piše: Marita Vastić
Ukratko, Ustav, kao najviši pravni i politički akt jedne držav, predviđa plan pomoću kojeg spajamo strast s razumom, a ideale sobode pojedinca sa zahtjevima državne zajednice.
Ono što zadivljuje je kako to u normalnim, zdravim demokratskim društvima funkcionira. Njemačka nema formalni ustav, ali njen Grundgesetz (Temeljni zakon) koji djeluje kao Ustav funkcionira. Ni Izrael nema Ustav, pa Knjiga zakona iz Tore, koja Izraelu služi kao Ustav, funkcionira. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske baš kao i Novi Zeland nemaju ustave već se pozivaju na Magnu Chartu Libertatum iz 1215. kao na ustavna rješenja i to funkcionira. Sada se trebamo zapitati zašto Knjiga zakona napisana prije 4 000 godina ili Magna Charta Libertatum napisana prije 800 godina funkcionira, a Ustav Republike Hrvatske ne?
Riječ je u ljudima. Središnje odredbe svakog modernog Ustava čini set članaka okupljene o poglavlju o ljudskim pravima. Prvi zagovornik ljudskih prava, René Descartes davnih je 1600-tih rekao kako su ljudska prava ona prava koje svaki pojedinac ima rođenjem, a koja ne zadire u slobode i prava drugih ljudi, te nadodao kako bi svaki čovjek trebao biti rođen slobodan i umrjeti slobodan. U Republici Hrvatskoj naprosto imamo sasvim drugačiji način razmišljanja. Ovdje su slobodni samo oni koji imaju određeno nacionalno obilježje i kojemu je to i takvo nacionalno obilježje biznis - svi ostali nemaju pravo biti slobodni. Dakle, Hrvati imaju pravo na slobodu, ali i pravo ugnjetavati sve ostale i držati ih neslobodnima, dok neslobodni nemaju pravo na slobodu.
Od prvih dana ovakvog razmišljanja iz druge polovine 1980., od kojih bi Descartes ponovo umro, preko gospodarskih kriza i ratova, kroz višestruke preobrazbe gospodarstva, te ekspanziju na jug, hrvatska demokracija se urušavala i nazadovala. Bila je, naravno, na kušnji učiniti nešto od sebe nakon 10 godina fašističke diktature povampirenog režima Franje Tuđmana, koji nas je uveo u dva rata, godine siromaštva, protuzakonite rasprodaje društvene imovine i stvaranja 200 bogatih obitelji te stezanja obruća oko Dalmacije kao jedine slobodarske regije, ne samo u Republici Hrvatskoj već na cijelome Balkanu. Propala demokracija u Republici Hrvatskoj bit će opet na kušnji kako bi napravila od sebe dostojnu podlogu za slobodan život svih građana ove bakanske banana državice. Bit će na kušnji buđenjem dalmatinske regionalne svijesti.
Ali, nije problem samo u trenutnoj garnituri vlasti u Republici Hrvatskoj. Problemi su naslijeđeni iz Socijalističke Republike Hrvatske. A probleme je socijalistička Hrvatska naslijedila od ustaške Hrvatske, ova ih je pak naslijedila iz Banovine Hrvatske i tako se možemo u nedogled vraćati u povijest. No, u jednom trenutku ćemo shvatiti kako je to posve apsurdno. Vraćajući se u povijest shvatit ćemo i to kako je sadašnji prostor Republike Hrvatske poprilično velik za ono što Hrvatska zbilja jest. U sastavu sadašnje Republike Hrvatske nalaze se brojni dijelovi koji ranije u povijesti njoj nisu pripadali, uzmimo samo za primjer Dalmaciju i Istru koje su se ujedinile tek 1939., točnije 1943. Shvatit ćemo još nešto: Republika Hrvatska nema svoje utemeljitelje. To što netko smatra Franju Tuđmana stvaraocem i ocem Republike Hrvatske nema nikakve veze s utemeljenjem jedne države.
Deklaracija o neovisnosti možda se može predstaviti kao, kako bi Vladimir Šeks rekao: “transformativni trenutak u hrvatskoj povijesti, kada su svi zakoni i odnosi između Republike Hrvatske i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije prestali vrijediti, a odnosi među ljudima koji su ovisili jedni o drugima zauvijek pometeni”. Međutim, moramo imati na umu, kako taj duh slobode nije, u svijesti članova HDZ-a, koji je tada bio na vlasti, obuhvaćao radnike, starce, djecu i pripadnike manjima, prije svega Dalmatine, Srbe i pripadnike LGBTIQA+ zajednice. Moramo imati na umu kako do Deklaracije o neovisnosti nebi ni došlo da se Ustavom SFRJ od 21. veljače 1974. nije predvidjela mogućnost “samoodređenja do odcjepljenja”. Taj institut nije predvidio niti jedan prijašnji Ustav, ni onaj iz 1963., ni onaj ni 1953., ni onaj iz 1947., a niti zaključci AVNOJ-a. Uz to, slovenski zastupnici u saveznom parlamentu, Skupštini Jugoslavije bili su ti koji su tražili neka se upravo taj institut uvrsti u Ustav savezne države.
Zato su zaključci 3. zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom predvidjeli autonomiju za Dalmaciju, što se i realiziralo na prvoj sjednici Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske koja je održana u Splitu od 14. svibnja do 20. svibnja 1945. kada je i proglašena Autonomna Regija Dalmacija. Takav ustavni mehanizam, jamčio je građanima Dalmacije sva politička i ekonomska prava. Međutim, Ustavom Narodne Republike Hrvatske i Narodne Federativne Republike Jugoslavije iz veljače 1947. autonomija za Dalmaciju i jednaka prava Dalmatina i Slavena (Srba i Hrvata) više se ne spominju. Tako su Dalmatini ostali nezaštićeni i izvan ustavnog kruga, baš kao i američki Indijanci američkim Ustavom iz 1777.
Demokratsko promišljanje tog vremena možda je bilo dostatno za proširenje prava glasa na žene i građane bez imovinske mase; razum, rasprave i hrvatski pragmatizam možda su olakšali rastuće gospodarske nedaće jedne male nacije i pridonijeli smanjenju nacionalnih, vjerskih i drugih tenzija koje su mučile tu naciju. No, prosuđivanje samo po sebi nije moglo osloboditi Dalmatine ili isprati grijeh ustaških zločina s ruku Hrvata. Robovske lance na kraju je ipak presjeklo pero sudaca Vrhovnog suda, Dalmatini se i dalje ubijaju bez da itko odgovara za to. To je ta bitna razlika između demokratskih država i Republike Hrvatske.
Što to govori o hrvatskoj demokraciji? Prisutan je stav prema kojem su ustavotvorci, točnije prepisivači Ustava francuske Pete Republike, bili obični licemjeri, a Ustav izdaja velikih ideala koji su iznošeni tijekom ‘80. godina XX. stoljeća tijekom razgovora s radnicima i drugim marginaliziranim grupama u Republici Hrvatskoj. Ustav je suglasan s raznim kriminalcima koji su služili zatvorske kazne zbog gospodarskog kriminala tijekom socijalizma u tome kako je Veliki kompromis između radnika i poslodavaca ništa drugo do li pakt s vragom - što se kasnije uspostavilo kao točno. Ostali, oni koji zastupaju opreznije, općeprihvaćeno mišljenje, inzistiraju na tome kako je čitav ustavni kompromis glede pitanja radnika i Dalmatina (Dalmatini se u Ustavu uopće ne spominju) - izostavljanje stavova gospodarskih kriminalaca iz originalnog nacrta Ustava i nametnuto pravilo o zaključenju debate koji je sjednica Hrvtskog sabora iz srpnja 1990. primijenio na sve debate koje su se vodile o pitanju Dalmacije, radnika - bio neophodan, premda ne najsretniji uvjet za formirnje Republike Hrvatske kakvu danas poznajemo. Prepisivači su na tih način išli za tim kako bi odgodili ono za što su bili sigurni kako će biti konačno ukidanje Dalmacije kao regije, a radnika kao najšireg duštvenog sloja kojeg vlast sluša, s time što taj grijeh ne smije umanjiti duh Ustava, koji je osigurao prostor za ponovno organiziranje i nastavak debate, te po završetku, planiranog, rata pružio okvir za usvajanje zakona kojim se Dalmacija konačno rasparčala na sitne dijelove i tako njezino ime zauvijek otišlo u zaborav.
Kako bih ja, Dalmatina francuskog državljanstva, mogla odabrati kojoj se strani prikloniti u ovom sporu? Previše volim Dalmaciju, previše sam angažirana oko toga kako bi ona uspjela postati nešto, njezinom ljepotom, čak i njezinom nakaradnošću, kako bih mirno mogla gledati njezine zadnje trenutke dekompozicije i biti potpuno fokusirana isključivo na okolnosti njezina nestanka. Međutim, ne mogu ni priječi preko razmjera počinjene nepravde, razmjera svakodnevne otimačine njezinih resursa i njezine zarade, niti zanemariti duhove prošlih generacija, niti ignorirati otvorene rane koja još uvijek muči ovu zemlju.
Najviše što mogu učiniti, suočena s našom dalmatskom/dalmatinskom poviješću, je prisjetiti se kako Dalmacija njezini ljudi nisu uvijek slijedili pragmatizam, glas razuma ili prinudu kompromisa, kako bi stvorili uvjete za njezinu slobodu, koje više nema. Krute činjenice podjećaju kako su postojani idelisti poput Orsatta Bonda bili ti koji su prvi pozvali na pravednost; kako su siromašni ljudi poput Darija Ventturija i Fernanda Devivija te žene poput Henriete Tartaglia, bili ti koji su uvidjeli kako austrijska vlast neće ustupiti ništa bez političke borbe. Tada je Bonda postavio pitanje građanskog, a ne samo elektorskog glasanja na izborima za Dalmatinski sabor. Naivna predviđanja Francesca Lanze, njegova spremnost da u ime Dalmacije prolije krv kako ne bi ostalo sve na riječima, djelomično su doprinijela gubitka vladajuće pozicije Autonomaške stranke u Dalmatinskom saboru, za ostalo su kriva sredstva koja su “narodnjacima” stigla iz Zagreba te ubojstva, paleži i siovanja kako bi se onemogućilo izlazak na izbore onima koji bi glasali za “autonomaše”. Tada je Dalmacija pala u ruke onima koji se mogu nazvati preteća nacistima, a Dalmacija nikad više nije bila slobodna.
Ove činjenice me podsjećaju na to kako promišljanje i ustavni poredak ponekad mogu biti luksuz moćnika, te kako su ekscentrici, fanatici, agitatori i nasilnici - drugim riječima apsolutisti - ponekad bili ti koji su se borili za novi poredak. Poredak na uštrb drugih, baš kao Vladimir Šeks, Smiljko Sokol, Arsen Bačić i dr. koji su 1990. pisali hrvatski ustav prepisujući francuski, Imajući to u vidu, ne mogu, ne smijem, odbaciti one koji i danas iskazuju antidalmatinski stav, poput raznih aktivista, protivnika pobačaja, protivnika istospolnih brakova ili aktivista za prava životinja - bez obzira na to koliko se slažem ili ne slažem s njihovim mišljenjem i metodama djelovanja. Ne mogu ih zanemariti i odbaciti jer svi oni imaju isti stav prema Dalmaciji, i to izrazito negativan. Zakinuti su za sva saznanja i povijesne istine koje se tiču Dalmacije. Jer, znate… ponekad su apsolutne istine zaista apsolutne istine ma koliko vas propagandni mediji u služi režima kljukali lažima.
Comments