Županije su uvedene u hrvatski sustav teritorijalne samouprave Božićnim zakonom iz 1992., a počele se primjenjivati nakon lokalnih izbora u svibnju 1993. One su tim zakonom definirane kao jedinice “lokalne uprave i samouprave.” U startu ih je osnovano 20, dok je Zagreb kao glavni grad države dobio poseban status prema kojem je istovremeno bio i grad i županija (nezamislivo u modernom svijetu). Od tada pa sve do danas broj županija nije se mijenjao. Od početnih 20+1, Republika Hrvatska je još uvijek na tom broju. Bile su čvrsti oslonac središnje vlasti, a to se jasno zrcalilo u činjenici da je predsjednik Republike morao potvrditi izbor župana nakon što ga je izabralo županijsko predstavničko tijelo. Župan, a onda i cijela županija bila je prvenstveno instrument državne uprave, a tek posredno "demokratska" institucija lokalne samouprave isključivo ovisna o političkim procesima na području županije.
Od uvođenja županija do danas sustav vlasti u Republici Hrvatskoj značajno se promijenio. Republika Hrvatska je umjesto polupredsjedničkog optirala za kabinetski, sustav. Slično se dogodilo i s temeljnom koncepcijom oblikovanja teritorijalne samouprave (lokalne i područne). Od koncepta upravne decentralizacije (izražane kroz koncept “lokalne samouprave i uprave”) u kojem se teritorijalna samouprava promatra kao instrument središnje vlasti došlo se do koncepta političke decentralizacije i načela supsidijarnosti kroz koncept “lokalne i područne (regionalne) samouprave” koji teritorijalnu samoupravu promatraju kao demokratsku instituciju i sredstvo političkog ograničenja središnje vlasti u nekoj mjeri neovisnu o njezinom utjecaju. Usprkos tome, teritorijalna organizacija županija ostala je nepromijenjena.
Uvođenje županija od samog početka bilo je krivo uspostavljeno, a kako je vrijeme odmicalo ta pogreška je izgleda prihvaćena premda je odavno postalo jasno da se radi o neadekvatnoj instituciji koja ne odgovara suvremenom konceptu regionalne samouprave. Sadašnje županije izraz su pogleda u „daleku hrvatsku prošlost“, a ne u njezinu europsku budućnost. No, unatoč tome što svi znaju kako su županije uspostavljenje krivo i što su uspostavljenje da bi jačale samo centar – Zagreb – na uštrb svih ostalih dijelova RH, one opstaju i dalje kao uhljebnički bazeni kojima u modernoj europskoj praksi nema premca. To je bilo očito još i tijekom 1990-ih. A na to su upozoravali jedino IDS i Dalmatinska akcija.
U tom se razdoblju, početkom 90-ih, u velikom dijelu Europe razvijao tzv. novi regionalizam, političko usmjerenje koje se temeljilo na ulozi regija u ekonomskom razvoju kroz potrebu izražavanja posebnog regionalnog identiteta. Tome je značajno pridonijela i reformirana kohezijska politika Europske unije koja je od svoje velike reforme sredine i kraja 1980-ih u regionalnim jedinicama vidjela partnere u prevladavanju otpora država članica snažnijoj ulozi Unije i njezinom legitimiranju spram zemalja članica. Takve regije djeluju potpuno autonomno o centralnoj vlasti, imaju svoje Parlamente, Vlade i Guvernere, svoj proračun neovisan o proračunu centralne vlasti i imaju pravo donositi zakone. Takve regije brinu o školstvu, policiji, zdravstvu, socijalne i kulturne infrastrukture, preventivne medicine i socijalne politike okolinom, gospodarenje okolišem, autocestama i putevima, gospodarstvu, prometu, javnim radovima, stanovanjem, izdavanje dozvola za rad industrijskih, obrtničkih, trgovačkih i poljoprivrednih objekata, brinu o adekvatnoj primjeni radnih prava, prava i sloboda čovjeka i građanina, njihovu punu ravnopravnost, vodi privredni i društveni razvoj, te usmjerava i usklađuje razvoj privrede i drugih djelatnosti, ustrojava i organizira rad sudova i drugih pravosudnih organa u regiji, osniva znanstvene i druge ustanove od interesa regije. Ono što moderne europske regije nemaju je Ustav, ali imaju Statut - Statut podignut na razinu Ustava.
Od tada do danas mnoge države EU i one koje će tek postati izvršile su reformu lokalne samouprave tako što su smanjile broj JLS. Najočitiji primjeri za to su Poljska i Danska na koje se hrvatski političari najviše vole pozivati. Početkom 2016. stupio je na snagu novi Zakon o decentralizaciji i regionalizaciji kojim je teritorijalna podjela Francuske iz 1871. privedena kraju. Francuska je imala 22. regije i 5 prekomorskih regije, te 36.529 općina. Stupanjem na snagu novog zakona, Francuska ima 13 regija i pet prekomorskih, te 2,585 komuna.
Povratak u "povijest"
Republika Hrvatska nije pratila europske trendove razvoja regionalne samouprave. Umjesto gledanja u budućnost i novu ulogu regija u suvremenim upravno-političkim sustavima, tvorci hrvatskog sustava područne samouprave bili su zagledani u „daleku prošlost“ i nastojali su oživjeti institucije koje su obilježavale uređenje „hrvatskih područja“ tijekom različitih povijesnih razdoblja.
Od prvog spominjanja 11 plemenskih župa na području Dalmacije i zapadne Bosne u djelu Konstantina VII. Porfirogeneta „De Administrando Imperio“ do „Vidovdanskog ustava“ iz 1921. koji ih je formalno ukinuo, postojale su različite i brojne teritorijalne jedinice koje se poistovjećuju s današnjim županijama. Posljednja administrativno-teritorijalna reorganizacija u okviru koje je Republika Hrvatska i dočekala raspad Austro-Ugarske Monarhije bila je ona iz 1886. (provedena na temelju Zakona ob ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih, od 6. veljače 1886.) kojom je ustrojeno svega osam županija. U to su vrijeme, Istra, Međimurje i Baranja bili izuzeti iz te podjele i izravno podvrgnuti Beču odnosno Budimpešti, a Dalmacija sve do 1939. nije ni bila dio Hrvatske, već je imala vlastitu kraljevsku samoupravu i bile je gotovo neovisna o Beču. Ustavom iz 1921. nestaje i samoupravna Kraljevina Dalmacija.
Republika Hrvatska u okviru bivše SFR Jugoslavije nije imala regionalnu samoupravu, ali je 1974. godine osnovala deset zajednica općina koje su imale zadatak obavljati koordinaciju rada općina na svojem području, ali te zajednice nisu bile izraz moderne regionalne samouprave. Cilj tog sustava je bio da se iz zajednica općina stvore funkcionalne regije koje će imati svojevrsnu autonomiju. Tako se na teritoriju Republike Hrvatske trebale stvoriti autonomne regije Dalmacija, Hrvatska, Istra, Međimurje, Primorje i Slavonija. Promjena vlasti 1990. i rat prekinuli su te planove, ali želja u većini građana je ostala.
Prema tome odavno je sazrelo vrijeme da se okrenemo budućnosti i odbacimo županije kao jedinice regionalne samouprave koje nisu u stanju odgovoriti na zahtjeve suvremenog upravnog razvoja. Republika Hrvatska je danas relativno dobro prometno povezana i nema potrebe za usitnjenom županijskom strukturom. Ekonomski razvoj u sklopu kohezijske politike EU, te koordinacija tehnički kompliciranih i financijski zahtjevnih javnih službi na širem području samo su neke od zadaća koje se postavljaju pred suvremene regije. Da bi se Republika Hrvatska snažnije decentralizirala i iskoristila potencijale svojih regija, potrebne su joj snažnije regionalne institucije koje će utjeloviti širi regionalni identitet i moći služiti kao poluga policentričnog razvoja cijele zemlje. Regije trebaju biti autonomne u svome radu, budžetu, a među osvlastima treba spadati i donošenje regionalnih zakona u regionalnom parlamentu kao što je to moguće u Nizozemskoj, Belgiji, Španjolskoj, Njemačkoj, UK, Kanadi… Sadašnje županije nisu u stanju na sebe preuzeti tu zadaću bez obzira na to koliko se njihovi politički predstavnici zaklinjali da je to moguće.
Ukidanjem brojnih županija i stvaranje manjih broja većih, ali snažnijih regionalnih jedinica Republika Hrvatska bi mogla polučiti brojne prednosti. Na takve jedinice moguće je onda prenijeti značajne ovlasti i financijska sredstva, te otvoriti prostor za decentralizaciju i značajniji regionalni razvoj. Između ostalog, to bi postavilo temelj i za racionalniju organizaciju brojnih središnjih upravnih resora koji se sada uvelike oslanjaju na neracionalnu županijsku strukturu i čiji pokušaji racionalizacije i smanjenja na prikladniji broj nailaze na žestoke političke otpore. Najbolje se prisjetiti nedavnog pokušaja smanjenja broja ureda državne uprave sa sadašnjih dvadeset na pet (kroz izmjene Zakona o sustavu državne uprave) ili uvođenja pet planskih područja (kroz prijedlog novog Zakona o regionalnom razvoju) koje je proizvelo nesmiljeni politički napad i opstrukciju interesnih grupacija koje su rezonirale da bi se u dogledno vrijeme tim putem moglo krenuti i kad je riječ o županijskom ustroju.
Zašto se hrvatske političke elite boje snažnih regija?
Je li riječ o strahu od odcjepljenja nekih dijelova od Republike Hrvatske ili je po srijedi nešto drugo? U ujedinjenoj Europskoj uniji takva je bojazan potpuno neutemeljena. Štoviše, ona je potpuno iracionalna. Mislite li zaista da bi se u budućnosti mogle pojaviti ozbiljne težnje i politički pokreti koji bi svoj program temeljili na uspostavi samostalne Republike Slavonije, Republike Dalmacije ili Republike Istre?!
Razlog je puno jednostavniji. Radi se jednostavno o gubitku pozicija moći, smanjenju broja političkih položaja i slabljenju stranačkih infrastruktura koje se oslanjaju na sadašnju fragmeniranu i neracionalnu teritorijalnu podjelu koja omogućava financiranje političkih stranaka preko sredstava koja se kroz članarine od općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i lokalnih vijećnika te drugih politički imenovanih funkcionera na lokalnoj i regionalnoj razini slijevaju u stranačke kase.
Uhljebništvo takve vrste koje polupismene i nesposobne osobe lansira u titulu i lokalnog šerifa, da ne kažem diktatora, uništava i lokalnu samoupravu I° (općine i gradovi) iz kojih ljudi sve češće bježe trbuhom za kruhom. Takvi su upropastili mahom uspješne tvornice koje su svoje proizvode izvozili i na najzahtjevnija svjetska tržišta poput Sjedinjenih Država. Stoga je potrebno uz ostvarenje snažnih regija provesti i okrupnjavanje jedinica I° kako bi se dobio zadovoljavajući broj, cca 120 gradova i općina koje će biti formirane kao komunalne jedinice.
Snažne regije i snaže općine i gradovi izraz su podjele političke moći između centra i periferije, oživotvorenja načela supsidijarnosti i potrebe da se regionalni interesi snažnije uvažavaju prilikom donošenja političkih odluka. Također, otvara se mogućnost za stvaranje pravih regionalnih stranaka i pokreta koji će se kroz snažne političke institucije boriti za dobrobit i razvoj svojeg kraja. Za razliku od sadašnje političke grupacije nakalemljene na razvedenu županijsku strukturu kojoj nije bitan razvoj (osim kod IDS-a) već moć koju ne žele tako lako ispustiti iz ruku i smanjiti svoj manevarski prostor za djelovanje.
Comments