Prije nekoliko mjeseci sam popio kavu s jednom dobrom prijateljicom još iz davnih vremena. Udarila je u jecanje i pripovijetku, kako više ništa ne pripada nama, nego su sve pokupovali stranci. Ništa novo, zar ne? Pa to smo u Republici Hrvatskoj već nebrojeno puta čuli. Samo ovo se je dogodilo u Švicarskoj, a dama je Švicarkinja.
Tihomir Orešković, budući predsjednik Vlade Republike Hrvatske, koji nema nikakav legitimni mandat za to mjesto, više puta je naglasio kako će voditi Hrvatsku na put neoliberalnog kapitalizma korporacijskog tipa. O čemu se u biti ovdje radi?
Radi se o prelasku vlasti od političke kontrole u kontrolu velikih korporacija u suradnji s obavještajnim službama. Da bi znali što ovo konktretno znači dovoljno je znati za Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTPI) da bi se vidjelo gdje sve to skupa vodi, iz čega slijedi da Republika Hrvatska ne bi trebala biti iznimka, više kao pravilo. Razlika je jedino o cilju, ROI (Return of Investment - povratak investicija), i naravno početne cijene.
Stranka koja misli da je osvojila vlast sa svojim koal... oprostite političkim partnerom samo nastavlja ono što je, doduše, primitivno zamišljeno i započeto 1990./91. sa nekolicinom bogatih obitelji, a nastavljeno ulaskom više ili manje poznatih imena iz korporativnog svijeta - uključujući i banke, odnosno osiguravajuće tvrtke. Korporacije, naprosto, obožavaju države trećeg svijeta, u koji Republika Hrvatska, realno, spada. Zakljucak da je Republika Hrvatska država trećeg svijeta izvodi se iz komentara, mojih kolega, novinara mainstream media, koji se slažu u svojim komentarima da: korupcija i nepotizam buja, veliki dio ljudi je izgubio povjerenja u sudstvo i represivni aparat koji se redovito zloupotrebljava, i na kraju svi politički procesi su izvan ustaljenih demokratskih tokova.
Korporacije vole takva drustvena uređenja za svoja kratkoročna ulaganja. Inicialni troškovi su relativno mali - za malu cijenu i u kratkom roku se mogu mijenjati zakoni koji ce sluziti njihovim interesima dok vladaju iz sjene čekajuci ROI. Za razliku od promjene zakona u iole uređenijoj državi koje zahtijeva skupo lobiranje, korporacije koje će tako doći u Republiku Hrvatsku, gledat će naravno svoj interes i ulagat će u društvo apsolutni minimum kako bi zadovoljile formu. I kad se opet bude mijenjala garnitura ljudi na vlasti, ovisno odakle vjetar bude puhao, prodat će svoju investiciju (korporacije sa pratećim bankama imaju odličan marketing) i otići ostavljajući iza sebe - potop.
Mnogi političari mijenjaju mišljenje i ne održavaju obećanja - to im je u opisu posla, posebno se to odnosi na one političare koji dolaze iz korporativnog svijeta kao što je to naš Tim Tim. Međutim, ne treba se čuditi njima, treba se čuditi ljudima koji se tome čude. Treba se čudiiti onima koji biraju ljude koji su ih već par puta do sada zajebali, onima koji imaju političko pamćenje zlatne ribice pa opravdavaju ilegitiman izbor koji nemaju nikakvo političko iskustvo. Za voditi lokalnu zajednicu, a pogotovo državu iskustvo je potrebno i dobrodošlo. Takvi i ti, neiskusni ljudi, bez ikakvog političkog iskustva mogu jedino biti (pre)laki plijen korporacija, koje nemaju za cilj dobrobit zajednice, već svoga džepa.
Danas u vrijeme globalizacije, mnogi će sa političke desnice reći da su i velike tvrtke kao što su Krupp, Volkswagen, i sl. odavno nisu u nečijem vlasništvu. Vlasnici su anonimni posjednici dionica, prije svega banke (čiji su posjednici dionica opet nepoznati), osiguravajuća društva (čiji su posjednici dionica opet nepoznati)... Oni govore kako je manje važno tko je vlasnik Plive, Ericssona, Elektrokontakta ili cijeloga niza poduzeća, već je najvažnije, posluju li te tvrtke pozitivno, imaju li radnici dobre plaće, plaća li se porez državi itd.
I te bi teze bile dobre da je Republika Hrvatska bogata država, kao što je bila prije dolaska HDZ-a na vlast 1990. Republika Hrvatska je 1989. imala BDP u visini od 23,600 USD per capita. Planiranim uništavanjem tvornica, izbacivanjem radnika na ulice i ustoličenjem 200 bogatih obitelji, reorganizacijom javne uprave i samouprave (županizacija i metropolizacija) uništila je državu do srži, pa je RH kraj 1995. dočelaka s 9,000 USD per capita (ne uključujući ratne štete).
Što je onda rješenje?
Rješenje je jedino socijal-demokracija skandinavskog tipa, te regionalizacija i decentralizacija putem kojeg će se kroz državni intervencionizam jačati gospodarstvo i životni standard svih građana Republike Hrvatske. Sve ostalo je punjenje privatnih džepova. DDF će se zalagati za realnu socijal-demokraciju, i za sve ono što takav sustav sa sobom donosi.
Comments