piše: Roko Karaman
Snažnija i ambicioznija uloga države u ekonomskim aktivnostima jasan je znak lijeve političke orijentacije, a slabija i diskretnija uloga, pa čak i potpuno nevidljiva isključivo desne orijentacije. Tako glasi klasična ekonomsko-ideološka podjela.
Ona je održiva na teorijskoj, apstraktnoj razini, kao i na povijesno-empirijskoj. Naime, državne intervencije mogu služiti različitim interesima. Stoga, dosta je toga inherentno lijevo u državnom utjecaju na ekonomiju, a previše toga desno u ignoriranju državnog utjecaja na zdravlje ekonomsko-socijalne slike nacije. Tome idu u prilog i podaci iz vremena vladavine ikone neoliberalizma Margaret Thatcher. osamdesetih godina XX. stoljeća: udio državne potrošnje u BDP-u Velike Britanije ostao isti. A u realnim brojkama pao je za 7,7%.
Unatoč jasnočama s teorijskom i empirijskom održivošću, dilema glede državnog intervencionizma i dalje kroji naše političke horizonte. jedno je jasno, samo jedna zastupnica/zastupnik u Hrvatskom Saboru je lijevo orijentitan/a, dok svi ostali pripadaju desnici. Radi se o zastupnici Radničke fronte, Katarini Peović koja prema osnovnim politološkim parametrima pripada ekstremnoj ljevici.
Proteklo desetljeće obilježeno (odgođenim) ekonomskim krizama koje su “kulminirale” pandemijskim okolnostima polako jača tu podjelu na ljevicu i desnicu. Razlozi su, očekivano, praktične naravi kao što je to uvijek slučaj kad su u pitanju ekonomske politike. Njihovo krojenje sukladno ideološkoj dimenziji i udžbeničkim receptima “privilegija” je manjih .zemalja i slabijih ekonomija. Ipak, čini se da su posrijedi pomaci koji se ne mogu svesti na “iskreniji” odnos prema praktičnim zahtjevima. Država se, po svemu sudeći, “vraća” u političku ekonomiju na način koji podsjeća na neke skoro pa zaboravljene epizode prije doba tržišnog trijumfalizma.
Pandemija i nužnost državnih reakcija su, dakako, bili okidač, ali i nekoliko drugih faktora uvjetovalo je uočljivu promjenu trenda. Ta je promjena prisutna diljem svijeta, ali negdje je planirana kao privremena suspenzija idolatrije slobodnog tržišta, a negdje kao snažniji zaokret. Recimo samo da su europske države bliže prvoj varijanti, a Sjedinjene Američke Države drugoj. Zanimljivo, Republika Hrvatska, za razliku drugih država EU koje polako mijenjaju svoj stav prema ekonomskim prilikama, čvrsto stoji na poziciji Chicaške škole. Riječima glavnog savjetnika Joea Bidena za ekonomiju, Briana Deesea, ne možemo ekonomiji koja svoj razvoj zasniva na ne-tržišnim principima konkurirati isključivo tržišnim principima.
Unatoč proklamiranim ciljevima koji se tiču smanjenja nejednakosti, snažnijih državnih investicija i stvaranja “autonomnijih” opskrbnih lanaca, ne postoje ključne razlike u odnosu na državne politike iz sredine XX. stoljeća. Faktori koji oblikuje te razlike nisu isti su kao u slučaju analogija s periodom koji je prethodio tim politikama: 1920. i 1930. godinama prošlog stoljeća. Kao što današnju ekstremnu desnicu ne možemo usporediti s povijesnim fašizmom jer danas ne postoji snažni radnički pokret, tako današnje progresivne državne ekonomske politike ne izjednačavati s onima iz perioda nakon Drugog svjetskog rata. A trebali bi ih, ako ne baš izjednačavati, ono bar uspoređivati. Premda su i drugi motivi igrali ulogu u formiranju tadašnjih politika, snažan radnički pokret sa svojim ambicioznim zahtjevima igrao je jednu od presudnih uloga.
Te se razlike mogu primijetiti i u redistributivnoj i investicijskoj politici, a povezuje ih izostanak procesa dekomodifikacije određenih društvenih sfera. Drugim riječima, država blagostanja se više ne zasniva na izdvajanju određenih društvenih potreba poput zdravstva, obrazovanja ili stanovanja iz sfere tržišnih odnosa, što bi trebalo. Kao što su primijetili i precizno analizirali u nedavnom članku znakovitog naslova “Welfare without Welfare State” (Blagostanje bez države blagostanja), Daniel Zamora i Anton Jäger, sve rasprostranjeniji oblik “podrške” su izravni gotovinski transferi stanovništvu. Obzirom na to da više sindikati, lijeve političke stranke i drugi oblici civilno-društvenih udruga ne igraju ulogu posrednika demokratski ustanovljenih zahtjeva za realizacijom određenih potreba ne postoji više ni pritisak na državu da tu realizaciju učini neovisnom o tržištu.
(Da pojasnimo: SDP je, bez obzira što u nazivu ima pridjev "socijaldemokratski", neolibertarijanska - dakle desna - politička opcija. Između te stranke i HDZ-a nema nikakve razlike, jer i jedni i drugi zagovaraju poptpuno isti ekonomsko-politički koncept. Od stranaka koje su na prošlim izborima ušli u Sabor, jedino, kao što smo ranije rekli, Radnička Fronta sa svojom Katarinom Peović nije desna politička opcija.)
Redistribucija se dakle događa sukladno atomiziranim interesima u neoliberalnom društvu, a svakoj individui je “dopušteno” da se ponaša kao suvereni potrošač. Posrijedi je dakle tržišno rješenje za probleme nejednakosti i nedostatka potražnje kakvo je u obliku negativnog poreza zagovarao i Milton Friedman. Takva vrsta redistribucije dovodi do propadanja srednjeg sloja, sve većeg broja siromašnih i beskućnika te sve većeg jaza između bogatih i siromašnih.
Kako ističu Zamora i Jäger, društvene potrebe se danas tretiraju kao apstrakcije, a ne kao konkretne potrebe u obliku novih škola ili stambenih jedinica: “Siromaštvo je konceptualizirano kao jednostavan nedostatak novca, a ne kao nedostatak novca i nedostatan pristup javnim uslugama.” Drugim riječima, više se ljude ne štiti od hirova tržišta svojevrsnim javno-društvenim normama, već im se odmaže da se individualno uspješnije nose s tim hirevima. Radi se o ustanovljenom trendu, ali već mu se može prognozirati nešto dugoročnija popularnost: desnici načelno odgovara tržišno rješenje, a nepostojeća centristička i ekstremna ljevica se ne može tek tako oduprijeti bilo kojim oblicima pomoći.
Što se tiče investicijske politike, u najavama izostaje upravo izgradnja infrastrukture za dekomodifikaciju. Iako je sama infrastruktura postala buzzword proteklih mjeseci u financijskoj štampi. Međutim, uglavnom se radi o infrastrukturi koja bi jačala konkurentske kapacitete nacionalne ekonomije. I nema tu ništa sporno, ali važno je istaknuti razlike. Doduše, u infrastrukturnim planovima značajna se sredstva planiraju za sektor skrbi, ali pitanje je na koji će se način ona utrošiti i hoće li prevladavati subvencije privatnim pružateljima usluga. Te razlike proistječu iz još jednog važnog faktora: država ne planira putem nacionalizacija ili izravne kontrole nad sektorima, već planira i koordinira u suglasju s uspostavljenim interesima određenih frakcija kapitala.
Za Dalmaciju bi to značilo kako niti jedna stranka koja djeluje na njenom području se ne zalaže za dobrobit svih njenih stanovnika. Radi se o klijentelističkim političkim opcijama, uz rijetke reklike želje za povratkom rigidnog komunizma, koje uzgajaju neofašistički ekonomski model - neoliberalizam uništavajući tako sve što dotaknu - prvenstvno ekonomsko-socijalnu sliku regije. Samo snažna prosocijalna i proregionalistička opcija može izvući našu regiju od zala koji su je zadnjih 35 godina zadesile. Izgradnja Dalmacije blagostanja ne treba biti samo san, može biti java ako se što veći broj ljudi uključi u ostvarenje tog sna.
Comentários