Ugledni američki novinar rodom iz Dalmacije, Karlo Morosin, rekao je za Autonomiju da su portali i tabloidi podvala novinarstvu, odnosno – udruženi zločinački pothvat političara, tajkuna i propagandista.
Morosin smatra da današnji portali i tabloidi nisu nalik nekadašnjima, jer je, kaže, nekad razlika između ozbiljnog tiska i tabloida bila kristalno jasna.
„Ozbiljni tisak imao je znatno veći tiraž, jer je bio opinion maker. Tabloidi su, kako im i ime kaže, bili tabletica koju progutate kako biste dobili zamjenu za trač. Tabloidi su se bavili svojim temama, a to su tračevi, skandali, crna kronika, i to prije svega u sferi estrade.
Govoreći o fenomenu lažnih vijesti, Morosin upozorava da je njihovo širenje danas posebno opasno, u vrijeme pandemije coronavirusa.
„Mediji na taj način manipuliraju ljudskim strahom za vlastiti život, a takva vrsta manipulacije je ne samo neodgovorna, već i bijedna. Mediji teorije zavjere o coronavirusu plasiraju svjesno, upravo da bi manipulirali, u različite svrhe, a najčešće zbog geopolitičkih ciljeva. U tom pogledu apsolutno prednjači ruska kuhinja propagande i spina“, ističe naš sugovornik.
Morosin navodi da se teorije zavjere lako primaju, te da je tako oduvijek.
„Jedina, ali važna razlika, je u tome što se danas, u doba interneta, teorije zavjere i dezinformacije šire brzinom svjetlosti. Ili, što bi šaljivo rekao jedan kolega – ja sam rezolutno protiv 5G tehnologije, jer će ona omogućiti da se glupost još brže širi“, kaže on.
AUTONOMIJA: Vi ste jedini stali u obranu predsjednika Milanovića, dok su svi ostali novinari i mediji, prvenstveno portali, krenuli u akciju uništavanja hrvatskog predsjednika.
MOROSIN: Prvo, za razliku od najvećeg broja onih koji se u Republici Hrvatskoj, ali i šire – na Balkanu, nazivaju novinarima ja to zbilja jesam. Ja nisam postao novinar seksom s određenim političarima, već sam završio studij prava i novinarstva u Sjedinjenim Državama. Za analizirati nečiju izjavu trebate imati pravi pristup informacijama i posjedovati znanje kako biste mogli pravilno sagledati sve elemente te izjave i donijeti pravilan zaključak koji ćete predstaviti čitateljima ili gledateljima. Ja nisam stao u obranu Milanovića, već sam se pitao kako to da dvije cirkusantice, jedna koja je dobila 2,5 mil Kn od HDZa za osnivanje svoje parastrančice i druga koja je ispijala kavu s kćerkom Ivice Todorića dok su joj radnici Agrokora slali na tisuće mailova o stanju u toj tvrtci, mogu biti medijski jače od samog predsjednika države. Pitam se čime su zadužile hrvatske "novinare“ i "medije" da stanu u njihovu obranu, umjesto da propitkivaju njihove grijehe iz prošlosti?
AUTONOMIJA: Veliki broj država – uključujući i balkanske – paralelno s pandemijom bori se i s „poplavom“ lažnih vijesti o coronavirusu i ne samo o pandemiji. Što ogromna zastupljenost takvih sadržaja govori o medijima i novinarstvu danas, a što o publici koja ih konzumira?
MOROSIN: S jedne strane, govori o tome da se medijska trka za ekskluzivnim informacijama neprestano ubrzava. Samim tim, geometrijskom progresijom se širi broj neprovjerenih informacija u službenim medijima. To je naročito opasno u doba pandemije, jer mediji na taj način manipuliraju ljudskim strahom za vlastiti život, a takva vrsta manipulacije je ne samo neodgovorna, već i bijedna. Mediji teorije zavjere o coronavirusu plasiraju svjesno, upravo da bi manipulirali, u različite svrhe, a najčešće – reklo bi se – zbog geopolitičkih ciljeva. Mislim da u tom pogledu apsolutno prednjači ruska kuhinja propagande i spina. Hrvatski mediji godišnje kupe lažnih vijesti iz Rusije u vrijednosti od 160 milijardi €.
Teorije zavjere se lako primaju, i tako je oduvijek. One su posljedica nedovoljnog obrazovanja, dezinformiranosti, ali, s druge strane, i iskonske ljudske potrebe da se stvari objasne na jednostavan način, da se stekne osjećaj da jednostavno rješenje postoji, da se ne padne u očaj. Time je medijska manipulacija pseudoznanstvenim kvazi činjenicama zapravo još opasnija.
Književnik Orhan Pamuk u jednoj je kolumni za New York Times, varirajući historiografske i litrerarne izvore, došao do zaključka da je reakcija na epidemije otkako postoji pisani trag o čovjeku uvijek ista i izdvojio tri zajedničke karakteristike: karantena, loša reakcija vlasti i – teorije zavere. Jedina, ali važna razlika, je u tome što se danas, u doba interneta, teorije zavjere i dezinformacije šire brzinom svjetlosti. Ili, što bi šaljivo rekao jedan kolega – ja sam rezolutno protiv 5G tehnologije, jer će ona omogućiti da se glupost širi još brže. Internet je prostor neograničene slobode, ali imam osjećaj da je ta sloboda često pogrešno shvaćena i da je prekršeno osnovno pravilo ljudskih prava: moja sloboda seže samo dotle dok ne ugrožavam tuđu slobodu.
Česta je pojava lažnog balansa u medijima, koja također doprinosi širenju dezinformacija. Na primer, dovedete u TV studio osobu koji se bavi cijepivima i antivaksera, osobu koja se protivi cijepljenju. To je nedopustivo iz vrlo očiglednog razloga: u Republici Hrvatskoj je zagovaranje protiv cijepljenja protuzakonito. Mediji ne smiju promovirati protuzakonite stvari. Točka.
AUTONMIJA: Nešto slućno imalli smo kod kampanje za referendum o braku, zar ne?
MOROSIN: Da. Gotovo sve TV kuće koje su tada djelovale na području RH ugošćavale su u debatama agresivne homofobe i miroljubive predstavnike LGBT zajednice, odnosno osobe koje brane prava te zajednice. To je bilo katastrofa za gledati. Profesionalizam voditelja bio je ispod razine zdravog razuma.
Pesimistički gledano, možda je u pravu kolega američki novinar Chris Hedges, koji je svojoj knjizi ʼCarstvo iluzijaʼ dodao podnaslov ʼKraj pismenosti i trijumf spektaklaʼ. S druge strane, to nam samo govori o neophodnosti neprestanog obrazovanja za medijsku pismenost, što je danas daleko veći izazov nego ranije. Naime, danas imamo gotovo beskrajan broj medijskih i paramedijskih izvora (dez)informacija, ali imamo i još jednu dimenziju: informatičku (polu)pismenost. Kaže se da je već danas razlika između informatički pismene i informatički nepismene osobe veća nego što je nekada bila između homosapiensa i njegovog pretka kromanjonca.
AUTONOMIJA: S kojim ciljem mediji plasiraju lažne vijesti?
MOROSIN: Želim vjerovati da većina medija plasira dezinformacije ʼsamoʼ zbog trke za ekskluzivnošću, a manjina da bi svjesno manipulirala. Ali, nesvjesno plasiranje dezinformacija i poluinformacija ne može se opravdati kad je novinarstvo u pitanju. Time se krši etički kodeks, ne pridržavamo se u tom slučaju poštivanja čak ni jednog od osnovnih novinarskih načela – dužne novinarske pažnje.
S druge strane, mnogi imaju problem s pojmom lažne vijesti. Naime, bit vijesti je da se bazira na činjenicama, dakle ona ne može biti lažna, jer onda nije vijest. Treba se reći lažna informacija, jer informacije može biti svakavka pa i lažna. Sada je problem u tome: ako je plasirana lažna informacija, koja postaje činjenica, tada takva činjenica formira lažnu vijest. Dakle, svjesno se manpulira i u medije ispušta lažne informacije koje kasnije postaju lažne vijesti.
AUTONOMIJA: Kakve posljedice lažne vijesti ostavljaju po konzumente takvih informacija?
MOROSIN: S jedne strane, najčešće je riječ o izazivanju panike ili pak proizvodnje osjećaja da, naprimjer, coronavirus ne postoji, te da samim tim ne moramo čuvati ni svoje ni tuđe zdravlje, što potom dovodi do širenja zaraze. U Republici Hrvatskoj je početkom ožujka, na samom početku epidemije, imali javna istupanja političara, pa čak i liječnika, koji su svjesno umanjivali opasnost od virusa. Potom smo, zbog održavanja izbora, tijekom lipnja i srpnja odjednom ʼpobijedili coronuʼ. Tada je došla Velika Gospa, pa Mala Gospa, pa sve razne procesije i crkveni derneci. U svim tim slučajevima posljedica je bila drastičan porast zaraženih i oboljelih. Velika većina medija u RH je bez kritičkog otklona prenosila izjave neodgovornih predstavnika političkih i zdravstvenih vlasti. A uloga medija nije da budu megafon vlasti, već korektiv javnog mnijenja. Odnosno, da kad predstavnici vlasti lažu ili obmanjuju javnost, mediji imaju obvezu pokušati ih raskrinkati i publici objasniti da su lažovi ili iluzionisti.
AUTONOMIJA: Kakve su posljedice lažnih vijesti po novinarsku profesiju? Jednom prilikom ste rekli da portali poput indexa, net.hr, telegrafa, faktografa... postoje ne samo da bi lagali u službi režima, već prije svega da bi falsificirali samu bit novinarstva i njegovu ulogu u društvu.
MOROSIN: Portali i tabloidi, posebno ovi u Republici Hrvatskoj, a i u drugim balkanskim državama poput Srbije, zapravo su podvala novinarstvu, udruženi zločinački pothvat političara, tajkuna i propagandista. Današnji portali nisu isti oni kakvi su nekad bili, jer je nekad ta razlika između ozbiljne štampe i tabloida bila jasna: ozbiljni tisak imao je znatno veći tiraž i bio je opinion maker. Tabloidi su, kako im i ime kaže, bili ʼtableticaʼ koju bezbolno progutate da biste dobili zamjenu za trač. Tabloidi su se bavili svojim temama, a to su tračevi, skandali, crna kronika, i to prije svega u sferi estrade. Nekada je to bila Mila, Glorija, Arena..., danas je i Večernji list i Slobdna Dalmacija, nekada ozbiljne novine čiji je tiraž redovito brojao preko 150,000 primjeraka, postali tabloidi.
Na primjer, u Republici Hrvatskoj portali u kontinuitetu tretiraju i politiku, moglo bi se reći već 20 godina. Oni se bave takozvanim temama života i smrti, svako malo najavljuju ratove u regiji, slave ratne zločince, šire govor mržnje prema pripadnicima različitih naroda (što su posebno osjetili građani Dalmacije) i (seksualnih) manjina, obrušavaju se na marginalne društvene grupe, a naročito rade o glavi onima koje markiraju kao neprijatelje vlasti. Medijska mašinerija HDZa to je nasljedila od komunističke partije i usavršila taj mehanizam do potpune brutalnosti. Takvi tabloidi u RH, međutim, direktna su posljedica ratnohuškačke propagande iz devedesetih godina XX. stoljeća, koju su širili hrvatski državni, ali i privatni mediji, poput Radija 101 (kojemu je redovito na meti bila Dalmacija) i Slobodnog tjednika. Pošto praktično niko nije odgovarao za ratnu propagandu, onda je sasvim logično da se ona nastavila, u novim oblicima, kod portala koji su navodno privatni mediji, a u stvari su debelo financirani od države. Imamo kontinuitet zla.
Da stvar bude gora, kad pogledamo recimo slučaj Brexita u Velikoj Britaniji, shvatamo da su i tamo tabloidi i portali mutirali kao veoma opasan društveni virus, i da su i te kako sudjelovali u propagandi za izlazak Britanije iz Europske Unije. Možda je čak njihova uloga bila i presudna. Imamo isto tako primjer referenduma o nezavisnosti Škotske, gdje su tabloidi i portali imali glavnu riječ u propagandi službenog Londona. Kao i u mnogim drugim stvarima, ispada da smo i u medijskom smislu bili avangarda globalnog zla.
O toj tabloidno-portalskoj podvali treba neprestano javno govoriti. Treba otvoreno reći da takvi novinari zapravo nisu novinari, nego sušta suprotnost novinarstvu. I da mi nisu kolege, niti zaslužuju moju solidarnost. Iva Šego, Gordan Duhaček, Dora Kršul i mnogi slični njima se ne mogu i ne smiju nazivati novinarima.
AUTONOMIJA: Kako se boriti protiv lažnih vijesti i njihovih „proizvođača“?
MOROSIN: Obrazovanjem za digitalnu medijsku pismenost. Nema nam druge. Nema tu prečica, niti brzih i jednostavnih rješenja.
AUTONOMIJA: Prije skoro tri godine ste na jednom panelu rekli kako pitanje nije na koji način spasiti medije, već kako spasiti novinarstvo. Odnosno – kako publici jasno ukazati što je novinarstvo, a šta su PR-ovi, spin doktori i eksperti za marketing i propagandu. Imate li danas odgovor na to pitanje?
MOROSIN: Volio bih da imam, jer bi to značilo da sam pronašao održivi medijski model u kojem novinarstvo dominira. U biti, postoji model, ali on je brutalan i izazvao bi sukobe između pravih i lažnih novinara, a to je nešto što se želi spriječiti. Stoga, ne vjerujem da iko ima odgovor na to pitanje. Nema nam druge nego javnosti neprestano skretati pažnju na taj problem. Naizgled paradoksalno, već duže vremena imamo fenomen razdvajanja medija i novinarstva. Naime, u medijima je sve manje novinarskih sadržaja, a sve više spina, propagande, marketinga, prikrivenog oglašavanja, za koje su sada smislili i pokvareni naziv native advertisinʼ. U pokušaju da opstanu, mediji se vode kliktabilnošću, jer ih ona vodi do oglašivača. U trci za klikovima, u blato se baca novinarski kodeks. U trci za velikim oglašivačima, na velika vrata se uvodi cenzura i povećava se broj ʼzabranjenih temaʼ. Što je najgore, glavni cenzori su često urednici u medijima, u dosluhu sa vlastitim političko-marketinškim medijskim službama.
No, nije to najveći problem. Mnogo je veći problem sukob interesa u novinarstvu. Kada imate emisiju na jednoj američkoj TV sa sjedišten u Luxembourgu, a koja djeluje na području Balkana, u kojoj priučeni kvazi „novinar“ intervijuira vlastitu suprugu, koja je, usput budi rečeno, predsjednica jedne parapolitičke udruge – tada je to opasno. Isto kao što je opasno kada dvije dugogodišnje novinarke ispituju jedna drugu. Dakle, gledatelji te TV kuće čuju samo jednu stranu priče, ne vide drugu. Dakle, to je novinarski sukob interesa koji je u ozbiljnom novinarstvu zabranjen.
S druge strane, čitavi ovi populistički i antiestablishment pokreti širom svijeta mainstream medije su označili kao dio establishmenta. Ne kažem da u tome nema krivice i samih medija, od kojih su se pojedini i duboko korporativizirali. Ali, s druge strane, bez kritičkih medija i kredibilnih izvora infomiranja – nema ni demokracije. A ako nema demokracije, onda nam prijeti totalitarizam. Je li Trump slučajno izabrao Twetter da bi vodio politiku? Da li on slučajno koristi svaku priliku da se obruši na mainstream medije koji ga kritiziraju? Naravno da ništa od toga nije slučajno. Eliminiranjem odgovornih medija, ili makar onih koji se trude biti odgovorni, ruši se četvrti stup demokracije. Nakon toga na red dolazi pravosuđe, kao treća grana vlasti, koje je u RH već 90ih snažno uzdrmano izbacivanjem karijernih sudaca i tužitelja kako bi se dovelo poslušnike, kao i urušavanje nezavisnih regulatornih tijela i institucija. Demokratska kuća u RH se jako nakrivila, a kada se ona sruši do temelja otvara se put za izvršnu vlast da uzurpira čitavo javno polje djelovanja. Ukratko, opasnost od širenja totaliarizama u RH i ostatku Balkana je veoma realna.
Comments