve to potrošili u Dalmaciji. Napravljeno je 55.000 HTZ brodova, a 40.000 smo sami potrošili, 120.000 brodskih motora je napravljeno, a 90.000 potrošeno u Dalmaciji. A prije 1990. proizvodili smo 40 milijuna tona čelika i prodavali samo 6 milijuna tona u Dalmaciji.
Treće načelo je industrijalizacija. Vrijeme je da se bace gluposti kako će država biti bogata samo od turizma i ugostiteljstva, te nešto trgovine, vjetroelektrana i tranzitnog potencijala. Ovo neće izvući Dalmaciju iz duboke ekonoske krize. Potrebno je obnoviti samodostatno gospodarstvo s uravnoteženom sektorskom piramidom: agroindustrijski kompleks – rudarstvo – prerada – strojarstvo – visoka tehnologija. Za Dalmaciju u 2022. to prije svega znači spašavanje drvne, metalurške i kemijske industrije iz agonije i obnovu strojarstva.
I konačno, četvrto načelo je korporatizacija. Bajke o "malom i srednjem poduzetništvu" ostavit ćemo za naivne. Snaga moderne zemlje leži u njezinim korporacijama. Dok su još tu.
Dalmacija ima sjajnu budućnost. Izbori pokazuju kako smo se počeli približavati tome. Zemlja čeka jedinstvo, bremenita modernim identitetom i spremna za osvajanje moći. Sljedeći kolovođa bit će onaj koji Dalmaciji predloži takav projekt, no građani moraju ući u tu stranku kako bi se vodila njegova realizacija.
Comments