Sjećam se da sam morala prigušiti smijeh kada sam prvi puta saznala što se sve događalo za vrijeme Mediteranskih igara. Činilo mi se da ta cjelokupna situacija oslikava točno ono što se od 1990. na ovamo događalo na relaciji Zagreb – Dalmacija
U Ustavu Republike Hrvatske Dalmacija izrjekom nigdje ne spominje; riječ je o pravilu koje datira od trenutka kada je donesen Vidovdanski ustav. Osnovna ideja za ovo je veoma jednostavna: budući da se najveći dio GBPa generira upravo u Dalmaciji, ustavotvorci se ovih 100 godina strašno boje, ako bi se u Ustavu izrijekom spomenula Dalmacija, to bi moglo značiti kako će stanovnici Zlatne regije tražiti da im se vrati ono što su, generiranjem BDPa, dali u zajednički proračun i odbiti dalje raditi za drugoga. Drugim riječima, može tražiti da ssredstva koja se ostvare u Dalmaciji i ostanu u Dalmaciji. Stanovnici Dalmacije bi mogli, ako bi se njihova domovina spomene u ustavu, tražiti nekakve sulude zahtjeve, kao na primjer da njihova regija bude autonomna pokrajina ili, ne daj bože, Republika. Mogli bi odlučiti da ih se naziva posebnom nacijom zasnovanoj na povijesnim, gospodarskim, zemljopisnim, kulturološkim, pravnim i drugim valjanim razlozima; mogli bi se sjetiti kako najmanje dvije Deklaracije UNa, ona o pravima čovjeka i građanina, te ona o pravu naroda na samoodređenje, daje pravo Dalmaciji na autonomiju, pa čak i na neovisnost. No, tako dugo dok Dalmatini/Dalmatinci ne znaju da im međunarodno pravo daje mogućnost na odlazak iz, s brda s dola skrpane, Republike Hrvatske, za tu državu nema straha – revizija povijesti u kojoj se Dalmaciju naziva starom hrvatskom zemljom, kao što se ustaška parola, skovana u Italiji od strane Pavelića i njegove opskurne ekipe, glasi za stari hrvatski pozdrav – jer su se karte odavno podijelile.
Jedini način da se ova agonija Dalmacije, koja traje već više od tri desetljeća (da ne idemo predugo u prošlost), prekine je takozvani cloture, odnosno prekid rasrave. To znači da svaki nedovršeni postupak, kada je u pitanju proces devolucije, mora dobiti legitimitet građana regije koja traži pokretanje procesa regionalizacije i decentralizacije tako da sama pokrene prijedlog zakona, rezoluciju, deklaraciju ili imenovanje, kroz referendumsku inicijativu. No, u hrvatskim pravnim aktima – Ustavu i zakonima – cloture se također ne spominje. Hrvatski pravni sustav, činji je kum Vladimir Šeks, razradio je seriju složenih pravila, koja omogućava intervenirati, kada su ljudska prava i slodobe u pitanju – a devolucija neke države je pitanje ljudskih prava i sloboda građana pojedinih regija u toj državi– bez pompe: često je dovoljno zaprijetiti s govornice u Saboru kako biste utišali regionalne zahtjeve za ljudskim pravima i slobodama. Ne mora to nužno biti s govornice u Saboru, može to biti predsjednik ili premijer na nekoj lokalnoj veselici. Na to će se brzo nadovezati nadripjesništvo s jeftinim tekstovima poput: „nek' ti kušin bude stina, al' Hrvatsku sine voli...“ i slične bljuvotine. Međutim, tijekom čitave moderne povijesti Dalmacije, zahtjevi za devolucijom RH, koji su dopušteni međunarodnim pravom, ostali su pomno čuvanom povlasticom, jedno od osobitih obilježja koje, kažu – uz petogodišnji mandat predsjednika Republike i dodjeljivanje svećanih nagrada na Pantovčaku, kao što je orden Danice s lentom – razlikuje prave autonomaše od onih lažnih i služi kao štit od opasnosti koje stiže iz Zagreba.
No, zahtjevi za autonomijom Dalmacije, kažu, ima i svoju mračnu povijest, povijest koja je na osobit način za mene relevantna. Tijekom gotovo jednog stoljeća, zahtjev za autonomijom Dalmacije je bio omiljeno oružje u rukama Hrvatske u nastojanjima da zaštite diskriminaciju prema Dalmaciji i njenog blokiranja Beograda da stane u obranu potlačenog dalmatskog naroda; blokada koja ide de facto na autonomiju Sabora i vlade u Zagrebu da sa „svojim teritorijem“ ima pravo činiti što ih je volja. Iz desetljeća u desetljeće, uljudni, učeni ljudi poput Vladimira Bakarića, služili su se ovim zahtjevom kako bi omogućili dodatnu pljačku Dalmacije te raseljavanje njenog autoktonog stanovništva i raspravu o njenom pravu na samoodređenje. Služeći se riječima, pravilima, postupcima presedanima i spinovima – jednom riječju: zakonima – zastupnici u Hrvatskom Saboru, još za vrijeme socijalističke Jugoslavije, uspjeli su održati podjarmljenost Dalmatina/Dalmatinaca na način na koji to represija samo po sebi ne bi mogla. Zahtjev za autonomijom nije samo stopirao samoodređenje Dalmacije. Za mnoge Dalmatine/Dalmatince on je razorio sve njihove nade.
Liberalni komunisti, ako je takvih uopće i bilo, rijetko su se koristili ovim izrazom: od Titovih više od dvjesto karijernih političara iz Dalmacije koji su sjedili po raznim kancelarijama u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, ali i u Beogradu, samo je za njih nekoliko se znalo da su imali želju za autonomijom Dalmacije, dok su se ostali služili ovim izrazom kao aktom zastrašivanja svoga rodnog kraja. Međutim, ovih nekoliko bili su kandidati koji su dolazili iz redova pravosuđa; svi oni bili su stjegonoše liberalne ideje, bili su oni koji su ustrajali u razvoju dalmatinske misli, zbog čega je i sam Tito zavolio Dalmaciju, te im dopuštao promociju rodnog kraja pod njenim povijesnim imenom. Da su bili još uporniji, tvrdili su neki, tada ih ništa ne bi moglo spriječiti da provedu svoju volju i u odnosu na ostvarenje sna svih stanovnika ove regije – punoj njenoj autonomiji. I tako se dogodilo da je sam Tito – ohrabren hrabrim ljudima iz Dalmcije i svojim samoproglašenim apsolutnim ovlastima – dolučio pokrenuti inicijativu da se izmjenama federalnog Ustava kao i Ustava SRH, krajem veljače 1974., dogodi to da SRH prizna postojanje regija na svome teritoriju i da te regije dobiju posebne ovlasti. To je bilo poput šamara službenom Zagrebu što je izazvalo neželjenu reakciju – zajednica općina Dalmacije je formirana, ali bez zakonodavnih ovlasti. Jedan od prvaka splitskog Saveza Komunista i sugradonačelnik Splita za vrijeme meiteranskih igara, Ante Skataretiko nazvao je to „poljupcem kobre“, te hladno zaprijetio autnomijom Dalmacije ukoliko ne popusti smrtonosni stisak Zagreba. Interesne skupine, zabarakadirane u Zagrebu, pojurile su na svoje položaje i oglasile opću uzbunu. Splitu se prijetilo oduzimanjem Mediteranskih igara, što bi se vjerojatno i dogodilo da nije intervenirao sam Tito, ali i Međunarodni olimpijski odbor. Vlada u Zagrebu je, osjetivši da je vrag odnio šalu, proglasili da će, ukoliko Dalmacija i dalje bude zahtjevala autonomiju biti prisiljeni ugušiti kontrarevolucijsku pobunu koja se odvija u Dalmaciji. U Splitu su se ipak, intervencijama iz Beograda i Lausanne (švicarski grad u kojem se nalazi sjedište Međunarodnog olimpijskog odbora), održale Mediteranske igre, ali je televizija Split – državna televizija koja je djelovala u Splitu, a čija je oprema kupljena sredstvima građana Dalmacija i gradskim javnim novcem te donacijama iz MOO za potrebe televizijskog prijenosa i snimki u vrijeme Mediteranskih igara – ugasila, te oprema premještena u Zagreb pod krinkom gušenja antirevolucionarnih ideja u Dalmaciji.
Osobno smatram da zamisao o regionalizaciji i decentralizaciji RH predtavlja jako plemenitu ideju, te da je sve ono što je službeni Zagreb radio i dalje radi Dalmaciji, čudovišne promjene pravila dok još traje utakmica. Nadalje, itekao bih kao argument mogla istaknuti činjenicu da je odnos Zagreba prema Dalmaciji, svih ovih 150 godina upravo takva vrsta situacije u kojoj je zahtjev za postojenje kvalificirane, plebiscitarne, većine koju nameće pitanje autonomije logičan: zato što, kada se jednom to dogodi, stanovnici Dalmacije moraju se nositi sa svim dobrim i lošim stvarima koje autonomija donosi, za Dalmatine/Dalmatince je korisno – a koristi i dalmatinskoj demokraciji – da što veći broj njih uđe u prodalmatinsku opciju koja je jedina sposobna doći do razine na kojoj će se odlučivati o sudbini Dalmacije. Malen broj onih koji bi odlučivali o sudbini Dalmacije na Markovom trgu u Zagrebu neće dovesti do razrješenja dalmatinskog pitanja; prije bi se reklo da će to biti oni koji će se u Saboru naći isključivo zbog vlastitih interesa. To se treba što veći broj ljudi koji će biti spremni govoriti o građanskim i ljudskim pravima Dalmacije, privatnosti i pljački od strane izvršne vlasti i onima koji su bliski njoj.
Ipak, sjećam se da sam morala prigušiti smijeh kada sam prvi puta saznala za sve što se u Dalmaciji događalo za vrijeme Mediteranskih igara. Činilo mi se da ta cjelokupna situacija oslikava točno ono što se od 1990. na ovamo događalo na relaciji Markov trg – Dalmacija, sastavni dio manipulacije koje je desno krilu Saveza komunista omogućavalo da prikazuju Dalmaciju kao davno odbjeglu hrvatsku zemlju koja je za vrijeme narodnooslobodilačke borbe vraćena u sastav komunističke Hrvatske, bez ikakvog spomena o tome da je Dalmacija prvi puta u sastav iste države u kojem se nalazila i Hrvatska ušla 1921. (Kraljevina SHS), a da je provi puta u povijesti ušla u sastav Hrvatske tek 1939. (Banovina Hrvatska); besramno mitologiziranje koje je desnom krilu Saveza komunista Hrvatske omogućilo da se popnu za govornicu i sumorno raspredaju o neprikladnosti kontrarevolucije u Dalmaciji, bez naznake priznanja da su upravo Dalmatini/Dalmatinci oslobodili RH od fašista, nacista i ustaša.
Malen je broj onih u Dalmaciji koji se nije dojmila ta očita revizija povijesti. Kako se proces oko mogućnosti ostvarenja autonomije Dalmacije za vrijeme posljednje faze Socijalističke Republike Hrvatske, zahuktavao mnoge su značajne ličnosti iz Dalmacije brinule zbog strategija koje su primjenjivane kako bi ih se diskreditiralo i blokiralo. Nisu sumnjali u štetu koja bi mogla uzazvati neki od poteza službenog Zagreba; bili su spremni podržati autonomiju, makar samo kako bi Markovom trgu i Kockici ukazali na to da prilikom svojih sljedećih napada na Dalmaciju moraju bti umjereniji. Dalmacija na koncu ipak nešto znači, rekao je Skataretiko. Umjesto oslanjanja na procedure, postojao je način da se Dalmatini/Dalmatinci pobrinu za to da zastupnici u sva tri doma Sabora i hrvatska vlada odražavaju naše zahtjeve, a taj je da što veći broj stanovnika Dalmacije bude prodalmatinski aktivan.
Mnogi su zavrtjeli glavom na to, pa tako i Ivo Perišin: „Mislite li uistinu da će se Zagreb imalo ustručavati poslužiti najgorim represivnim metodama kada je u pitanju Dalmacija?“ Znao je Skataretiko da bi, no ipak je vjerovao da brojnost nešto znači i da bi pribjegavanju peticije ili nekog drugog demokratskog načina izražavanja raspršilo predodžbe o tome da su stanovnici Dalmacije uvijek defanzivni i lijeni – percepcija kako se Dalmacija služi nepopularnim metodama i trikovima kako bi izbjegli imperativ pridobivanja javnosti. Takva percepcija nije posve ispravna: službeni Zagreb se, ništa manje od predstavnika Dalmacije, služio nepopularnim metodama i trikovima, a služe se i danas, kada je u pitanju uništavanje svega onoga što mu ne ide niz dlaku.
Međutim, pitam se nisu li, zbog našeg oslanjanja na pogrešne stavove i ideje, umjesto da zaštitimo ne samo naša prava i naše vrijednosti već i stanovništvo Dalmacije, prodalmatinske snage izgubile isuviše povjerenja od strane tog istog stanovništva. Upravo kao što su komunisti u fazi nakon 1947., tako se čini s distance, izgubili svaki pojam što o tome da komunizam mora biti više od onoga na čemu je izgrađena na sjednicama ZAVNOJa i ZAVNOHa te NOBu. Vratila sam se mislima na jedno predivno prijepodne prije nekoliko godina kada mi je Safet rekao da se uvijek mogu uključiti u rad francuskih socijalista. U to vrijeme na dnevnom redu je bio prijedlog zakona Nacionalne stranke Marine Le Pen o zabrani pobačaja koji bi uključivao iznimku kada je u pitanju život i zdravlje majke. Izašla sam na balkon našeg stančića u Trappesu i promotrila vedru noć punu zvijezda. Promatrajući znak koji je bliještio s krova tvornice automobila shvatila sam kako – ma što ljudi u Dalmaciji učinili za sebe – će Zagreb uvijek učiniti ono što je njemu po volji. Osim u jednom slučaju: plebiscitarne volje njenih stanovnika okupljene oko regionalne, lijeve, prodalmatinske opcije.
„Sve je to politika“, rekao je jednom Skataretiko, „moramo pridobiti ljude na našu stranu.“
Trebamo progovoriti o članku Ustava u kojem se govori o pravu na područnu (regionalnu) samoupravu, odnosno o tome kako Dalmacija kao regija ima pravo na svoju punu samoupravu, odnosno autonomiju.
Jesu li takva nadmetanja uopće bitna? Mnogima od nas rasprave u Saboru, trodioba vlasti, sudska imenovanja, pravila tumačenja Ustava i zakona čine poprilično strane, udaljene od naših svakidašnjih preokupacija – tek još jedan primjer političkog nadmudrivanja.
Zapravo, ona jesu bitna. Ne samo zato što proceduralna pravila doprinose određivanju rezultata, nego iz zbog toga jer ona određuju demokraciju u jednakoj mjeri kao i izbori. Naš sustav lokalne samouprave jako je zamršen; putem tog sustava i štujući taj sustav odbacujemo sve vrijednosti, ali dobivamo određene obveze. Najbogatiji daju svoja krvavo zarađena financijska sredstva onima najsiromašnijima, umjesto da se siromašni potrude doseći razinu onih najbogatijih. Znam, pristrana sam.
Tijekom studiranja na Pravnom fakultetu na Sveučilištu Diderot, učila sam komparacijsko Ustavno pravo. Obožavala sam taj predmet, ali i predavaonicu: njen minimalizam, tu crnu ploču i kredu, kolege studente koji se u čudu odmjeravaju, neki od njih, kao Vjeran i ja, usredotočeni i bistri, drugi potpuno zbunjeni. Tenzije je razbilo profesorovo prvo pitanje: “O čemu se ovdje radi?” i nesigurno podizanje ruku. Sve ono što se prije nekoliko trenutaka doimalo nezanimljivim i beživotnim, odjednom je oživjelo, a oči kolega studenata živnule. Tekst Ustava Prve Republike Francuske iz 1791. nije više bio tek dio prošlosti nego se također ticao i sadašnjosti i budućnosti. Uspoređujući tekst Ustava Pete republike s Ustavom Republike Hrvatske dolazim do zaključka kako je tekst gotovo isti, prepisan i tada sam se sjetila dolaska Françoisa Mitteranda u Split i riječi Franje Tuđmana kako će nova hrvatska valuta – kuna – biti ista kao i francuski franak. Sve se složilo: Republika Hrvatska izgrađena je na ideji francuske Pete Republike što se vidi po prepisanom Ustavu, a Francuska je sponzorirala kunu zato je tečaj bio 1:1.
Ponekad sam imala dojam kako se moje izučavanje komparativnog ustavnog prava ne razlikuje mnogo od onih koji izučavaju teologiju, jer sam otkrila kako sam mislila kako znam sve o Ustavu RH, ali bila sam u krivu. Dok sam proučavala Ustav RH navikla sam se služiti frazama koje sam negdje čula te sam se njima koristila kako bih potkrijepila svoje izravne argumente, odnosno ignorirala one odlomke za koje mi se činilo kako nisu u skladu s mojim gledištima.
No, ono što sam najviše cijenila proučavajući ustavno pravo, a željela sam da i svi moji kolege na faksu to također cijene, bila je razumljivost relevantnih dokumenata starih više od 200 godina. Svojim sam kolegama, pa i Vjeranu, poslužila kao vodič, ali nije im bio potreban posrednik, jer temeljni dokumenti Odluka o suverenosti i samostalnosti RH, Ustav RH, ustavni zakoni i zakoni koji imaju ustavnu snagu predočeni su kao ljudsko djelo. Na raspolaganju su nam bili i spisi o nakanama utemeljitelja država, ali i u hrvatskom slučaju video zapisi o saborskim intrigama. Ako, u hrvatskom slučaju, ne možemo uvijek naslutiti što su osjećali, ukoliko članovi HDZ išta osjećaju osim gramzivosti i pohlepe, možemo se barem video zapisima vratiti u vrijeme i steći nekakav dojam o političkoj ideologiji koja ja te ljude motivirala.
Kako bismo onda trebali tumačiti Ustav RH i što on govori o prijeporima oko regionalizacije i decentralizacije? Za početak, pažljivo čitanje temeljnih dokumenata RH podsjeća nas upravo na to do koje mjere su oni zaslužni za oblikovanje svih naših stavova. Uzmimo na primjer glavu u kojoj se govori o pravima i slobodama. Više od 25 godina od usvajanja Ustava RH nastavljamo raspravljati o regionalizaciji i decentralizaciji, verbalnom deliktu, istospolnim brakovima, abortusu i posvajanju djece. Debatiramo o tome jesu li Ustavom obuhvaćena temeljna opća prava kao što je to pravo na brak ili na tjelesni integritet, na implicitan, ako ne i na eksplicitan način , te tiču li se ta prava nekih osobnih odluka dok na Pantovčaku imamo ženu koja je sasvim protuustavno na poziciji predsjednice države.
Ipak, unatoč svim neslaganjima, teško bismo u današnjoj Republici Hrvatskoj mogli naći konzervativca ili liberala, akademika ili prosječno obrazovanu osobu , koji nisu suglasni s temeljnim skupom osobnih sloboda koji su utvrdili Ustavotvorci prepisavši Ustav Pete francuske Republike i koji su dio Ustava RH i njenog općeg prava; prava na iznošenje svojih stavova, prava na vjeroispovijest, prava na mirno okupljanje, prava na vlastitu imovinu i prijenos iste, pravo na sigurnost, pravo na općenje bez zadiranje u sadržaj općenja od strane određenih službi, pravo na kojem se nitko ne smije lišiti slobode bez propisanog sudskog postupka, pravo na pravedno i brzo suđenje, pravo na rad uz dostojanstvenu plaću, pravo na donošenje vlastitih odluka... To su univerzalna prava koja smatramo kodifikacijom značenja slobode koja ograničava sve razine vlasti i koja su primjenjiva na sve ljude. Na taj način, vlada priznaje kako sama zamisao o univerzalnim pravima podrazumijeva kako je svaki pojedinac jednako vrijedan. I tom smislu, gdje god se nalazili u političkom spektru ili izvan njega, sve nas obvezuje Ustav RH.
Osim kada je u pitanju Dalmacija i njeno pravo na punu autonomiju.
Jasno nam je kako jedan zakonski tekst kao što je Ustav ne predstavlja vladu. Oni koji su prepisivali Ustav francuske Pete Republike, shvaćali su kako u zamisli o individualnoj i paranacionalnoj, regionalnoj slobodi ima zametaka anarhije, pogibelji u zamisli o jednakosti, jer ako su svi uistinu rođeni slobodni, bez ograničenja koja za sobom povlači rođenje, društveni status ili naslijeđeni društveni poredak kako onda uopće možemo očekivati da ćemo formirati društvo koje se slaže u svemu?
Prosvjetiteljski filozofi poput Hobbsa i Lockea tvrdili su kako će slobodni ljudi formirati vlade društvenim ugovorom kako bi osigurali da se sloboda jedne osobe ne postane tiranijom nad drugom; da će žrtvovati individualne slobode ne bi li što bolje zaštitili svoju slobodu. Razrađujući taj koncept, politički teoretičari koji su pisali prije Francuske i Američke revolucije zaključili su kako bi samo demokracija mogla udovoljiti potrebi i za slobodom i za poretkom.
Hrvatski ustavotvorci, na čelu s Vladimirom Šeksom, nisu bili zadubljeni u te teorije, već su htjeli napraviti nacionalnu državu po uzoru na Francusku u kojoj ne postoje niti jedan drugi narod do li francuski i niti jedna druga nacija ili nacionalna manjina do li francuska, pa su se, htjeli-ne htjeli, suočili s obeshrabrujućom činjenicom: u dosadašnjoj svjetskoj povijesti gotovo da i nema slučajeva funkcionalnih demokracija i niti jedna od njih nije nadmašila grčke antičke polise (gradovi-države). Za područje s trinaest država koje se rasprostiru na golemom području s raznolikom populacijom do 4,8 milijuna stanovnika, atenski model demokracije nije dolazio u obzir, a izravna demokracija, kao u Švicarskoj, bila je neizvediva zbog ideologije vladajuće kaste. Republikanski oblik vladanja, u kojem birači izabiru predstavnike, više je obećavao. Uostalom, takav model postojao je i u jednostranačkom jugoslavenskom modelu. No, čak ni najoptimističniji HDZovci pretpostavili su kako bi takav sustav mogao funkcionirati jedino u zemljopisno kompaktnoj i homogenoj političkoj zajednici – zajednici u kojoj zajednička kultura, vjera i dobro usklađen skup nametnitih vrijednosti kod svakog građanina ograničava sukobe i razdor.
Rješenje koje su Ustavotvorci našli, nakon gorljivih debata i mnogih skica, bio je, pokazalo se, njihov jedinstven doprinos samo jednoj političkoj opciji, koja već desetljećima egzistira na otimačini, ubojstvima, silovanjima i nasilju – HDZu. Glavne crte Šeksove ustavne arhitekture toliko su općepoznate da ih znaju izrecitirati čak i prvašići: ne samo one koje se odnose na vladavinu prava i predstavničku vlast, ne samo one koje se tiču prava i sloboda, čak ne i one koje se odnose na trodiobu vlasti, već prvenstveno na koncept Sabora i koncept sveopće centralizacije u kojem zajednice općina kao svojevrsne regije nisu sačuvale svoje ovlasti, a sve je to osmišljeno kako bi akumuliralo vlast bez nadzora nad funkcijama, a interesi prevagnuli na stranu jedne političke opcije i dovelo do diktature jednog čovjeka tijekom ‘90. godina XX. stoljeća. Takva ustavna povijest Republike Hrvatske opravdala je jednu od središnjih spoznaja Vladimira Šeksa i ekipe: onu kako HDZova samovlada može zapravo bolje funkcionirati, po sam HDZ, u velikom homogenom društvu, u kojem, prema Hamiltonovim riječima, “gloženje stranaka” i različitost mišljenja može “promicati promišljanje i oprez”. Kao i u slučaju tumačenja Odluke o suverenosti i samostalnosti, debatiramo o detaljima izrade francuskog ustava kojeg su hrvatski ustavotvorci samo prepisali; možda ćemo jednog dana progovoriti o zloporabi ovlasti od strane Premijera ili o eroziji ovlasti Sabora u trenucima kada je 1991. trebao proglasiti ratno stanje, no svakako trebamo progovoriti o članku Ustava u kojem se govori o pravu na područnu (regionalnu) samoupravu, odnosno o tome da Dalmacija kao regija ima pravo na svoju punu samoupravu, odnosno autonomiju.
Commentaires