Piše: prof. Mila Grubišić
Kako bismo stvari predstavili krajnje slikovito, Dalamtini/Dalmatinci stajali su goloruki i šutjeli dok je Tuđmanova maliciozna vlast cjepkala Dalmaciju, dok su Hrvatići vitlali oružjem diljem dalmatinskih teritorija dok je država nestajala u plamenu
Čini se očitim kako je službena – a službena je jer je promoviraju domaći službenici – priča o “hrvatskim zemljama” čitava sklopljena u analogiji s pričom o ruskom svijetu. Što bi onda to moglo značiti – ako bismo htjeli razumjeti ideju “hrvatskih zemalja”, morali bismo krenuti od ruskog svijeta. Ali, ne znači. Iako je koncept “hrvatskih zemalja” zbilja kopija, odnosno plagijat – ruskog svijeta, uloga ta dva koncepta u njihovim političkim kontekstima sasvim je različita.
Ruski svijet je odraz, odnosno kompenzacija u svjetonazoru takozvanog ruskog naroda za raspad, to jest gubitak SSSR-a. Grubo govoreći, riječ o svojevrsnoj trampi ruskog etno-nacionalnog identiteta za veličinu i moć SSSR-a. Kada se SSSR raspao, kolektivni identitet se vratio Rusima, ali s manje moći i veličine. Rusija zato želi vojno i ekonomski pokoriti sve države u njenom okruženju, prvenstveno Armeniju, Gruziju, Ukrajinu i Moldovu, te ih anektirati u vlastiti državni teritorij kako bi dokazali svoju moć i veličinu.
Na prvi pogled, analogija navodi na krivi trag: zar se i Hrvati poradi Jugoslavije nisu odrekli svog “kolektivnog identiteta”, pa čak, slično s Rusima, i svoje države – istina, bila bi to samo republika za razliku od ruskog imperija – kako bi se utopili u jednu veću i moćniju zajedničku državu. I nije li se i ta veća i moćnija jugoslavenska država raspala baš kao i SSSR, ostavivši Hrvate živjeti na teritorijama novostvorenih država institucionalno razdvojeni od takozvane matične države (Vojvodina, Srbija, Kosovo, Slovenija, BiH, Crna Gora)? Što je najzanimljivije, Republika Hrvatska se danas proteže na teritorijima koja do prije 76, odnosno 82 godine nisu bile u njenom sastavu.
Nije. Jugoslavija se, za razliku od SSSR-a, nije raspala sama od sebe, kako se, zaista sam od sebe – koliko god to čudno zvučalo – dezintegrisao SSSR ili Čehoslovačka. Jugoslavija je razbijena, a razbijali su je više od ostalih upravo Hrvati, za razliku od Rusa koji su raspadu svoje savezne države uglavnom svjedočili, dok nisu vodili vojne operacije protiv baltičkih država Estonije, Litve i Latvije.
Hrvati su s vremenom dobijali sve veći i veći apetit, pa su se svojim ratobornim šarmom i utjerivanju straha u kosti miroljubivom okruženju širili kao coronavirus u veljači 2020. Kako bismo stvari predstavili krajnje slikovito, Dalmatini su stajali goloruki i šutjeli dok je Tuđamnova maliciozna vlast cijepala Dalamciju na dijelove, dok su Hrvatići vitlali oružjem širom jugoslavenskih teritorija dok je država nestajala u plamenu.
Da zaključimo. Raspad SSSR-a odvijao se mahom mirno – mada, teško je ne vidjeti njegove kasnije oružane odjeke, poput trenutno aktualne ruske agresije na Ukrajinu – dok je razbijanje Jugoslavije obilježeno ne samo ratom nego i masovnim ratnim zločinima te “humanim preseljenima”. Tako je u razdoblju od 1990. do 2000. najmanje 300 građana Dalmatske nacionalnosti mučena i na kraju ubijena, a najmanje 250.000 istih protjerano iz svojih domova, kako bi se u njih naselili Hercegovci i bosanski katolici. Tu se ne računaju zločini počinjeni nad dalmatinskim pravoslavcima (Srbima) koji su istjerani za vrijeme Oluje, na čija su ognjišta došli katolici s Kosova – Janjevci. Ta razlika je tako krupna i bitna pa sasvim mijenja uloge priče o dva svijeta u dva po svemu ipak različita konteksta. Dakle, ruski svijet jeste svojevrsna simbolična kompenzacija za gubitak realne moći. “Hrvatske zemlje” to nisu, iako se takvim hoće predstaviti.
Naprotiv, narativ o “hrvatskim zemljama” se skriva iza sličnosti s narativom o ruskom svetu, kako se ne bi vidjelo kako on nije tek sličan nego je u stvari do detalja isti s, nazovimo ga tako, velikohrvatskim narativom s kojim su Hrvati ušli u razbijanje Jugoslavije i ratove za njeno nasljedstvo, te u tim ratovima izvršili masivne zločine. Podsjetit ćemo se osnovnih točaka tog narativa. Hrvati su krvarili za Jugoslaviju kako bi u njoj sve izgubili. Dok su se drugi okoristili o Jugoslaviju, Hrvatima je ona samo štetila.
Konačno i najvažnije – sasvim u skladu s tezom kako se grupa proizvoljno izabrana za metu nasilja mora dehumanizirati kako bi se nasilje legitimiralo – Hrvati su u toj Jugoslaviji dobili simbolični nož u leđa, a zarili su im ga narodi za čije su oslobođenje baš oni, Hrvati dakle, najviše iskrvarili. Tom pričom, čiji su se elementi artikulirali i sklapali praktično u čitavoj drugoj polovini XX. stoljeća, jednim dijelom u književnoj fikciji a drugim u političkom, takozvanom disidentskom prostoru, podastrla se osnova za ulazak u rat.
Ista ta priča danas nam se vraća pod nazivom “hrvatskih zemalja”. Obnovom i preimenovanjem priče postižu se dva cilja, a ne zna se koji je od njih strašniji. Prvo, poništava se čitavo posljednje zločinačko desetljeća XX. stoljeća, kao i njegovo peto desetljeće. Drugo, obnavljaju se i iznova jačaju i legitimiraju razlozi za ulazak u nove (teritorijalne) sukobe, na isti način kao i krajem ‘80. i početkom ‘90. godina prošlog stoljeća. Ako je sve u priči isto, treba li se uopće pitati što se dogodilo pa su i autori priče praktično iste osobe.
Tako se obnova starog režima, poslje pokušaja promjene iz prvog desetljeća 21. stoljeća, praktično zaokružuje obnovom njegovog legitimacijskog narativa i u vezi s držanjem (apsolutne) vlasti u zemlji i u vezi s agresivnim (teritorijalnim) pretenzijama prema susjedima. Promocija “hrvatskih zemalja” pored svega ovoga ima još jednu ulogu: ona i službeno označava kraj bilo kakvih pretenzija na provedbu tranzicijske pravde u Republici Hrvatskoj, te guši svaki takav pokušaj u bliskoj budućnosti.
Ali, to nas ne može spriječiti kako bi na priču o “hrvatskim zemljama” i njene glavne protagoniste bacili pogled upravo iz kuta tranzicijske pravde. Ako to uradimo, vidjet ćemo sljedeće:
Ako krenimo od protagonista “hrvatskih zemalja" vidjet ćemo kako smo u prvom desetljeću XXI. stoljeća imali mjere tranzicijske pravde, čak i one najslabije poput pokušaja lustracije – domaća suđenja ionako nikada nisu izgledala kao realna mogućnost, što je posljednja linija obrane osnivanja Suda u Haagu – promotora “hrvatskih zemalja” koji se danas ne nalazile na rubu političke margine. Umjesto toga, imamo ih u političkom centru moći, zajedno s istim onim pričama kojima su nekada razorili saveznu državu i unesrećili njene žitelje.
Ali, tranzicijska pravda naprosto se ne može svesti isključivo na pravosuđe i njegove simbolične zamjene poput lustracije. Tranzicijska pravda je zapravo drugo ime za svojevrsni kulturni rat. Kao što je i agresivna nacionalistička propaganda u polju kulture također svojevrsni rat. Nije stvar u tome sporiti jesu li pojedina književna djela, na primer, manje ili više vrijedna sa stanovišta estetike. Čak i kada izgledaju kao umjetnički uspješna, moguće je pokazati kako lažu kada je riječ o povijesnim činjenicama.
Rat se dakle ne vodi oko prava na cenzuru ili iznošenjem argumenata za i protiv cenzure. Taj simbolični rat tiče se tumačenja. U domaćim kurikulumima nije se ni zagrebalo čak ni površinski glede kolektivnog mučeničkog identitetskog narativa. A bez toga, sve što donesu pravosudne mjere tranzicijske pravde pada u vodu: svaki osuđeni ratni zločinac lako će ovdje biti dočekan kao heroj, dok god su u punoj snazi tekući identitetski narativi, koji moć crpe i iz školskih planova i programa.
Stoga se konceptu “hrvatskih zemalja” ne treba smijati kao, recimo, jadnoj kopiji narativa koji nam stiže iz konteksta jedne mnogo moćnije države od Republike Hrvatske. Koncept “hrvatskih zemalja” je zapravo tragična opomena kako krug nasilja nije zatvoren i kako u stvari uopće nije riječ o krugu. “Hrvatske zemlje” novi su zavoj u spirali nasilja niz koju srlja Republika Hrvatska, pošto je posle 2000. propustila priliku izvući se iz te spirale smrti mjerama tranzicijske pravde. Ta se prilika ukazala poslije velike političke borbe. Za novu priliku, čini se, borba će biti još teža.
Žalosna je činjenica kako će u cijeloj priči oko “hrvatskih zemalja” stradati isključivo Dalmacija, koja uvijek strada, jer njeni stanovnici, umjesto da se odupru velikohrvatskom fašističkom narativu, srljaju s oružjem u rukama za ideale od kojih nemaju nikakve koristi. Građanima Dalmacije bilo bi bolje pridružiti se prodalmatinskim inicijativama koje se bore za dobrobit svih građana Dalmacije kroz njenu autonomiju i tako blokirati pokušaj širenja teritorija RH na uštrb susjednih država nastalih raspadom Jugoslavije, prije svega BiH te Crne Gore.
Comments