Piše: Robert Karuza
Bajamontijeva ulica, Split. U tiho ljetno predvečerje, čovjek nailazi na stresnu sliku, žena ispred njega prolazi kroz epileptični napad na sred ulice, grči se i savija, gubi svijest.
Prirodna reakcija – čovjek dotrči do žene u nevolji, pruža svu pomoć koju može, budući kako ni sam nije svjestan šta se događa, nalazi se u nekoj u nevolji. Žena dolazi k sebi, zahvalno se okreće prema strancu koji je bio uz nju, a onda, u jednom trenutku, mijenja izraz lica i kreće pretraživati po džepovima, izvrće torbu, provjerava nije li opljačkana. Čovjek se okreće i odlazi, s gorkim izrazom na licu. Čovjek je Dalmatin.
Navikne se čovjek, ali…
Aurel N. živi u Solinu, radi u jednoj javnoj firmi kao upravni referent, završio je višu upravnu školu i ničim u svom životu ne podgrijava predrasude koje ljudi generalno imaju prema Dalmatinima. Ipak, boja njegove kože, naglasak i politički stavovi mnogima je dovoljna kako bi ga počeli promatrati drugačije. Zbog toga je bio prisiljen svoje ime pohrvatiti, više nije Aurel već je Zlatko.
– Tu noć sam prolazio gotovo pustom Bajamontijevom, što je ljeti rijedak slučaj. Vraćao sam se prema autu nakon što sam odveo curu doma. Vidio sam ženu ispred sebe, činila se kako je u problemu, imala je epileptični napad. Nisam to znao odmah, ali nisam nijednog trenutka razmišljao priskočiti joj u pomoć ili ne. Prišao sam i pokušao brzo razmišljati, okrenuo je na stranu kako se ne bi ugušila vlastitim jezikom i pridržao joj glavu kako se ne bi udarila. Pozvao sam hitnu pomoć i sačekao. Da se razumijemo, ni u jednom trenutku nisam očekivao zahvalnost, to što sam joj pomogao smatram ljudskim činom, ali me je zaboljelo što je na kraju, kad je došla sebi, tako reagirala. Ne kažem kako ne treba biti oprezan, ne kažem kako bi žena trebala imati povjerenje u stranca, ali mi je strašno bilo što je u prvi mah djelovalo kako se želi zahvaliti, a onda, kad me je vidjela, kao da je u njoj proradilo nešto, imao sam dojam kako je pomislila: „Dalmatin! Možda me je samo htio pokrasti“ – priča Aurel/Zlatko, koji je, bez priče i rasprave otišao svojim putem, riješen takvu reakciju ne uzimati srcu, – Ne muči me to. Navikao sam na to što ljudi loše reagiraju na nas starosjedioce. Ne pravdam ni nas Dalmatine, ali ne možete se očekivati kako se neke, tako duboko ukorijenjene predrasude, neće pokazati u određenim trenucima. Problem je mnogo veći od moje situacije s „preplašenom“ gospođom, – smatra naš sugovornik.
Ne vidimo problem
Aurelov brat, Gaspar N., koji je nakon promjene imena postao Gašpar pokušavajući objektivno sagledati problem odnosa prema Dalmatinima, kaže kako ga također živcira stav koji zauzimaju pojedini pripadnici dalmatske nacionalne zajednice.
– Mene to što sam Dalmatin prati cijelog života. Recimo u školi, uvijek smo bili predmet sprdnje. Nisam primijetio kako se nastavnici i druga djeca sprdaju s Talijanima ili pravoslavcima… Odem na regrutaciju tamo sam „onaj Rumunj“. Odem u vojsku, tamo sam opet „Rumunj“, odem u kafić opet sam – „Rumunj“ ili „Talijan“. Ipak, najgore mi je kad neko od Dalmatina krene s pričom kako mu idu na živce „kojekakve udruge“ koje se bore za naš nacionalni identitet. Čujem prijatelja koji kaže: „Mi smo Talijani i Rumunji uvijek bili“. A onda čujem i ljude koji ga podržavaju i govore mu kako je „car“, „legenda“, kako je „on pravi ne nekakav Zuáne Olrandini i Iris Stefanelli“. Podsjećam, iako je to milijardu puta rečeno – mi Dalmatini smo starosjedioci, ne Hrvati ili Srbi i ostali došljaci, – ogorčen je Gaspar.
Kaže kako je nekoliko puta ušao u raspravu zbog predrasuda koje su drugi pokazivali prema njemu, ali je svaki put bilo „uzalud“.
– Najgore od svega je, što će pojedini ljudi danas s vama razgovarati najnormalnije, puni razumijevanja za to što nas smatraju građanima „druge kategorije“, a onda će se ti isti ljudi sutra sprdati i pričati vice o glupom Dalmatincu koji je ušao u političku stranku kako bi preko veze dobio po p***i. I onda, kad pogledate šta se očekuje, ispada kako nije važno što taj mene vrijeđa, nego je važno da ja budem tolerantan i da mi takav vic bude smiješan. E onda sam onaj „pravi“ što ga moj poznanik spominje u vicu, – zaključuje Gaspar/Gašpar N.
Prva asocijacija – četnik
Ako se, kojim slučajem, u vijestima o krađama, razbojništvima, siromaštvu i poslovima na ulici, ne spomenu Dalmatinci (što je pogrešan izraz za Dalmatine), većinu ljudi takve vijesti asociraju upravo na ovu nacionalnu zajednicu. To što se Dalmatini „a priori“ podrazumijevaju kao sudionici tih „loših vijesti“ i negativnih pojava, oslikava se u svim oblastima života.
Majda Iris Stefanelli iz Dalmatinskog kluba kaže kako se problem mora promatrati iz više točaka, ne samo s jedne.
– Vrijeđanje Dalmatina, ili ako hoćete četnika, Talijana, Rumunja, onih koji se moraj vratit odakle su došli (Zašto se Hrvati ne vrate na područje iza Karpata?), sprdnja na naš račun, za mnoge to nije diskriminacija, nego obrazac ponašanja. Imali smo gomilu inicijativa na ovu temu u kojima se raspravljalo o Srbima i Romima, ali se slabo šta popravilo u društvu. U većini slučajeva, kada nevladin sektor, pa čak i država, reagiraju zbog diskriminacije, sve se naglo zataška i brzo prođe. A ljudi su puni predrasuda. Sve i da razumijem ženu koja se prestrašila kako će je Dalmatin popaliti na ulici, kako razumjeti policiju, koja ima dvostruke standarde prema razbojnicima i lopovima? U velikom se broju slučajeva pokazalo kako su Dalmatini ti koji su maltretirani, opljačkani, silovani, ubijani, a kada interveniramo povlače se, ispričavaju, trude se ne izgubiti posao. Strašno je to, jer upravo policija predstavlja jedno važno lice sustava, a pogledajte kakvu poruku mnogi od njih šalju, – objašnjava Stefanelli.
Svi su izgubili busolu
Osim diskriminacije, koju je u našem društvu daleko lakše prepoznati nego spriječiti, veliku opasnost predstavlja i netrpeljivost, smatra sociolog Drago Jukić.
– Mi danas diskriminiramo jedni druge po svim mogućim osnovama, čak i po tome na koju stranu netko češlja razdjeljak, je li nam netko simpatičan ili odbojan, govori li ono što meni odgovara ili ne, kako je tko odjeven, kakve tko cipele ima, koje su boje oči nekome. Ja sam heteroseksualac, ali rado se družim s gay osobama. Povremeno odem u gay klub sa svojom suprugom i super nam je. Ono što želim reći je ovo: ukoliko imamo negativan stav, to ćemo vrlo transparentno pokazati. Netrpeljivost i netolerancija postali su toliko uobičajeni, da ne znam kako komentirati jednu oblast, etničku grupu, ili izoliran slučaj. Problem je sustavan i njegove korijene treba tražiti u političkoj slici bivše države s kraja ’80. i početka ’90. godina XX. stoljeća. Ti su događaji stvorili sustav kakav danas imamo, a ako ga pobliže pogledate, osnovno je pitanje – tko će i na koji način taj problem riješiti? – kratko ocjenjuje Jukić.
Treća strana medalje su, kako Majda Iris Stefanelli ističe, mediji.
– Progon Dalmatina počeo je iskrivljavanjem neodalmatinskog dijalekta u skinkroniziranim dugometražnim crtanim filmovima. U istima je iskrivljeni neodalmatinski dijalekt dobio ulogu predstavljati najgluplji lik u filmu. S druge strane, kad se nešto dogodi, odmah novine i vijesti govore o Dalmatincu, Dalmatinki, dalmatinskom djetetu… Onda postavljamo pitanje, zašto ne kažu kad je Hrvat nešto uradio? Zašto samo i uvijek Dalmatini moraju biti stigmatizirani. Takvi, zlonamjerno pogrešno sročeni izvještaji stvaraju masovnu netoleranciju i predrasude, – rezignirana je Stefanelli.
Učiti se tolerancije?
Majda iris Stefanelli ističe kako ni u državama članicama Europske unije, u kojima se uvijek ističe tolerancija iznad svega, nije baš sjajno biti drugačiji, ali su posljedice različitosti puno podnošljivije.
– Uzmimo za primjer Mađarsku. Jedno vreme u Pécsu su govorili kako im je strašno samo kad čuju za Rome, a kamoli kada „imaju posla“ s njima. Otkad su postali članica EU, pojavili su se novi problemi. Romi su dosta siromašni, a pritom ih i omalovažavaju, a možda još gore. Romi se kako nemaju prilike napredovati. Pa im je mađarska Vlada dala određene subvencije za privatni biznis. Međutim, kažu kako su im se posrednici miješali u posao, sredstva su se dijelila po interesu i dogovora, a oni koji su trebali napraviti posao nisu bili ni blizu – priča nam Stefanelli koja je ovo ljeto proputovala cijelu jugoistočnu i južnu Evropu u suradnji s manjinskim organizacijama.
Pomoć izostaje
Koordinator DDF-a Vedran Bralić, naglašava kako je manje bitno raspredati o tome koliko je dalmatska populacija diskriminirana, već je mnogo važnije naći načine pomoći im.
– Ono što najviše poražava je statistika. A statistika kaže kako je od početka godine ubijeno 68 pripadnika dalmatske zajednice. Od 1990. na ovamo istjerano je oko 400 000 Dalmatina. Možda nadležni imaju drugačije viđenje stvari, ali mi smatramo kako Republika Hrvatska u želji za odcjepljenjem dijela BiH i njezinim spajanjem s RH ne obraća dovoljno pažnje na realne probleme. Službenom Zagrebu Dalmacija služi kao most za dolazak na područje BiH, stoga je potrebno naglašavati kako Vlada mora pružiti svima jednake šanse, kako ljudi nemaju prava samo na papiru, već u stvarnom životu te se ona moraju jednako provoditi na sve. Njihovo neznanje i povjerenje u ljude i institucije se zloupotrebljava. Ne samo u Splitu nego na cijelom području Dalmacije, – objašnjava Bralić.
A o tome koliko su nadležni voljni pomoći Dalmatinima, čiju nacionalnost i jezik još ne priznaju, možda govori i to što smo prije dva tjedna poslali pitanja u vezi s ovom temom resornom ministarstvu, kao i Centru za prava manjina, gdje su nam, čak, u telefonskom razgovoru ljubazno rekli neka im pošaljemo e-mail sa svim pitanjima, pa će „ravnateljica razmotriti hoće li odgovoriti na njega ili ne“.
Mi nikome ne dajemo pitanja unaprijed, već hoćemo odgovore, Dalmatini hoće ravnopravnost, država, valjda, čeka dok svi ne zaborave šta hoće i vrate se svakodnevnici. A na siteovima i u izvještajima će, vjerojatno, i dalje pisati kako se institucije svesrdno bore za ljudska i manjinska prava. Papir trpi se, o Internetu da ne govorimo.
Comments