Svi mi vjerujemo u slobodu pojedinca i svi mi vjerujemo u demokratska pravila, koji je onda stvarni uzrok aktualnog prijepora između Zagreba i Dalmacije koji traje 151 godinu?
Ako smo iskreni prema sebi samima, tad ćemo priznati kako se velik dio vremena prepiremo oko rezultata – konkretnih odluka koje vlada u Zagrebu i zakonodavstvo donose u svezi sa značajnim i složenim pitanjima koja utječu na naše živote. Bi li Vlada trebala nama Dalmatinima osigurati autonomiju naše zemlje Dalmacije kao što je, uvođenjem vjeronauka u škole, osigurala jačanje klerofašizma ili ostaviti otvorenom mogućnost ukidanja vjeronauka u školama što će omogućiti zdraviji pogled na svijet koji će postupno dovesti do autonomije Zlatne regije? Ili bismo trebali zabraniti svaki oblik regionalizacije i decentralizacije u Republici Hrvatskoj i prisiliti borce za ravnopravnost Dalmacije u RH na predaju? Postupa li država pravedno kada pri stvaranju administrativnih jedinica ne uzima u obzir povijesne granice zemalja, današnjih nepriznatih regija? Ili je u pravu načelo pravednosti međunarodnih pravnih pravila, koja su ratifikacijom u Hrvatskom Saboru postala dio hrvatskog zakonodavstva, koje nalaže kako je država pri određivanju upravnih jedinica obvezatna uzeti u obzir povijesne granice regija? U većini slučajeva, ako određeno međunarodno pravilo pomogne pri određivanju unutarnjih granica između upravnih jedinica tada bi ga trebalo smatrati dobrim pravilom, barem u tom trenutku. No, ako nam ne pomogne u našim namjerama, tada s njime baš toliko oduševljeni.
U tom smislu, moj profesor Ustavnog prava na Sveučilištu Panthéon Assas u Parizu imao je pravo rekavši kako rasprave oko regionalizacije i decentralizacije Republike Hrvatske nije moguće odvojiti od dnevne politike, bez obzira na brojna međunarodna pravila koja je RH ratificirala. No, u aktualne debate po društvenim mrežama u vezi s regionalizacijom i decentralizacijom često idu u krivom smjeru pa se završi tako gdje se ne bi smjelo, umjesto da to potakne vlast u Zagrebu na rješavanje ovog gorućeg problema. Ljudi na Balkanu uopće ne znaju debatirati, pa ih svaki puta iznova treba učiti na koji način raspravljati o bilo kojoj temi, bilo da se radi o korupciji i politički organiziranom kriminalu, bilo da se radi o životnom standardu. Ja želim da se rasprave o svim temama vode i završe na miran način, dostojanstveno te na kraju svi sugovornici dođu do određenih zaključaka. Umjesto toga, neki koji za sebe govore kako su Dalmatinci agresivno napadaju svoje sugovornike zlonamjerno ih provocirajući kako bi došlo do svađa, pa kada im se odgovori na isti način i istim tonom tada su svi krivi osim njih. Ja ne želim provoditi svoju volju, želim ljude informirati i objasniti im sa stručnog pogleda neke stvari, no oni su svjesni samo svoje osobne potrebe za dosljednošću samima sebi i ekstremno desne političke opcije kojoj pripadaju.
Stoga, kad god opet upadnem u trvljenje oko ključnih životnih pitanja, pozvat ću se na viši opći autoritet – Ustav Republike Hrvatske i one koji su ratificirali međunarodna pravila koja su sada dio hrvatskog zakonodavstva. Tada će, nadam se, shvatiti kako je potrebno ići za izvornim tumačenjem tih pravila te ako se striktno njih držimo, tada se poštuje i demokracija i demokratska načela.
No, što učiniti kada je netko toliko elementarno nepismen pa ne zna tko donosi zakone, a tko odluke i uredbe? Na kojoj razini razgovarati s nekim tko ne zna kako pravilnik neke firme nije zakon? Ili s onim tko ne zna kako u Ustavu RH nigdje ne piše kako je Republika Hrvatska zemlja hrvatskog naroda? Ili s onima koji ne znaju razliku između naroda i nacije, odnosno tko su građani? Međutim, skupina politički izmanipuliranih građana, koji su ujedno i nedovoljno obrazovani ili bar imaju nedovoljno znanje, tvrde kako poznavanje tih pojmova nije bitno i kako se definicije ne mogu primijeniti na sve jednako. Prema njima, ono što je u Francuskoj citoyen ili u engleskom citizen ili u dalmatskom citůsan, nije isto što i građanin u hrvatskom jeziku. Po njima, građanin je stanovnik grada, a ne stanovnik jedne države koji ima određena prava i obveze koje proistječu iz njihovog statusa. Prema tom viđenju, prevoditelji Ustava francuske 5. Republike za potrebe Franje Tuđmana i njegove fašističko-kriminalne falange, ukazali su nam kako svaki stanovnik RH je obvezatan razmišljati, a ne kako upotrijebiti svoj mozak i misliti svojom glavom. Dalmacija je tako prepuštena samoj sebi i na raspolaganju joj je jedino zdrav razum i udruživanje u inicijative koje se zalažu za njenu bolju budućnost.
Nisam nesklona mojim oponentima; najzad, u mnogim slučajevima oni su djelomično u pravu. No, moraju shvatiti kako se moraju odlijepiti od prizemnog političkog razmišljanja i uhvatiti se u koštac s realnošću oko njih. Ne može se na svaku temu vraćati na prošlost, u ‘90. ili ‘40., iako se s ta dva razdoblja treba kolektivno suočiti kako bi se krenulo naprijed. Najzad, u psihoanalizi je dobro poznato kako se čovjek mora suočiti s prošlošću kako bi mogao napredovati i biti funkcionalan čimbenik razvijenog društva. Potpuno ista stvar je i s državama. Ako se društvo kolektivno ne suoči s prošlošću, nema napredovanja.
Istovremeno, njima je nerazumljivo moje striktno držanje teme i poznavanje ogromne količine podataka u temama. Striktno držanje teme za njih je kvantna fizika, pa se često pitam koji mi je vrag bio da sam i na pariškom sveučilištu bila odlična studentica. Ne, ne radi se o tome da se pravim važna svojim znanjem, nego me je život natjerao shvatiti kako je moja količina znanja i ponašanja u raspravama u biti osnova postupanja svakog iole pismenog čovjeka. Kada raspravljam o nečemu, moje se riječi sugovornicima ne doimaju toliko ispravnima, prvenstveno zbog vokabulara koji koristim pa oni ne znaju o čemu pričam, a zatim jer ne branim ratne zločince i ratne profitere za razliku od mojih sugovornika. Stoga cijenim iskušenje koje mi takve rasprave donose pa zaključim kako bi demokracija u Dalmaciji i Republici Hrvatskoj općenito bila puno bolja kada bi ljudi bili obrazovaniji, pa se ne bi spuštali na niske strasti (u što spada i sarkazam), već bi razgovor s ljudima educiranijima od njih tretirali kao nešto pozitivno, nešto iz čega mogu dosta toga naučiti te će im to pomoći da s vremenom odbace fundamentalističko uvjerenje.
Ali, kako bi se to moglo dogoditi? Pa, kada bi građani Republike Hrvatske pročitali tekst Ustava i tekstove zakona države u kojoj žive mnoge bi im stvari bile jasnije, pa ne bi imali potrebu za ekstremno desnim fundamentalizmom. Tada bi se bavili specifičnim primjerima, npr. kada se radi o neopravdanim pretresima policijskih službenika ili kada se radi o prekoračenju ovlasti? To nam znanje može pomoći razlučiti što je po zakonu od onoga što mi smatramo pravednim. Za mene osobno nije pravedno uzeti novac za namještanje nekakvog posla. Isto tako, za mene nije pravedno liječnicima donositi poklone. No, što zakon kaže o tome? Javni dužnosnik i svaka osoba koja radi u javnoj službi u RH smije dobiti poklon do maksimalnih 500€. Dakle, pacijent ima pravo dati mito liječniku u visini do 500€, čak i sucu. Nadalje, stalno slušamo o širenju govora mržnje na društvenim mrežama. No, tekst Ustava RH nam govori kako se slobodu govora valja zaštititi, ali nam ne govori što takva sloboda, u biti, predstavlja. Tko će na koncu utvrditi je li se radili o slobodi govora ili o govoru mržnje? Onaj sudac koji je dobio dar do 500€ od optuženika?
Velik je dio ustavnih propisa jasan i moguće ih je striktno primijeniti. S druge strane, naše tumačenje velikog dijela pravnih propisa, pa i tako i ustavnih propisa, kao što su to članci koji se tiču zakonitosti postupanja, u velikoj su se mjeri promijenila tijekom vremena. Izvorna tumačenja bi npr. tolerirala rodnu diskriminaciju, a možda čak i dopustilo rasnu diskriminaciju i segregaciju - tumačenje je to kakvo nitko danas ne bi poželio, stoga je ono, nakon pada Tuđmanove diktature koncem 1999., izmijenjeno.
Na koncu, svatko tko želi razriješiti naša moderna neslaganja oko Ustava striktnim tumačenjem nailazi na još jedan problem: Dalmacija ima pravo na regionalnu samoupravu (čl. 133, st. 1., 2.), ali nema pravo na odcjepljenje (čl. 1., st 1.). I prije nego što se tinta osušila na ustavnom pergamentu, izbile su prepirke, ne samo oko manje bitnih odredaba nego i oko načela lokalne i područne (regionalne) samouprave. Sporili su se oko toga koliku moć dati lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi; sporili su se oko uloge predsjednika u polupredsjedničkom sustavu (1990.-2000.) i hoće li se predsjednik moći obuzdati u postavljanju diktature koja se i dogodila. Sporili su se oko značenja temeljnih prava poput slobode govora i okupljanja i kada se isto može ograničiti. Obzirom na ono što je poznato iz trvljenja po internetu, nerealno je očekivati od svekolikog web pučanstva shvaćanje značenja Tuđmanove diktature.
Što nije ni čudno jer i većima pravnika danas staje na stranu okrutne fašističke HDZove falange i opravdavaju terorističke akcije koje je ta ista falanga činila po Dalmaciji. No, svi se slažu kako je nastajanje Ustava RH bio velikim dijelom čista slučajnost, no i kako je to dokument koji je sastavljen kao rezultat željom za neograničenom moći jednog čovjeka i patološkom mržnjom prema Dalmaciji; zato što su i pravila prepisanog Ustava zavisila o vremenu i prostoru te ambicijama ljudi koji su naredili njegovu razradu. No, kada se interpretira Ustav RH i njegov odnos prema Dalmaciji moramo se vratiti u vrijeme, mjesto i kontekst prepisivanja Ustava francuske 5. Republike za prilike na Balkanu. Isto kao što je jasna komocija agresije koju nude pripadnici i simpatizeri ekstremno desnih antidalmatinski nestrojenih acephalopoda i troglodita, isto tako uviđam privlačnost koju nudi rušenje njihovih mitova, primamnjivost pravno-povijesnih i pravno-politoloških argumenata tako da sam slobodna neometano izložiti vlastite vrijednosti koje su povezane s odanošću prema dalmatskoj tradiciji. To je sloboda samo Dalmatina, poznavatelja nerevidirane povijesti Dalmacije i njenog jeika, kulture, umjetnosti, običaja; sloboda – otpadnika koji ne prihvaća laži.
U konačnici takvo me otpadništvo ne zadovoljava. Vjerojatno sam previše prožeta željom za “oslobođenjem” Dalmacije od tri anakondina stiska Zagreba, Osijeka i Hercegovine da bih se sama borila za svoj dom. Pitanje koje sebi stalno ponavljam glasi: kako je moguće da ja otpadnica ne pristajem na otpadništvo te sam se udružila s drugima kako bih bar pokušala tim anakondama odrubiti glavu?
Jedini odgovor koji prihvaćam je kako i najvećem otpadniku treba saveznik kako bi uspio u svome naumu. Kako je bivši američki predsjednik Barack Obama jednom rekao: Demokracija nije kuća koju valja izgraditi, nego razgovor koji treba voditi. U skladu s takvim shvaćanjem, genijalnost regionalističkog aktivizma nije u tome da nam ponudi gotov nacrta djelovanja, onako kako arhitekt prikazuje konstrukciju neke zgrade. On samo nudi okvir i pravila, međutim na samim aktivistima je što žele učiniti i kako postupati kako bi privukli što veći broj ljudi kako bi se izborili za društvo u kojem će pravna država i vladavina prava, pa tako i pravo na autonomiju Dalmacije, biti zajamčena. Neće nam ukazati na to je li put prema autonomiji dobar ili loš, jer to ovisi o malih milijardu faktora, no kakvu će odluku vlast donijeti ili kakvu zakonsku odredbu će provesti kada je Dalmacija u pitanju hoće. Trebamo li se boriti za pravo Dalmacije ili mirno gledati kako ju se maliciozno, planski i sustavno razara, njene građane ubija, siluje i izbacuje iz njihovih stoljetnih ognjišta, pitanje je na koje odgovor ne daje Ustav ni pozitivno-pravni propisi, već što veći broj u prodalmatinskim inicijativama.
Ustav i rasprava o ustavnim rješenjima bi građanima trebalo pružiti okvir za raspravu o njihovoj budućnosti, o budućnosti njihovih života, gradova, sela i regija u kojima žive.
Sve je u njegovom pomno razrađenom mehanizmu: trodioba vlast, kontrola triju grana vlasti, načela, prava i slobode - osmišljeno je kako bi nas primoralo na konverzaciju, na razboritu demokraciju u kojoj bi svi građani trebali sudjelovati u procesu prosuđivanja vlastitih zamisli u odnosu na vanjsku realnost, uvjeravajući druge u ispravnost svojeg gledišta i gradeći dinamične veze. Zbog toga što je moć vlasti tako raspršena, postupak donošenja zakona prisiljava nas na razmatranje mogućnosti kako nismo uvijek u pravu i kako bi ponekad trebali promijeniti mišljenje. Izaziva nas neka neprestano ispitujemo svoje motive i ukazuje nam na to kako su naše individualne i kolektivne prosudbe istovremeno i legitimne i podložne greškama.
Povijesni zapisi podupiru takvo stajalište. Napokon, jedan je poriv bio zajednički svima u ustavotvornoj komisiji, a to je odbacivanje svih oblika apsolutne vlasti: bilo da se ona odnosila na kralja, teokrata, generala, oligarha, diktatora... ili bilo kome drugom tko tvrdi kako donosi oluke u ime naroda.
Ipak, diktatura se dogodila. 1990. se dogodio Franjo Tuđman - klerofašistička diktatura zavladala je Republikom Hrvatskom. Bila je to ciljana akcija po uzoru na Pinochetovo Čile u suradnji s ekipom iz Čikaške škole, kako bi se u trenucima velikog stresa, nacionalna deprivacija, dogodila pljačka javnih dobara i stvaranje 200 ekstremno bogatih obitelji. Dalmacija je i ovdje prošla najgore – regija koja je prije 1990. bila najbogatija regija na Mediteranu sada je druga najlošija regija u Europi. Lošija od Dalmacije samo je od Rusije okupirani dio Moldove – Pridnjestrovlje, kojeg Rusi nazivaju Transnistrija.
Tuđman, za razliku od Georgea Washingtona, nije odbio svoj poriv da bude doživotni predsjednik, pa je lažirajući sve moguće izbore, od parlamentarnih preko predsjedničkih do lokalnih, sebi učvrstio vlast koja je trajala nešto više od 9,5 godina. Taj je poriv također zaslužan što su propali Budišini planovi da postane premijer, a Račanova reputacija patila je nakon donošenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, ali je bio taj koji je predložio odvajanje države od crkve i obrnuto, crkve od države. Na žalost, u tekst Ustava i pozitivno-pravnih propisa nije ušao izraz “laička država” ili “sekularna država”, ali jasno se da naslutiti kako je RH upravo takva.
Apsolutna moć nije jedino što su ustavotvorci nastojali spriječiti. U ustavnu strukturu, u samu zamisao o uređenoj slobodi, implicitno je utkano odbijanje apsolutne istine, neslaganje s nepogrešivošću bilo koje ideje, teologije ili –izma, svake tiranije konzistentnosti koja bi buduće generacije mogla ograničiti na samo jedan, nepromjenjivi kurs (kao što je to bio komunizam, fašizam ili nacizam), ili i većine i manjine navesti na zvjerstva poput onih koje je činila Inkvizicija, progona, gulaga ili džihada. No, trebamo biti realni i shvatiti kako progon i te kako postoji. Nepostojanje zasebne kategorije Dalmatin/Dalmatinac pri popisu stanovništva; neskidanje zabrane dalmatskog jezika, koja je uvedena banskim dekretom bana Ivana Subašića 1.9.1939. samo su jedni od oblika progona. Isto tako, najmanje 300 osoba dalmatske nacionalnosti ubijeno je ‘90. godina XX. stoljeća; oko 200.000 protjeranih Dalmatina/Dalmatinaca, nemogućnost pronalaženja posla za pripadnike ove populacije (…) također je vrsta progona. O situaciju oko 300.000 protjeranih Srba iz područja Republike Hrvatske za vrijeme i neposredno nakon “Oluje” neću ni spominjati.
Ustavotvorci su vjerojatno vjerovali u boga, ali u skladu s duhom prosvjetiteljstva, također su vjerovali u um i osjećaje koje im je priroda podarila. Bili su sumnjičavi spram aspstrakcije i voljeli su postavljati pitanja, i to je razlog zašto u ranoj povijesti Republike Hrvatske teorija uvijek daje prednost činjenici i nužnosti. Račan je potpomagao konsolidirati moć nacionalne vlade premda je istovremeno tvrdio kako ne odobrava razdruživanje Republike Hrvatske od Jugoslavije. Njegov ideal politike utemeljene isključivo na interesu javnosti – politike bez politike – pokazao se suvišnim onoga trena kad je Tuđman došao na vlast. Možda je vizija ustavotvoraca, čitaj: prevoditelja Ustava francuske 5. Republike, bila ta koja ih je nadahnjivala, no za njegov opstanak zaslužan je njihov realizam, njihova praktičnost, fleksibilnost i znatiželja.
Priznajem, unatoč ovakve interpretacije Ustava, ne iščitavaju se demokratski procesi, već bahatost vršitelja vlasti. Oni ne promiču kompromis, skromnost i zasluženi uspjeh, već nametanje svojega, bahatost i proces uhljebljena nesposobnih a podobnih. Na ovaj način, umjesto da služe građanima, opravdavaju se političke ucjene, uzajamne usluge, nagodbe, koristoljublje, političke investicije, tromost i učinkovitost- svo to pravljenje kobasica* u sezoni kiselih krastavaca* koje nitko ne želi vidjeti i koje su uvodničari tijekom povijesti označili kao pokvareno. Ipak, čini mi se kako griješimo kada predmnijevamo kako demokratsko promišljanje iziskuje napuštanje naših najviših ideala ili predanost općem dobru.
Borba za ideala počinje od naroda. Često znam reći kako Švedska ili Danska nisu postale to što jesu zato što su njihovi kraljevi, premijeri, ministri i šalteruše bili fer i rekli: “Narod pati, potrebna su im: radnička, socijalna, ekonomska, kulturna i druga ljudska prava”, već zato što se švedska, danska nacija digla i udarila na kralja, vlast i šalteruše. Mnogo krvi se prolilo u borbi za ostvarenje prava, bez obzira na koje se kategorije ljudskih prava misli. Ostvarenje ljudskih prava i demokratskih načela postiže se neprestanom borbom za sebe i svoje te stvara mogućnost šestosatnog radnog dana za 2,800€ mjesečno. Ako se ne boriš za bolji status, nećeš ga nikada ni dobiti, jer u ljudskoj prirodni nije da nekome nešto da, već ako nekome nešto da – skupo će to naplatiti kada dođe vrijeme za to, posebno u političkom životu.
Najzad, Ustav ne jamči slobodu govora i izražavanja zato da bismo vikali jedni na druge što je glasnije moguće, ne želeći čuti što drugi imaju za reći. Ova stavka nam nudi mogućnost istinskog tržišta ideja, takvoga na kojemu “svađe u Saboru” rade u korist promišljanja i opreza; tržišta na kojemu, putem javnih debata i natjecanja, možemo proširiti naše perspektive, promijeniti mišljenje i na koncu postići dogovore koji su pošteni i pravedni.
Ustavni sustav uzajamne kontrole moći striju stupova vlasti (zakonodavne, izvršne i sudbene), dakle trodiobe vlasti i republikanizma, mogao bi često rezultirati skupinama sa specifičnim interesima koje love u mutnom i međusobno se sukobljavaju, ali i ne mora. Na žalost, situacija u Republici Hrvatskoj je takva da se to događa poprilično često. No, trodioba vlasti može i mora te skupine natjerati da povedu računa i o drugim interesima, a s vremenom bi moglo čak i promijeniti način na koje te skupine doživljavaju vlastite interese.
Odbijanje apsolutizma, implicitno utkano u strukturu našeg prepisanog Ustava, ponekad ože dovesti do toga da se naša politika doima neprincipijelnom. No, ono je tijekom većeg dijela povijesti Republike Hrvatske poticalo na proces prikupljanja informacija, analize te rasprave koje omogućuju da donosimo bolje, ako ne savršene, odluke ne samo u vezi sa sredstvima za postizanje naših ciljeva, nego i u vezi sa samim ciljevima. To što takve mogućnosti nisu iskorištene i što su se one koristile za privatno bogaćenje hrvatskih političara, prvenstveno iz HDZ-a, i njihove rodbine i kumstva nije pitanje demokratskih procesa i demokracije kao takve, niti ustavnih okvira već je pitanje moralnih načela svakoga od njih i institucija koje, također ogrezle u kriminal i korupciju, nisu sposobne uhititi, procesuirati i zatvoriti počinitelje kriminalnih radnji koje su u sprezi s politikom ili u samoj politici.
Bili za ili protiv pozitivne diskriminacije, za ili protiv istospolnih brakova, za ili protiv udomljavanja i posvajanja djece od strane pripadnika LGBTIQ+ populacije, za ili protiv vjeronauka u školama, za ili protiv bilo koje društveno-političke teme koja je na dnevnom redu moramo testirati naše ideale, vizije i vrijednosti u odnosu na realnost svakodnevnog života, tako da one s vremenom budu poboljšane, odbačene ili izmijenjene novim idealima, jasnijim vizijama, većim vrijednostima. Radi se zapravo o procesu koji je prema Madisonu, doveo do samog Ustava, kroz konvenciju prema kojoj se “svaki čovjek osjeća dužnim čvrsto se pridržavati svojih stavova samo ako je posve siguran u njihovu ispravnost, istinitost i realnost te je otvoren za snagu argumenata.”
Comments